Pandemija je postala globalna stvarnost koju svi dijelimo. Kako kaže papa Franjo, "svi smo u istoj lađi". Koronavirus nam je poremetio život na svim razinama - obiteljskoj, školskoj, prijateljskoj, poslovnoj, društvenoj, religioznoj… kaže prof. dr. sc. Blaženka Valentina Mandarić, redovita profesorica na katedri Religijske pedagogije i katehetike Katoličkog bogoslovnog fakulteta (KBF) Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- U naše živote uvukli su se strah i nesigurnost. Među najugroženijima su oboljeli od korone, oni koji su izgubile svoje najbliže, oni koji su izgubili radno mjesto, stariji i bolesni kojima je uskraćena blizina njihovih najbližih. Mogli bismo nastaviti s nizom, u kojemu svoje mjesto imaju i mladi. Ipak smatram da u pandemiji mladi nisu najpogođeniji, iako im je puno toga uskraćeno. Zahvaljujući tehnologiji - suvremenim medijima - mladi su našli način kako ublažiti izoliranost i samoću - virtualna druženja i komunikacija mladima su postala stvarna i svakodnevna iskustva.

Koronavirus napada najviše ljude srednje dobi i starije, nešto manje mlađe, ali i one najmlađe. Kad smo kod mladih, je li društvo u vrijeme pandemije moglo učiniti više za mlade?

- Teško je to prosuditi u situaciji u kojoj je u središtu svih društvenih i političkih aktivnosti sigurnost građana. Stoga je teško očekivati da se jednoj kategoriji, kao što su mladi, omoguće aktivnosti koje bi ugrozile njih same i njihove najbliže. Eventualno se moglo više voditi računa o posljedicama izoliranosti s kojima su se mladi suočavali - osobito oni koji žive u nesigurnim i rizičnim sredinama. Među posljedicama pandemije mladi su se najteže nosili s izolacijom i zatvaranjem škola i fakulteta. Naime, škole i fakulteti su prirodna mjesta koja jamče sigurnost struktura, zajednice i kvalitetne socijalizacije. U suočavanju mladih s tjeskobom, stresom i socijalnom izolacijom, osobito rizičnom za one koji žive u lošim ili nesigurnim obiteljskim uvjetima, jako su važni kontakti i psihološko-emotivne potpore.

Istraživanja potvrđuju da su najvažniji čimbenici otpornosti naši odnosi s drugima. U pandemiji su aktivirani brojni rizični čimbenici koji ugrožavaju dobrobit djece i mladih: mentalno, fizičko i emotivno zdravlje. U slučaju koronavirusa opće mjere zaštite, kao što je karantena i društvena izolacija, također su potencijalno žarište ugroze dobrobiti mladih. U posljednje vrijeme pojavila su se istraživanja o utjecaju pandemije COVID-19 na mentalno zdravlje djece i mladih. U vrijeme pandemije u Francuskoj se povećao broj mladih koji pate od depresije. U studenome prošle godine 31,5 % mladih u toj zemlji između 18. i 24. godine patilo je od depresije, dok u Njemačkoj svako treće dijete boluje od anksioznosti, depresije ili nekog drugog simptoma.

Povjerenstvo za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba 2021. je provelo zanimljivo online istraživanje. Iz dobivenih podataka proizlazi da je kod 9 % učenika izražena anksioznost i/ili depresivni simptomi, a 15 % suočava se sa značajnom razinom simptoma posttraumatskog stresa - s promjenom emocionalnosti i ponašanja.



Online nastava bila je, primjerice, prirodno rješenje, ali virtualna nastava nije isto što i stvarna, uživo?

- Pandemija je proizvela velike promjene na svim životnim područjima, pa tako i u odgoju i obrazovanju. Promijenila je način učenja, poučavanja, komuniciranja i suradnje u temeljnim odgojno-obrazovnim institucijama. Ad hoc je pronađena alternativa redovitom poučavanju - online učenjem i poučavanjem. Učenje na daljinu bio je pravi izazov, ne samo za učenike i studente, nego i za profesore i nastavnike, kao i za roditelje. U većini slučajeva nastavnici i učenici pokazali su zavidnu razinu fleksibilnosti i snalažljivosti u nepredvidljivim situacijama.

Online učenje i poučavanje pokazalo je dobrobiti suvremene tehnologije. Pružanjem različitih digitalnih platformi osigurao se kontinuitet odgoja i obrazovanja i u vrijeme pandemije. Iskustvo online učenja utvrdilo nas je u stavu da fizički kontakt, susret, druženje, ozračje učionice ili sveučilišne aule ne može zamijeniti nijedna digitalna platforma.

Ne samo mladi nego smo zapravo svi skupa izloženi ne samo koronavirusu nego i globalnom hedonističkom društvu spektakla u kojemu, dojam je, čovjek sve više gubi vlastiti identitet, humanost, ljudskost… U tom i takvom kontekstu čini se da smo dobili jedan posve novi i do pandemije nepoznat fenomen - društvo spektakla u "novonormalnoj" inačici. Vaš komentar?

- I u normalnom i u "novom normalnom" živimo u potrošačkom društvu i kulturi spektakla. Drugim riječima, potrošnja i zabava postali su životni habitus mladih. Spektakl, koji smo redovito povezivali s televizijskim emisijama, postao je stil života. U nekom smislu mladi su žrtve kulture konzumerizma i spektakla jer nisu u stanju odoljeti zavodljivosti, užitku, površnosti, popularnosti, eksperimentiranju, nevidljivosti… Popularnost je vrhunac koji svaka mlada osoba želi osvojiti. "Ne biti viđen" spada u ozbiljnu bolest u modernom društvu - to je određena vrsta pandemije. Onaj tko nije na nekoj mreži teško dospijeva na društvenu piramidu. Mediji omogućuju mladima da se predstavljaju kroz stvari koje posjeduju. Veoma često susrećemo mlade koji se pojavljuju u medijima samo zbog toga što imaju određene naočale, sandale, frizuru, haljinu…

Konzumeristička kultura svakodnevno umnaža želje i potrebe kojima se teško odolijeva. Promidžbeni inženjering potiče mlade na kupnju proizvoda kojima se pripisuju lažna svojstva, osobito kad je riječ o ljepoti i zdravlju. Status mladih u društvu u vrijeme korone i bez korone veoma je dvoznačan. Mladi su uvijek pomalo problematična društvena skupina koju treba preodgajati, usmjeravati, korigirati i njihovu energiju pozitivno kanalizirati. S druge, pak, strane mladi su neiscrpno tržište koje treba maksimalno iskoristiti. Oni su "dobri potošači" masovnih proizvoda kao što su: kozmetika, tehnologija, sport, virtualne igre, moda, glazba, cigarete, alkohol. U vrtlogu konzumerizma mnogi mladi postaju ovisnici o izvorima vlastitih želja i užitaka. Stoga smatram da i u takozvanom novom normalnom kultura spektakla uzima svoje žrtve, među kojima su mladi najbrojniji.

Usprkos svemu vjerujem da su se mladi u vrijeme koronavirusa, osobito u vrijeme lockdowna suočili s brojnim životnim pitanjima i da ih je iskustvo pandemije poučilo kako uočiti što je u životu važno, što manje važno, a što nevažno. Iskustva izolacije, nemoći, bolesti, gubitka, neostvarenih želja, oskudica nisu samo negativna iskustva, nego su put na kojemu se susreće smisao i besmisao ljudskog života. Osobno smatram da su mladi od korone učili i da će kad opet nastupi "normalno" više cijeniti vlastito i tuđe zdravlje, blizinu, prijateljstvo, druženje i zajedništvo, solidarnost i odgovornost.



Kakav bi nam zapravo trebao i mogao biti hedonizam u novom normalnom? Hedonizam podrazumijeva raznorazne užitke vezane uz masovnu komunikaciju ljudi (koncerti, druženja, klubovi…), no sad toga nema ili, ako postoji, onda sve mora biti po strogim epidemiološkim mjerama, jer u protivnom eto masovne zaraze…

- Prema rječniku filozofije, "hedonizam je moralni stav koji poistovjećuje dobro s užitkom". Dakle, stavljati hedonizam kao temeljnu životnu maksimu po meni je štetno za svakoga, osobito za mladu osobu. Zasigurno mladi imaju svoje potrebe i želje, osobito one povezane s masovnošću, zajedništvom i druženjima, a koje ostvaruju upravo na koncertima, u plesnim dvoranama, u noćnim klubovima i raznoraznim tulumarenjima. I u vrijeme kad nije bilo pandemije takva su druženja uvijek na granici rizičnog ponašanja jer uključuju neograničeno konzumiranje različitih opojnih sredstava. Čini mi se važnim mladima osvijestiti dvije stvari. Prva je da u pandemiji svi moramo svjesno i dobrovoljno sudjelovati "u ograničenjima" jer time iskazujemo odgovornost prema drugima, osobito najugroženijim građanima ili svojim ukućanima. Drugo, u želji da se udovolji potrebama i željama mladih u vrijeme pandemije važno je isticati nužnost granice između vlastitih potreba, želja i slobode i vlastite odgovornosti za druge. Granica mojoj slobodi su drugi koje svojim neodgovornim ponašanjem mogu ugroziti. Stoga aktualne epidemiološke mjere ne vidim ponajprije kao ograničavanje u ispunjavanju potreba i želja mladih, nego kao nužnu zaštitu mladih, koji često nisu u stanju sami razlučiti korisno od nekorisnog, bitno od nebitnog, slobodu od odgovornosti. Važno je mladima osvijestiti njihovu novu ulogu u odnosu prema starijima i nemoćnima. U redovitim uvjetima odrasli se brinu o mladima, a u pandemiji mladi se trebaju brinuti o starijima. U mjeri u kojoj budu svjesni svoje nove uloge u "novom normalnom" bit će u stanju i dalje, ako bude potrebno, prihvaćati nužna ograničenja.

Kad smo kod spektakla zabavne, hedonističke naravi, ljeto čini svoje i svi smo se opustili (cijepljeni i necijepljeni), pa hrlimo na more, zabave, čak i koncerte (ako ih negdje bude), predstave na otvorenom, Dubrovačke i Splitske igre, u Rijeku, Istru… Kad sve to uzmemo u obzir, imamo li danas više razloga za sreću i optimizam, a manje razloga za beznađe i pesimizam nego do prije nekoliko mjeseci?

- Dok čitam vaše pitanje pada mi na pamet događaj kad su 2001. u Americi srušeni tornjevi Blizanci. Američki predsjednik George Bush, da bi nakon nacionalnog šoka svoje građane vratio u "normalu", pozvao ih je "vratite se u kupnju". Tako i mi. Došlo je ljeto - vratimo se starim navikama!

Ne bih se upuštala u neke dugoročnije prosudbe situacije glede pandemije jer, čini se, teška je to zadaća i onima koji to po dužnosti moraju činiti. Mislim ponajprije na naš Stožer, epidemiologe i druge institucije koje su uključene u suzbijanje epidemije.

Ljeto nas uvijek ponese jer nas podsjeća na lijepa iskustva kao što su odmor, more, putovanja, druženje, zabava, ples, glazba, slavlja… To se ne mijenja ni u pandemiji. Dapače, ljeto nam se pokazuje kao svjetlo na kraju mračnog tunela u koji nas je pandemija uvukla i nikako da nas pusti. Bez obzira na to što nas čeka nakon ljeta, odmor će nas osnažiti, bar kratkoročno vratiti vedrinu i radosti, ako ne otjerati, onda bar potisnuti strah i tjeskobu koja nam se svima gotovo u kosti uvukla.



Koliko je ljudima danas potrebno iskustvo vjere više nego prije?

- U vrijeme pandemije svatko je na svoj način "životne karte preslagivao" i tražio kartu na koju se isplati zaigrati. U sučeljavanju s pandemijom (koja je sijala bolest, patnju, smrt, izolaciju, gubitak, siromaštvo, nesigurnost…) svi smo tražili čvrsti oslonac kako bismo se održali i sačuvali životnu radost i smisao. Suočavanje s bolešću, smrću, patnjom i gubitkom dragih osoba neizbježno je izazvalo brojna pitanja. Odgovore je svatko negdje potražio.

U jednoj knjizi Giorgio Agamben piše: "Zahvatiti u cijelosti svežanj tmina svojeg vremena pretpostavlja pogled na nešto što već postoji otprije, kao bitno, možda pod nekom izvanvremenskom svjetlošću. Nemoguće je osjetiti nadošlo prokletstvo ako nije bilo blagoslova. Nemoguće je iskusiti tjeskobu ako ne postoji nada. Upravo zato je odsutnost tjeskobe ovdje na zemlji najveća nesreća." Ta svjetlost, nada i blagoslov za vjernika je vjera. "Patnja i nesigurnost, strah i svijest o vlastitim ograničenostima izazvani pandemijom pozivaju na preispitivanje našega načina života, naših odnosa, organizacije naših društava i, ponajprije, smisla našega života" (Fratelli tutti, br. 33). Pandemija koja već mjesecima prati naše živote gurnula je mnoge, među kojima i mlade, u neslućene nemire i tjeskobe, a pred nekima otvarajući i ponore praznine. Na vidjelo je iznijela naše ljudske lažne sigurnosti i potaknula nas na preispitivanje vlastitih životnih oslonaca. Nikada kao do sada nismo imali potrebu iskusiti Božju ljubav i podršku te zajedništvo. Mnogi su postali svjesni da se čovjek ozbiljno zaigrao i počeo se poigravati i s onim što mu nije na raspolaganju, glumeći Boga na svim razinama. Nepoznati virus upozorio nas je na posljedice takvog ponašanja.

Stoga se u svakom zlu, pa tako i u ovom s kojim se trenutno suočavamo, naziru novi uvidi u kojima ima puno dobra, a jedno je od njih i upozorenje na čovjekovu ograničenost i ovisnost o Stvoritelju. Vjerujem da je pandemija mnogima ponovno usmjerila pogled prema nebu, prema Bogu Stvoritelju i Svedržitelju, od kojega dolazi svjetlo, utjeha, nada i vjera, a ponad svega ljubav koju nikakva prjeteća sila ne može uništiti. (D.J.)