Ne samo što je jedan od najplodnijih hrvatskih pripovjedača, romansijera, Goran Tribuson (1948) [1] je i jedan od najboljih. Jednostavno, Goran Tribuson umije pripovijedati, njegove su priče pitke, razumljive… Stječe se dojam da piše brzo i jednostavno, da je usvojio, manje-više, sve tajne zanata [2], da ima jasan plan organizacije svoje priče, od fabule, preko načina kako tu fabulu razvija... Ako bismo slijedili ruske formaliste, onda bismo mogli zaključiti da autor potpuno razlikuje i poštuje temeljnu distinkciju njihove teorijske misli, a odnosi se na razliku između fabule i sižea.

Nadalje, kada su u pitanju likovi njegovih romana, onda ni s tim obveznim detaljem svake dobre i pitke priče autor nema nikakvih većih poteškoća. Doduše, kada je u pitanju romaneskni opus Gorana Tribusona, onda se čini da ovaj autor svoje priče, u pravilu, temelji na opisu uvijek jednog te istoga lika, lika simpatičnog i šarmantnog luzera, koji se u svakoj novoj priči, u svakome novome romanu, pojavljuje pod nekim drugim imenom.

U romanu "Vilinska priča" (Egmont/Puls, Zagreb, 2021.) glavni je junak izvjesni Max Linder, koji je rođen 6. kolovoza 1890. u Berlinu, te je na taj način "postao najmlađim članom velike, razmjerno ugledne i prosječno imućne porodice Kleist-Linder, s kojom sam spočetka živio u veoma pristojnoj gradskoj sredini Behrove ulice, koja je u gotovo cijeloj svojoj duljini bila usporedna s čuvenom alejom Unter den Linden" (str. 7). I bez obzira na ovaj iznimno pristojni obiteljski, građanski background, Max Linder u životu će, u pravilu, birati ona lošija, teža rješenja, koja će ga dovesti u trajni sukob s njegovim strogim ocem, tipičnim predstavnikom njemačke (malo)građanštine. Naime, njegov otac želio je da Max studira pravo, koje će on i upisati. No na predavanje neće ići jer ga u to vrijeme puno više zanima slikarstvo. Doduše, uskoro će shvatiti da te interese ne moraju nužno pratiti i potencijali kojima bi se ti interesi trebali i ostvariti. Poslije te banalne spoznaje naš junak odustaje i od slikarstva, jer na ovome svijetu postoje oni kojima slikarstvo ide puno bolje od drugih. Naravno, sve životne lekcije su skupe, pa će naš junak morati prihvatiti i policijski poziv. Zakoni egzistencije mnoge od nas tjeraju na čitav niz životnih kompromisa.



Nema nikakve dvojbe da roman "Vilinska priča" pripada korpusu hrvatske književnosti, ali da je kojim slučajem ovaj roman napisan na njemačkom jeziku, on bi jednako tako mogao pripadati i korpusu njemačke književnosti. Naime, ovo je roman o političkoj i inoj povijesti Njemačke. Glavna priča odnosi se na opis političkih i inih zbivanja u Njemačkoj u prvoj polovini XX. stoljeća, gdje se kroz sudbinu glavnog junaka prate i, manje-više, svi važni historijski događaji toga vremena, Prvi svjetski rat, dolazak nacista na vlast, politički i kulturni život u periodu između dva svjetska rata, dramatična politička sukobljavanja, koja završavaju masovnim likvidacijama političkih gubitnika, formiranjem prvih logora za sve "narodne neprijatelje"… Naravno, svi ti opisi kontaminirani su i nužnim "eruditskim kompleksom", koji nam bez obzira na svoju prepoznatljivost ipak bitno olakšava razumijevanje temeljne priče. Isto tako, sva ta burna politička zbivanja prate i opisi neizbježnih ljubavnih jada i patnji, kako mladog, tako i zrelog Maxa. Goranu Tribusonu posvema je jasno da bez opisa nesretnih i tragičnih ljubavi (a sve tri ljubavne priče u ovome romanu su i tužne, i tragične, i nesretne…), kao i tragikomičnih ljubomornih ispada, tog integralnog dijela svake prave ljubavi [3], nema dobrog romana.

Ovdje neću spekulirati o motivima autora zašto u ovome romanu dominiraju "njemačke teme". Nisam siguran, ali čini mi se da se u ovome romanu hrvatski toponimi uopće i ne spominju. Doduše, treba reći da ovome autoru te teme (prostor srednje Europe, židovski kompleks, njemačke aberacije… nisu uopće strane, iako ovaj autor uspješno koketira i s onim temama koje su u hrvatsku literaturu uveli hrvatski krugovaši - A. Šoljan, I. Slamnig…). Stoga se samo treba prisjetiti romana "Čuješ li nas Frido Štern" ili "Snijeg u Heildebergu", koji dodatno potvrđuju konstataciju o postojanosti njemačkih/srednjoeuropskih tema u hrvatskoj literaturi. No, kako god da bilo, i više je nego jasno da hrvatska literatura, između ostaloga, pripada i tom "kulturnom kompleksu", odnosno da naša čitateljska publika bez nekih većih problema može pratiti i, dakako, razumijevati taj svijet u kojemu je uloga okultnog, mističnog, bajkovitog itekako bitna.



Konačno, u hrvatskoj literarnoj tradiciji postoje i prije Tribusona pisci (M. Krleža, M. Feldman, S. Šnajder…) kojima taj svijet uopće nije bio nepoznat. Dapače! Isto tako, u našoj literaturi postoje i oni pisci, kao npr. onaj Sarajlija, M. Jergović [4], koji se neobično trude da pišu o zagrebačkim Židovima, o njihovim nesretnim i tragičnim sudbinama, ali im to nikako ne polazi za rukom/perom, jer se pokazuje da s tim svijetom jednostavno ne dijele istu komunikativnu prošlost. Ona im je gotovo nepoznata.

Sva znanja o tom svijetu su knjiška, iz druge ruke… nisu proživljena! I upravo ta pretjerana insuficijentnost glede poznavanja elementarnih činjenica o tom svijetu, o temeljnim odnosima i vrijednostima unutar njega, njihove tekstove čini literarnim promašajima, neuvjerljivim dokumentima vremena. Srećom, autor "Vilinske priče" nema tih problema. On itekako dobro zna o čemu piše! Priča o Maxu Linderu, njegovim nesretnim ljubavima, uvelike nas podsjeća na sudbine naših predaka…