U svom znanstvenom radu "Što filozofi znaju o dobrom životu?", objavljenom ove godine, dr. sc. Ana Gavran Miloš, docentica na Filozofskom fakultetu u Rijeci, bavi se analizom filozofske rasprave o problemu dobrobiti, odnosno određenju onoga što je dobro za neku osobu iz perspektive filozofije. Ana Gavran Miloš također je suradnica na znanstvenom projektu "Dobrobit, pripadnost i društvena pravednost", koji financira Hrvatska zaklada za znanost.

Možete li Vaš intrigantan rad spomenut u uvodu sažeto predstaviti i čitateljima Magazina Glasa Slavonije? Pojednostavljeno kazano, što to filozofi znaju o dobrom životu...?

- Filozofi prije svega postavljaju pitanja o prirodi dobrobiti, odnosno tragaju za odgovorom na pitanje što je dobrobit i u čemu se sastoji dobar život. No možda da odmah umanjimo očekivanja vaših čitatelja - nemaju recept za dobar život i nude niz različitih i međusobno suprotstavljenih teorija. Filozofi polaze od ispitivanja intuicija u pogledu dobrobiti koje svi dijelimo, recimo da želimo živjeti dobro, da postoje bolji ili lošiji životi ili da su neke stvari dobre za nas neovisno o tome što netko misli o njima, poput recimo zdravlja ili prijatelja. Filozofski posao sastoji se u pokušaju objašnjenja zbog čega te stvari držimo dobrima za nas i jesu li te početne intuicije istinite ili ne. Filozofi pri tome ispituju što je to što držimo krajnjim ili intrinzičnim dobrom, dakle nečim što smatramo da je vrijedno samo po sebi i što želimo zbog te same stvari, a ne zato jer nam služi kao instrument za ostvarenje nekog drugog dobra. Tri su glavne teorije: hedonizam, koji tvrdi da se dobrobit sastoji u ostvarenju ugode; teorija ispunjenja želja prema kojoj krajnje dobro ostvarujemo onda kada dobijemo ono što želimo i objektivne teorije koje najčešće utvrde listu dobrih stvari, koje su dobre za nas što god mi mislili o njima, željeli ih ili ne, na kojima se najčešće nalaze stvari poput života, znanja, racionalne djelatnosti, postignuća ili vrline. Prve dvije teorije naglašavaju subjektivni aspekt koji nam dobrobit otkriva iz unutarnje perspektive subjekta o tome što je vrijedno za njega, naglašavajući autoritet pojedinca u određenju vlastitog dobrog života. Objektivna teorija ukazuje na činjenicu da vrlo često griješimo u pogledu toga što je dobro za nas, da nas privlače loše stvari jer odstupamo od objektivnog kriterija dobrobiti.



To Vas pitam između ostalog i zbog hedonizma koji nam je tema ovog broja Magazina, a kojeg se i sami na više mjesta dotičete i pomno ga obrazlažete u radu koji sam spomenuo. Pišete, naime, da je hedonizam jedna od najjednostavnijih, najstarijih i najutjecajnijih teorija dobrobiti... Pojasnite nam to malo šire?

- Hedonizam je najjednostavnija teorija jer polazi od vrlo jasne i jake intuicije da je ugoda nešto što je dobro za nas, a bol ono što je loše. Recept za ostvarenje dobrog života prema hedonistima je da radite ono što vam donosi ugodu i izbjegavate sve što vam stvara bol. To ne znači da će hedonisti tvrditi da ne postoje i druge stvari koje su dobre za vas, recimo novac, prijatelji, vlastita nekretnina ili automobil, no te stvari su za hedoniste instrumentalno vrijedne jer služe kao instrument za ostvarivanje ugode i izbjegavanje boli. No pitanje je sada - kakve ugode želimo i kako zamišljamo život hedonista? Je li ideal hedonističkog života možda život glavnog junaka iz filma "Vuk s Wall Streeta"? Istaknuti hedonisti, poput primjerice Epikura ili J. S. Milla, nisu razumjeli hedonizam na takav način, kao puko zadovoljenje tjelesnih ugoda i pretjeranu težnju za dobrom hranom, pićem ili seksualnim zadovoljstvima, niti su smatrali da će veća količina bilo kakvih ugoda osigurati bolji život. Bili su svjesni prigovora prema kojemu bi onda i život ‘sretne svinje‘ bio dobar život ako bismo težili samo takvim ugodama. Oni su zato razlikovali ugode po kvaliteti i tvrdili su da su za nas puno bolje tzv. više ugode, intelektualne recimo. Zato, iako život sretne svinje prednjači u količini ugoda niske kvalitete, pukih tjelesnih zadovoljstava, hedonisti bi ipak izabrali drukčiji ideal: život ‘tužnog Sokrata‘, koji si uskraćuje tjelesna zadovoljstva, ali je ispunjen manjom količinom ugoda visoke kvalitete. No vaši čitatelji neka sami procijene čiji život ima veću hedoničku razinu i kada bi mogli birati, bi li živjeli životom sretne svinje ili tužnog Sokrata.



Više ili manje (ne)vezano uz Vaš rad: Kakav bi nam zapravo trebao i mogao biti hedonizam u novom normalnom? Hedonizam podrazumijeva raznorazne užitke i potrebe vezane između ostalog i uz masovnu komunikaciju ljudi (koncerti, druženja, klubovi...), no sad toga nema ili, ako postoji, onda sve mora biti po strogim epidemiološkim mjerama jer u protivnom prijeti masovna zaraza...

- Kao što sam navela, hedonizam nekih istaknutih filozofa hedonista često ne podrazumijeva lagodan život ispunjen užitcima, što bi nam bila možda prva asocijacija. To je možda najuočljivije kod Epikura, gdje kovanica ‘epikurejski život‘ u svakodnevnom govoru podrazumijeva život tjelesnih naslada, gozbi i raskalašenosti. Međutim, Epikur je smatrao da je gozbu moguće napraviti i s par maslina, malo kruha i sira, jer je važno znati koje su nam stvari potrebne za lišavanje boli i stvaranje ugode. U ovom primjeru glad je ono što nam stvara neugodu, no glad se može zatomiti i navedenim namirnicama, a ne pretjeranom količinom hrane, niti skupim jelima u vrhunskim restoranima. Zato su Epikurovi sastojci za hedonizam lako dostupni, pristupačni velikoj većini ljudi i jeftini. S obzirom na to da nas Epikur uči da trebamo minimizirati svoje potrebe kako bismo postali neovisni o sudbini i izvanjskim okolnostima, tu možda leži i preporuka za situaciju u kojoj se nalazimo. Moramo naučiti uživati u jednostavnijem i skromnijem život, razlučiti što nam je istinski potrebno i nužno za ostvarenje ugode, te težiti dugotrajnim i stabilnim, duhovnim ugodama. Pandemija je nekima "pomogla" da pronađu takve izvore ugode, no i pokazala bez čega ne možemo. Ni Epikur nikako ne bi odustao od potrebe za bliskim kontaktom s ljudima, druženjem s prijateljima, a to je mnogima u pandemiji bilo itekako onemogućeno. Kompenzirali smo to druženjima preko online platformi, no rekla bih da je osjećaj frustracije ipak nadjačao osjećaj ugode.



Za kraj, koja bi bila Vaša poruka hedonistima u nama? I sami ste lijepo naveli u svom radu da "kada govorimo o dobrobiti, govorimo o onome što je dobro za pojedinca, odnosno o onome što život te osobe čini dobrim ili životom vrijednim izbora"....

- Možda bih kao filozofkinja prije svega potaknula vaše čitatelje, a onda i hedoniste među njima da preispitaju svoje ugode i načine na koje ih ostvaruju. Da razmisle o tome kojim stvarima daju prednost očekujući da će im stvoriti zadovoljstvo. Nadalje, da se zapitaju koje točno potrebe zadovoljavaju tim stvarima, jesu li te potrebe zaista nužne i stvara li im nedostatak stvari za koje misle da će im osigurati ugodu frustraciju. Ako stvara, može li se frustracija riješiti boljim razumijevanjem onoga što nam je stvarno nužno za ugodan život.

Jedan od najvećih izazova hedonizma je u tome što nam sugerira maksimiziranje ugode, a to može postati problematično, voditi nas opijanju ili prejedanju, i takav život u konačnici neće biti ugodan. No gdje je granica između prihvatljivog ugodnog života i života Jordana Belforta, vuka s Wall Streeta? Epikur bi rekao da se ne može živjeti ugodno ako se ne živi razborito, zato budimo razboriti hedonisti. (D.J.)