Izlasci sunca obično su prekrasni prizori. Inspiracija slikarima, fotografima, piscima i pjesnicima. Ima, vjerujte, izlazaka sunca koji su ti, do zla Boga, ružni. Zbog kojih proklinješ novi dan.

Ima tome već sada pet godina. Olimpijske igre u Riju de Janeiru. Prisjećali smo se toga često ovih dana, kada smo do početka novih Olimpijskih igara odbrojavali posljednje dane, a sada i sate. A odužilo se to naše odbrojavanje. Jedne noći u kolovozu razbudio sam se kako bih pogledao dva olimpijska četvrtfinala. Ono rukometno između Hrvatske i Poljske i potom košarkaško između Hrvatske i Srbije. Prvi šok priredili su rukometaši. U četvrtfinale su ušli kao prvi u skupini i onda šok. Poraz od reprezentacije koju smo prije nekih malo više od pola godine senzacionalno pobijedili na Europskom prvenstvu, što smo tada pripisali čudu Gospe Međugorske. I onda još poraz košarkaša od Srbije. Krivi Bogdanović je tada slavio. Imali smo ih. I bili smo dobri. Dva poraza u istoj noći. Upravo nakon onoga od Srbije sunce se počelo probijati kroz rolete. Izlazeće sunce. Vjerujte, nije tada bilo ružnijeg prizora. I pitanje - što mi to treba? Odgovor na to pitanje trebamo pronaći, kao vjerojatno i mnogo čemu, u našim najranijim godinama. Olimpijske igre su nas naviknule na ranojutarnja buđenja ili kasnovečernje odlaske na spavanje. U našim životima ipak je češće bilo onih Igara zbog kojih smo "navijali" budilice, a kasnije i mobitele negoli onih održanih u našem vremenu. Bit će tako opet. Danas u Tokiju počinju Olimpijske igre. Prvi put u našim životima između dviju Igara prošlo je pet godina. Triput moderne igre nisu održane zbog ratova. Prvi put su odgođene, vjerujemo još uvijek, ne i otkazane, zbog "rata protiv nevidljivog neprijatelja". Tokio je sedam sati ispred Hrvatske. Kada u Tokiju izlazi sunce, Hrvati su spremni na počinak. Kada Hrvatima iziđe sunce, već će se u Tokiju uvelike dijeliti medalje. Nadamo se da će nas s izlaskom sunca dočekati i pokoja hrvatska. Peking 2008. Palim danas već pomalo zanemareni medij teletekst kad udarna vijest piše "Brončana Pejčić". Tko je Pejčić? Vjerojatno se mnogi tada pitaju u Hrvatskoj. Riječanka je tada "upucala" prvu medalju koja je uopće uručena tada na Igrama u Pekingu. Finale 10 metara zračnom puškom bilo je prvo nakon kojeg su se tada dijelile medalje. A prvo se dijeli bronca. Rio de Janeiro nije samo uprizorio već opisanu "pomrčinu izlazećeg sunca". Mislim samo sljedeću noć ili jutro jedna djevojka iz Ludbrega izgovorila je tako jednostavnu, a tako dirljivu rečenicu "Mama, tata, Mato, zlato ide doma." U Londonu se nije spavalo zbog drugih razloga. Izvještavati s Igara znači vrlo malo spavati. Lijegati uglavnom debelo nakon ponoći, a ustajati pa negdje malo nakon izlaska sunca. Peking nam je priredio i Usaina Bolta kako "hoda" do svog svjetskog rekorda. Sydney, osim zbog jednog Bugarina, dizali smo se u sitne sate i zbog odbojke. Ženske odbojke. Hrvatske, ali i kubanske. Negdje pred zoru Muhammad Ali upalio je olimpijski plamen u Atlanti. Finale naših rukometaša protiv Švedske i pobjedničku gusjenicu odgledali smo negdje u popodnevnim satima. Gledali smo tada i veselili se pothvatu Kljuna, Saraća, Puca… Njih, nažalost, nema više. Barcelona, naše prve Igre, doživjeli smo u normalno vrijeme. A Seoul, zajedno sa zorom odgledali smo jednu legendarnu utrku i jedan od najvećih dvoboja u povijesti sporta, onaj između Bena Johnsona i Carla Lewisa. Nekoliko dana kasnije rano ujutro dočekala nas je vijest da je Johnson pao na dopingu. I dolazimo do Los Angelesa. Mojih prvih Igara. Prvih kojih se prilično dobro sjećam. Moskve se sjećam kroz maglu. Montreala ni kroz maglu. Obiteljska je priča da je tijekom otvaranja OI-ja u Montrealu tata, negdje na južnom Jadranu, mojim pelenama skupljao kišnicu koja se nakupila u tada iznajmljenoj sobi u kojoj smo ljetovali. Los Angeles su bile prve Igre zbog kojih sam se zbog praćenja sporta budio u sitne sate. Ili uopće nisam spavao. Zbog kojih sam gotovo tri tjedna mijenjao noć za dan. I eto odgovora na ono pitanje. Što ti to treba? Odgovore nalazimo u djetinjstvu. Kada je bio Los Angeles, imao sam devet. Pitam se hoće li se moj devetogodišnjak, inače već inficiran sportom, također buditi zbog svojih nekih novih idola u sitne sate. S takvom strašću kao i ja pratiti Olimpijske igre. Nije me iznenadilo niti prenerazilo. Nedavno mi je jedan rođak tinejdžer ispričao kako u vrijeme ljetnih praznika igra play station do 2 ujutro. To su te generacije zbog kojih razmišljaju e-sport uvrstiti u olimpijski program. Onda mi je otkrio nešto što mi ipak daje nadu u nove generacije. Igra play station do 2 ujutro jer tada je obično započinjala jedna od serija finala doigravanja između Milwaukee Bucksa i Phoenix Sunsa. Svako vrijeme nosi svoje idole. K. Lacković