Bit će to i ovaj put priče s naslovom "Nisu zaboravljeni" jer upravo je trajno čuvanje u sjećanju onih koji su ratne 1991. godine svoj život ostavili braneći hrvatski grad heroj(a) i motiv da se zapišu, i ukoriče, crtice iz života, ali nažalost i okolnosti pogibije ili pak do danas nepoznate sudbine branitelja Vukovara - u javnosti nerijetko posve neznanih.
Zaslužili su
Drugi je to dio, naime, knjige što je autorica Tanja Belobrajdić, i sama sudionica vukovarske obrane, priprema unatrag godinu dana, sa željom da svjetlo dana ugleda u studenome 2021., uz 30. obljetnicu ratne tragedije Vukovara. Prva je bila objavljena u rujnu prošle godine i na 267 stranica potresnog štiva, uz fotografije, donijela životopise stotinjak poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Vukovara ‘91. I k tome, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest ili činjenicu jesu li to bili Vukovarci ili su grad na Dunavu i Vuki došli braniti iz drugih krajeva Hrvatske. Emotivno je to iscrpljujuća, ali i, reći će autorica, zadaća koja "mora biti napravljena". "Osobno, neizmjerno mi je žao što nakon 30 godina nemamo već popisane i opisane sudbine svih poginulih i nestalih. Oni su to svi do jednoga zaslužili", kaže.
Prva knjiga priča o, kako je to u predgovoru zapisao posljednji zapovjednik obrane Vukovara, Branko Borković - Mladi Jastreb, "ljudima koji su imali svoje ime i prezime, obitelji, snove, svoje ljubavi i patnje, ljudima koji su svoje živote ostavili u gradu heroja" nosila je naziv "Nisu zaboravljeni - Grad heroja". Taj je dokument vremena - bolnog, ali i junačkog u kojem se stvarala hrvatska država - nastajao pune tri godine. Belobrajdić objašnjava da je - s odmakom od 30 godina - često vrlo, vrlo teško doći do podataka o životu prije Domovinskog rata, i smrti, (ne)znanih junaka Bitke za Vukovar, a uz težnju da svaka pojedina priča bude vjerodostojna, lišena mitova i poluistina, senzacionalizma. Pripremajući nastavak, autorica je ovih dana preko društvenih mreža uputila javni poziv svima koji znaju imena branitelja i braniteljica Vukovara ‘91. o kojima se ništa ili jako malo zna, da joj jave kako bi ih uvrstila u drugu knjigu za koju kaže da će, kao i prethodna, biti - dostojanstvena.
"Iako najčešće pišem na preporuku suboraca, znam naići na imena za koja nikada nisam čula, a provjerom bih utvrdila kako ti ljudi doista jesu poginuli ili su posljednji put živi viđeni u ratnom Vukovaru. Nerijetko mi pišu i članovi njihovih obitelji žaleći se kako njihove najmilije nitko ne spominje, i to je doista tužno i razočaravajuće. Zbog tog sam se razloga odlučila, prije nego što završim knjigu, upitati i javno tko zna za takve situacije. Reakcije su bile trenutačne, dobila sam puno imena", rekla je Belobrajdić, čija je prva knjiga, teškoj tematici unatoč, jako dobro primljena. U godini u kojoj nije bilo moguće održavati promocije autorica je veliki broj knjiga osobno uručila obiteljima. Jednako kao i razgovori za potrebe nastanka 100-tinjak biografija poginulih branitelja, i dostava knjiga što ih je za obitelji otkupio Grad Vukovar, bila je nabijena emocijama.
Naslov isti
"Mnogim je obiteljima doista bilo prvi put da o svom ocu, bratu, sinu... negdje nešto pročitaju. Ni slutila nisam koliko moja knjiga nekome može značiti, pa sam ostajala zatečena i duboko potresena. Na primjer, nasred Vinkovaca gdje sam se nalazila u tom trenutku, rasplakala me je poruka brata vatrogasca Siniše Maleckog, čiji su roditelji u dalekoj Australiji nestrpljivo čekali knjigu: ‘Mama ne ispušta knjigu iz ruku već dva i pol sata otkako je knjiga došla... Valjda ima osjećaj da drži Sinišu u nekom smislu…‘ I sad me stisne u grlu kad se toga prisjetim, ali onda pomislim - vrijedilo je", kaže Tanja, koja zbog nastavka knjige već godinu dana "ne diže glavu s tipkovnice i telefona, a za informacije je dostupna 24 sata u danu". "Veliki je to posao koji ne ovisi samo o meni, a velika su stavka i financijska sredstva. Nadam se da ću uspjeti, ako to ipak zbog nekog razloga ne bude do zacrtanog roka, svejedno neću odustati", uporna je.
Druga se knjiga, naime, činila kao logičan nastavak. "Obitelji poginulih i nestalih branitelja o kojima sam već ranije pisala, a čije sudbine nisu opisane u prvoj knjizi, tome su se nadale i nisam ih mogla razočarati. Naslov će svakako biti isti - ‘Nisu zaboravljeni‘", kaže autorica i dodaje da se "slaganje" priča kroz kronologiju pokazalo dobrim.
"Na taj način, neupućeni, osobito mladi, mogu pratiti i upoznavati se s tijekom Bitke za Vukovar. Također, osim domaćih branitelja, naša neupitna zahvalnost ide svima onima koji su dragovoljno, sami ili sa svojom jedinicom, došli pomoći u Vukovaru braniti Hrvatsku. Iz Našica, Sinja, Vinkovaca, Zagreba, Velike Gorice, iz Međimurja, Hercegovine... pripadnici MUP-a, HOS-a, Tigrova... I mnogi od njih našli su svoje zasluženo mjesto u ovoj monografiji", ističe.
Sanja Butigan
MAJČINO PISMO S TRI RIJEČI "SINE, JAVI SE" ROBERT NIKADA NIJE PRIMIO
Za neke od priča, otkriva Belobrajdić, znala bi obaviti i 30-ak razgovora, a često i sama ostane zapanjena saznanjima. Navodi primjer mladog Siniše Lojdla, jedne od prvih žrtava, krajem kolovoza ‘91. Za njega se znalo da je poginuo, čak postoji i snimka mrtvog tijela koje je ostalo u mrtvačnici na Novom groblju, koje je ubrzo palo u ruke JNA. “Iako ga je obitelj godinama tražila, nekim propustom službeno je bio pokopan. Sada je to ispravljeno i za njegovim se posmrtnim ostacima ponovo traga. U nekoliko slučajeva, zbog konfuzije koja je tada bila i nemogućnosti dobivanja točnih podataka, neke su obitelji sve ove godine imale pogrešan datum pogibije njihovih najmilijih, a kao takvi su uklesani i u nadgrobnim spomenicima. Slično zna biti i s okolnostima pogibije. Ponekad su ih suborci štedjeli, ponekad su bile pogrešne informacije. Ako se bolje promisli, nema tu mjesta velikom čuđenju jer u vrijeme kada su se prikupljale prve informacije o stradalima bio je rat, nije bilo mobitela, interneta, svjedoci su ginuli negdje dalje...”, kaže. Na upit o trećoj knjizi priznaje da su je godine bavljenja tom teškom i bolnom tematikom psihički iscrpile. “To su razgovori često prekidani jecajima, osjetim svaku suzu... Odrasla sam s njima, išla u školu, sjedila u klupi i gledala ih kako umiru, a nikada ih u životu nisam srela. Toliko sam tuge čula, zapisala, otpatila. Pa opet, uvijek iznova, slomi me nova priča, ponekad, naoko, sitnica. Danima sam sjedila nad pismom koje je Katica Majić pisala sinu Robertu u logor. Tri riječi: ‘Sine, javi se.’ Tri riječi, a cijeli majčin svijet. Nikada ih nije primio, do danas nije pronađen. Iz svih tih razloga, nakon ove knjige, bar zasad, ne razmišljam o sljedećoj. Ali ne sumnjam da ima onih koji će nastaviti. Dok još žive oni koji još mogu posvjedočiti. Hvala svima koji su mi pomogli”, zaključuje.