Riječki kantautor Sandro Bastiančić polako završava snimanje svog prvog samostalnog albuma najavljenog pjesmom “Šlager sezone”. Žešći zvuk matičnog mu benda En Face 56-godišnji glazbenik zamijenio je akustičnom gitarom, pitkim i nježnim skladbama te šansonskim tonom obojenim suradnjama s kantautoricom Ninom Romić. “Šlager sezone” vapaj je za nekim lijepim vremenima bezbrižne mladosti koju nastojimo sačuvati u sebi i emitirati kao poruku ljubavi i mira u ovim čudnim vremenima, a uživo ga je premijerno čula publika na ovogodišnjem izdanju CMC festivala u Vodicama. U povodu izlaska nove pjesme i najave debitantskog solo albuma, Sandru smo postavili nekoliko pitanja, a što nam je odgovorio, pročitajte u nastavku.

Sjećaš li se preko kojih si se bendova/izvođača zakvačio za glazbu? Koje su te pjesme i albumi inspirirali tako da poželiš napisati svoju stvar?



- Moja prva ljubav su The Rolling Stonesi. Od domaćih - najviše Azra. Album kojemu sam se najviše veselio bio je “Beggars Banquet” The Rolling Stonesa objavljen 1968. godine. Kupio sam ga u Trstu kao 14-godišnjak na prelasku iz 70-ih u 80-e godine prošlog stoljeća. Kako to moćno zvuči. (smijeh) Mjesecima ga nisam skidao s gramofona.



Možeš li nam približiti koje su razlike između pisanja pjesama za druge izvođače i onih koje ćeš ti otpjevati? Što češće prvo nastane u tvom slučaju - stihovi ili glazba?



- Bitna je razlika. U prvom se slučaju pokušavam donekle poistovjetiti s izvođačem koji pjeva moje pjesme. Koji put bude i zabavno, kao kad sam se “uživio” u Terezu Kesoviju. Pokušao sam svojevremeno, na nagovor ljudi iz diskografske kuće, i za Severinu pisati nešto, ali jednostavno nije išlo, položio sam oružje. Glazba mi gotovo u pravilu nastaje prije stihova. Najlakše mi je, pak, bilo surađivati s Nikolinom Tomljanović i Massimom, jer nam se u većini pitanja poklapaju afiniteti.

S obzirom na to da te nekako uvijek povezujemo s tvojim bendovima, kako to da si se sada odlučio raditi samostalno? Je li to došlo spontano ili je riječ o dugogodišnjoj želji da se oprobaš kao solo igrač?



- Upravo je riječ o tome, dugogodišnjoj želji. U bendu sam uvijek otvoren za sve prijedloge i svaki oblik suradnje, no neobično me je zanimalo kako izgleda biti sam svoj majstor. Naravno, vraćam se bendu… i to jedva čekam. Čim završim solo album, što znači uskoro.

Kako je došlo do tvoje suradnje s Ninom Romić i kako bi opisao tu vašu glazbenu priču?



- Čim sam ugledao Ninu Romić, odlučio sam javiti joj se i pohvaliti njezin rad. Kad sam dobio odgovor koji je meni uzvratio komplimentima, znao sam da ćemo kad-tad napraviti nešto udruženim snagama. Napravili smo znatno više od dvije pjesme na kojima mi je gostovala. Nastupili smo zajedno, s pjesmom “Bajka”, na Zagrebačkom festivalu prije tri godine, te smo 2019. održali jedan uspješan zajednički koncert u Rijeci.



Što nam možeš reći o svom aktualnom singlu “Šlager sezone”?



- Moj priziv prošlosti, sretnog djetinjstva, jedno sjećanje na formu šlagera koji mi kao mladom rokeru nije nikako odgovarao, ali obilježava jedno vrijeme odrastanja koje je prekrasno. Sjetio sam se i sarajevskog festivala “Vaš šlager sezone” koji je bio jako popularan 70-ih i 80-ih godina. Pamtim neke nastupe koji su mi se ipak urezali u srce, primjerice one Kemala Montena ili Indexa.

Na kojim je lokacijama snimljen lijep videospot za “Šlager sezone”? Jesi li zadovoljan reakcijama na pjesmu i videospot?



- Sniman je u središnjoj Istri: Motovun, Draguć, Kotli, dolina rijeke Mirne. Po meni, prekrasan videospot. Jedina zamjerka je ta što je na trenutke prelijep. Uspava te, povede u druge sfere… manje je umjetnosti, više najljepše turističke razglednice. Uvijek nastojim napraviti odličan posao i nikad nisam do kraja zadovoljan, ali “Šlager sezone” šalje mi reakcije publike i struke, odnosno kolega glazbenika, kojima mogu biti poprilično zadovoljan.

Kada možemo očekivati tvoj nadolazeći album prvijenac? Koja ekipa radi na njemu i jesi li odabrao naslov albuma?



- Snimanje je pri samome kraju. Radni naslov u jednoj fazi bio je “Bianca”, po mojoj najmlađoj kćeri, a moguće je da bi se album mogao zvati i “Bajka”. Posljednje pjesme na albumu snimila je najsvježija, pomlađena postava En Facea: Zvonimir Radišić na gitari, Dino Ivelja na basu i Alen Tibljaš na bubnjevima. U toj formaciji nastupamo sve češće, uigrani smo i nema razloga da ne snimamo zajedno.

Postoje li mladi domaći bendovi/izvođači koji su ti u posljednje vrijeme zapeli za uho i da si pomislio kako bi volio ostvariti suradnju s njima?



- Gordana Marković. Riječ je o sjajnoj glazbenici iz Zagreba. Naša je suradnja pitanje dana. Moći ćete nas čuti od rujna, uvjeren sam.



Jesi li u ovom vremenu pandemije naučio nešto novo o sebi, glazbi, životu…? Kako općenito gledaš na cijelu tu situaciju?



- Naučio sam sjajnu lekciju - zdravlje iznad svega. Više vremena proveo sam s obitelji, u čemu inače uživam. Preispitao sam se na nekoliko “terena”, shvatio da je i u kriznim, da ne kažem kritičnim trenutcima, jedini izlaz u radu.

Kao veliki ljubitelj nogometa, možeš li se kratko osvrnuti na Euro 2020.? U čijim si igrama posebno uživao, a čije su te reprezentacije najviše razočarale?



- Razočarala me je naša reprezentacija, a oduševila reprezentacija Italije. S Italijom sam donekle došao na svoje jer ih simpatiziram od malih nogu, pod utjecajem pokojnog tate koji je bio polu-Talijan. Cijeli sam se život borio s okolinom i natezao u silnim polemikama oko talijanskog “negledljivog” nogometa. Oduvijek sam tvrdio da ne priznajem tezu “ne volim takav nogomet”, priznajem jedino njegovo veličanstvo - rezultat.

Što bi rekao, kakav si ti tata? Pokazuju li tvoja djeca zanimanje za glazbu?



- Dobar sam tata. Nastojim biti pravedan, prenijeti kvalitetne poruke, naučiti djecu vrijednostima kojih se neće sramiti u životu. Nisam savršen, ali to me ne brine jer nitko nije. Najstarija kćer, Sandra, ima 15 godina i jako voli bas-gitaru. S obzirom na to s kolikim je oduševljenjem svira, vjerujem da bi mogla biti odlična instrumentalistica. Ne pokazuje još želju za autorskim radom. Sin Adriano ima 13 i zaluđen je sportom, glazbom ni najmanje, a najmlađa, Bianca, jako lijepo pjeva. Zajedničko im je da su svi već bili na koncertu The Rolling Stonesa, Bianca s tri godine, a Adriano i Sandra već su ih dvaput gledali, 2014. godine u Rimu, a 2017. u Lucci.

Osim objavljivanja kantautorskog albuma, koji su ti planovi za budućnost kada je u pitanju glazba? Što se događa s En Faceom?



- Čim dovršim solo album, praktički istog dana snimam novu stvar En Facea. Skica je već tu, producent Darko Terlević je spreman. En Face svira po pozivu, neki koncerti su jako lijepi i nostalgični. Kad se bacimo malo više na posao, bit će još izvrsnih trenutaka za publiku, a, naravno, i za nas.