Objavljeno 23. srpnja, 2021.
Piše: Draško CELING
Povlasticu da umru sa 88 godina imaju rijetki, iz jednostavnog razloga što mnogi odu na onaj svijet puno ranije. Sjećamo se jednog domaćeg diktatora kojeg i danas neki čudni ljudi štuju. Toliko su godina u trenutku smrti imali još i Charlie Chaplin, Harry S. Truman, Michelangelo, Fred Astaire, (mogulski vladar) Aurangzeb, Igor Stravinskij, Akira Kurosawa, Miklós Horthy i mnogi drugi.
Proteklih dana, u kratkom predahu između drugog i trećeg vala korone, posve je nezapaženo prošla vijest o smrti Petera Zinovieffa (88), skladatelja i izumitelja, čiji je model sintsajzera obilježio neke od najvažnijih albuma Pink Floyda, Davida Bowieja, Roxy Musica, Briana Enoa i Kraftwerka. Bio je začinjavac instrumenta koji poznajemo po nazivu VCS3 (Voltage Controlled Studio). Posrijedi je jedan od prvih prijenosnih sintisajzera koji se mogao nabaviti na tržištu. Zinovieff ih je proizvodio u vlastitoj tvrtki EMC (Electronic Music Studios Limited) sa sjedištem u Londonu. Novim izražajnim sredstvom bili su oduševljeni protagonisti progresivnog rocka u Engleskoj i naročito u Njemačkoj gdje se svirao Krautrock. Sintisajzer VCS3 se pojavio u prodaji 1969. Nalazio se u drvenom kučištu i mogao se prenositi, za razliku od konkurentskih proizvoda tvrtki Moog Music, ARP i Buchla koji su bili toliko veliki da su jedva mogli stati u manju sobu. Cijena ovog sintisajzera bila je 330 funti. Jedna od odlika ovog glazbala je mogućnost stvaranja različitih elektroničkih zvučnih efekata. Uživajući u blagodatima VCS3 svoju glazbu su stvarali Jean-Michel Jarre, Franco Batiato, King Crimson, Klaus Schultze i Tangerine Dream, pa čak i Led Zeppelin, a gost njegova studija bio je i Karlheinz Stockhausen. Što sve može VCS3 najbolje svjedoče albumi “The Dark Side oft he Moon” Pink Floyda i “Oxygène” Jean-Michel Jarrea. Bila je to u to vrijeme velika inovacija u popularnoj glazbi u kojoj fascinacija za egzotičnim sintetskim zvukovima i nesvakidašnjim studijskim čarolijama nije nikada prestala.
Ovaj instrument Nikša Gligo u svom “Pojmovnom vodiču kroz glazbu 20. stoljeća”, u skladu s pravilima hrvatskog jezika, naziva sintetizatorom. Opisuje ga kao “elektronički uređaj sastavljen od različitih modula kojim se, najčešće sintezom zvuka, može proizvesti bilo koji ton, zvuk i/ili šum”.
Zinovieff je bio puno više od izumitelja sintisajzera. Na Sveučilištu u Oxfordu studirao je geologiju koju je kasnije i doktorirao. Radio je u struci što je živciralo njegovu prvu suprugu jer je često putovao u Aziju i na Levant, a kasnije se zaposlio kao matematičar u jednom britanskom ministarstvu. Zahvaljujući imovini koju je stekao ženidbom za bogatašu, posvećuje se stvaranju elektroničke glazbe. No, nije to bilo blizu onome što su radili kupci njegovih instrumenata. Zinovieff je prezirao kič, a njegova autorska preokupacija bila je na tragu musique concrète. Istraživački duhovi na digitalnoj platformi Spotify mogu pronaći njegova dva albuma, “Electronic Calendar - The EMS Tapes (Space Age Recordings)” i “RFG Inventions for Cello and Computer”. Usko je surađivao s Daphne Oram, skladateljicom elektroničke glazbe i suosnivačicom studija za eksperimentalnu glazbu BBC Radiophonic Workshop. I sam se kod kuće okružio tehnikom slične namjene. Kako bi kupio svoje prvo računalo PDP-8, njegova prva supruga je prodala svoju bisernu i tirkiznu tijaru s vjenčanja za 4000 britanskih funti. Riječ je o 70.000 funti u današnjoj vrijednosti. Smjestio ga je u šupi u dvorištu svoje kuće u bogatoj londonskoj četvrti. Često se kasnije hvalio da je upravo on bio prvi koji je imao osobno računalo kod kuće. Kako bi snimio zvuk satnog mehanizma i gonga, penjao se na Big Ben. Naposljetku je taj zvučni efekt utkao u svoju kvadrofoničnu skladbu “Chronometer” iz 1971. godine. Dosta radova iz te faze uništio je sam, presnimavajući jednu te istu magnetofonsku vrpcu s uvijek novim zapisima. Bio je protivnik ideje da se bavi snimanjem komercijalne glazbe, posvećujući se isključivo eksperimentalnom stvaranju. Taj ga je idealizam i doveo 1979. do bankrota. Skupocjeni i unikatni studio za elektroničku glazbu poklonio je Državnom kazalištu (National Theatre) koje nije imalo interesa ulagati u njegov razvoj pa ga je smjestilo u jedan od svojih podruma gdje je dio te aparature bio uništen u jednom od izlijevanja Temze. Karijeru je nastavio predajući akustiku na Cambridgeu.
Naturalizirani Englez Peter Zinovieff umro je upravo u Cambridgeu, u Velikoj Britaniji. Bio je plave krvi. Njegova majka Sofka Skipwith (rođena Dolgorouky) bila je ruska kneginja. Po očevoj lozi bila je potomak novgorodskog kneza Rurika, utemeljitelja vladarske kuće Kijivske Rusi, a po majčinoj strani daleki potomak nezakonitog sina Katarine Velike. Kao djevojčica imala je prilike igrati se s carevićem Aleksejem Nikolajevićem koga su zajedno s ostatkom obitelji Romanov zvjerski pobili bošljevici 1918. Zinovieffova baka Sofija studirala je medicinu i 1913. postala pilot vojnog bombardera te je bila jedina žena koja je sudjelovala u atomobilskom reliju od Sankt Petersburga do Kijiva 1912. Nakon bijega u Pariz financirala je sebe i muža radeći kao vozačica taksija. Njezina kći Sofka Skipwith ostat će upamćena kao “crvena kneginja” zbog podupiranja ljevičarskih stajališta, bila je književnica i prevoditeljica. Životopis Zinovieffove majke i bake nalikuje scenariju zanimljiva biografskog filma.