Olimpijske igre u Riju de Janeiru bit će zapamćene po deset medalja za Hrvatsku od čega čak pet zlata. Jednu od tih najsjajnijih osvojili su i jedriličari Šime Fantela i Igor Marenić. Bili su najbolji u klasi 470 i u njihovu čast u Brazilu je svirana "Lijepa naša".

Poslije Olimpijskih igara obojica su uzela stanku da bi, bar što se sportske karijere tiče, svatko krenuo svojim putem. Šime Fantela tako će ovih dana u Tokiju, zajedno s bratom Mihovilom, pokušati doći do nove medalje u klasi 49er. Igor, premda je bio u prilici u novoj olimpijskoj klasi NACRA 17, zajedno sa Splićankom Marijom Anđelom De Micheli Vitturi, doći do Tokija, ipak će ove Olimpijske igre pratiti od kuće, pomažući supruzi i oko dvomjesečnih blizanki.



- Kaže mi i supruga da nije loše što sam ostao kod kuće, a ne otišao u Tokio. S njima dvjema bilo bi ludilo - pričao nam je Marenić, koji od 2001. godine živi u Zadru.

Rođen na Malom Lošinju, odrastao na Cresu. No Marenići, bar muški dio obitelji, nisu s Kvarnera. Tamo je otac Darko stigao iz Osijeka.

- Da, otac mi je rođen u Brodu (očito ni to nije slučajno, nap. a.), ali je odrastao i živio do odlaska na fakultet u Osijeku, na Vijencu Ivana Meštrovića, tadašnjem Vijencu Borisa Kidriča. Imam još rodbinu u Osijeku, danas mi tamo živi teta, koja je udana Burilo.

Burilo? Vrlo poznato nogometno prezime?

- Da, Antun Burilo ili, kako ga ja zovem, tetak Tuna nekadašnji je nogometni sudac, a njegovim stopama krenuo je i bratić Andrej. Tata je inače došao u Rijeku na fakultet studirati strojarstvo, kako su baka i djeda imali neki stan na Cresu, često je tu dolazio. I tako je upoznao mamu, koja je glavni krivac što je tata došao na Cres.

Tata Darko, kažu nam, bio je odličan odbojkaš u tadašnjoj Elektri. Jesi li se ti na Cresu uopće mogao baviti nekim drugim sportom osim jedrenjem?

- Na Cresu je kao i vjerojatno svagdje drugdje. Nogomet, košarka pa ostalo. Košarku sam mogao malo teže igrati s obzirom na svoju visinu (172 cm, nap. a.). Ja sam trenirao nogomet, neko vrijeme paralelno nogomet i jedrenje, na kraju sam izabrao jedrenje.

A tata Darko? Je li on kao pravi "panonski mornar" jedrio?

- Ha, često me je znao zezati i reći mi kako su njegovi predci još jedrili po Panonskom moru! On vam je više za ribolov. Odličan je, posebno za loviti zubatce. Ne lovi s mrežom, nego štapom. Kako biste vi u Slavoniji rekli - pecaljkom.



Počeo je na Cresu u čuvenoj klasi optimist, što je klasični početak. Ili u optimistu ili laseru jer su takvi brodovi najdostupniji. Na nagovor Ede Fantele, Šimina oca, 2001. godine dolazi kod njih u Zadar.

- Mogu reći da su mi oni druga obitelj. Šime i ja smo se i onda kao klinci često družili jer tada jedini nismo bili iz Splita. Imali smo malo čudan početak, obično tako kada nekoga spare, prvo počinje u klasi 420. Mi smo odmah ušli u 470 i počeli "ganjati" tada Olimpijske igre u Ateni.

Ostvarili su normu, ali je Hrvatska tada u toj klasi imala dvije posade pa su prednost dobili Kostov/Cupać. Prve OI bile su im u Pekingu (deveto mjesto), a u London su već stigli kao kandidati za olimpijsku medalju. Na kraju su završili kao šesti.

- Nismo možda bili kandidati za zlato, jer su tada odlični bili Austalci, ali za medalju svakako. Od 2009. do 2012. osvajali smo medalje na svim natjecanjima, pa je bilo logično da nas svrstavaju među kandidate. Presudio je loš početak. U prvom plovu smo diskvalificirani, pa se poslije bilo teško vratiti.

Zato je u Riju de Janeiru zlato bilo njihovo.

- Jedrenje je sport u kojemu je jako važno iskustvo. Mislim da je upravo to presudilo. Čisto naše veće iskustvo. Posložili smo se u glavi, imali smo iza sebe 15 godina kako jedrimo skupa i rezultat svega toga bilo je olimpijsko zlato.

Kažu kako se kod Rija de Janeira jedrilo pokraj odbačenih starih "veš-mašina" i hladnjaka?

- Ma to su bile priče. Ali ako već spominjete uvjete, mislim da je Rio također bio puno povoljnije polje za ostvariti rezultat kod iskusnijih jedriličara. U Londonu je bilo jednostavnije jedriti. U Riju su bili promjenjivi uvjeti, tako da je tu spomenuto iskustvo došlo do izražaja.

Malo je nedostajalo da uhvati normu i za Tokio.

- U klasi Nacru 17 sudjelovali smo u kvalifikacijama i ostali drugi ispod crte. Bili smo vrlo čvrsto u igri negdje do sredine, međutim u predzadnjem plovu bilo je jasno kako više nemamo izgleda. No treba reći da sam sa sadašnjom partnericom Marijom Anđelom tek od 2019. godine. Poslije Rija ušao sam i u trenerske, a "zagrebao" po profesionalnim vodama, što sam ipak malo stopirao baš zbog Olimpijskih igara. Nakon 2017. bilo je teško pronaći mi partnera ili partnericu. Za lasera po konstituciji nisam, tražili smo za Nacru, na kraju od 2019. sam s Marijom Anđelom. Dogodio se u međuvremenu i COVID, dobili smo malo na vremenu, a s druge strane nismo mogli trenirati negdje vani. Mislim da je realnije uhvatiti vizu za Pariz 2024. Naravno, ovisi i o procjeni našeg jedriličarskog saveza i hoće li nam dati "support". Jer ovo je prilično zahtjevna klasa. Mi trenutno nemamo trenera, a bez trenera to puno teže ide. Uz to, ovo je klasa gdje je obvezna kaciga i zaštitna oprema, što povećava izdatke.

Kada ste već spomenuli opremu, je li jedrenje skup sport i nedostupan za većinu?

- U onoj početnoj fazi nije. Svi jedriličarski klubovi organiziraju ljetne škole i to većinom besplatno. Svi klubovi posjeduju brodove za tu početnu fazu da se dijete može zaljubiti u jedrenje. Problemi možda nastaju kada se prelazi iz juniorske u seniorsku konkurenciju. Tu ipak, za ozbiljnije stvari, ne možeš sa starim brodom. Mi bismo definitivno voljeli da nas je više. Bar ovih najmlađih za čiji početak i ne trebaju neke velike financije.



Jedrio je na regatnom polju gdje će se idućih dana boriti za olimpijske medalje.

- Bio sam u Tokiju 2019. godine. Jedrio sam na olimpijskom polju. Ne znam kakvi će biti uvjeti u ovo doba godine, ali ja sam bio tamo kada je bio prijelaz iz kišnog u sušno razdoblje. Događao mi se jak vjetar uz kratke, ali visoke valove, što je ipak malo čudno jer visoki valovi ne događaju se u kraćim razdobljima. Mislim da bi, što se uvjeta tiče, moglo biti "šareno".

Hrvatska će u Tokiju imati tri posade. Braća Šime i Mihovil Fantela u 49-er, "laseraš" i srebrni iz Rija de Janeira Tonči Stipanović i u ženskoj konkurenciji "laserašica" Elena Vorobeva, koja je 2012. nastupala za rusku reprezentaciju, ali se poslije preselila u Split. Što možemo od njih očekivati?

- Teško mi je za druge prognozirati, ali nekako mislim da se najmanje toga promijenilo kod Tončija Stipanovića. Prošle je godine osvojio i broncu na Svjetskom prvenstvu. Šime i Miho relativno su novi u klasi. Osvojili su naslov prvaka 2018. godine, ali mislim da je kod njih najveća konkurencija. Bar ima deset posada slične kvalitete koje mogu do medalje. Što se tiče Elene, velika je stvar što ide na Olimpijske igre. Naravno, nadamo se najboljem za sve tri posade, zaključio je olimpijski prvak iz Rija de Janeira.