Otkad je svijeta i čovjeka, mitovi i mitologije sastavni su dio svakog društva i svake civilizacije, od prapovijesti do sadašnjih, modernih vremena. Ako ćemo prema definicijama, mitologija (ili hrvatski - pričoslovlje) znanost je koja proučava priče fantastična sadržaja, u kojima su junaci bogovi, polubogovi, heroji i slično. Te pak priče bilježi mit, legenda, tradicija, usmena predaja i drugo. Osim toga, mitologijom se naziva i skup mitova neke religije, etničke skupine ili geografskih cjelina, uključujući i politiku. No sve to možete pročitati i ako surfate internetom, napose Wikipedijom, koja je, takva kakva jest, u digitalnom dobu 21. stoljeća sama po sebi u određenom smislu postala mit.

Vratimo se, međutim, mitovima kojima se bavimo u ovotjednoj temi. Mitovima koji su sastavni dio hrvatske društvene i političke mitologije, mitovima koji se u nekom rastezljivijem vremenskom slijedu provlače od dalje prošlosti do bliske sadašnjosti, od ratnih devedesetih i bespuća tranzicije do pripadnosti Europskoj uniji i sazrijevanja RH u moderno društvo. Mnogo je tu mitova koji se na neki objašnjiv ili neobjašnjiv način zrcale u društvu, koje, doduše, danas more drugi problemi, poput aktualne pandemija i koronakrize, ali koji su tu, oko nas, poput nekih duhova, kojima ni svi virusi ovog svijeta ne mogu nauditi i iskorijeniti njihov utjecaj na ljude sklone mitovima, mitomanijama i mitologijama.

Kako bi se nabrojilo sve mitove oko nas i u nama (nekima), trebalo bi ispuniti cijeli Magazin. Zato spomenimo samo one najočitije, najraširenije i u biti najštetnije. Kad se, primjerice, radi o mitovima prošlosti, mit o Josipu Brozu zvanom Tito, mit o partizanima te ustašama i NDH, ali i mit o bivšoj Jugoslaviji (onoj Titovoj) najžilaviji su i teško je ili gotovo nemoguće ne uzeti ih u obzir koliko god se ti mitovi čine balastom davno minulih vremena, koja treba prepustiti povjesničarima da bi se društvo okrenulo budućnosti, prosperitetu i napretku, da bi se moglo normalno razvijati bez pogubnih retrorefleksija i pljesnive nostalgije.

Naravno da treba povesti računa i o mitovima vezanima uz raspad SFRJ, uz ratove 90-ih, mitove vezane uz podjelu BiH, navodno dogovorenu između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, ali i mitove vezane uz Domovinski rat, hrvatsku borbu za samostalnost i neovisnost. Posebno bi se moglo i trebalo raspravljati o mitovima hrvatske tranzicije, mitovima o pretvorbi društvenog u privatno vlasništvo, mitu o "200 najbogatijih obitelji" itd., itd. S tim više ili manje u vezi, provlači se i mit o bogatoj i siromašnoj zemlji Hrvatskoj, mit o društvenoj (ne)pravdi, mit o posebnom mentalitetu (socijalističkom, balkanskom...), mit o visokoj politici (elitama) i niskom populizmu, i na kraju (ali ne i konačno) mit o ekonomskim bespućima kroz koja je Hrvatska prolazila u trideset godina neovisnosti i samostalnosti. Kad smo kod mitova iz prošlosti, mogli bismo ići i daleko unatrag, do stoljeća sedmog, do mitova o kraljevima i banovima, ili bliže, do mitova o predsjednicima, od Tuđmana do Milanovića.



Kad smo kod ekonomskih mitova, jedan od duboko ukorijenjenih mit je o ekonomskoj snazi bivše Jugoslavije (vratimo se ponovo na taj "vječni mit"), mit o tome kako se tada živjelo bolje, da je Jugoslavije bila gospodarska sila koja je izvozila i svi su imali posao. Taj mit nije ukorijenjen samo među ljudima lijeve političke orijentacije nego čak i među desničarima, koji, iako ne vole Jugoslaviju zbog njezina odnosa prema nacionalnim pokretima te osobnim, vjerskim i političkim slobodama, priznaju kako je Jugoslavija bila ekonomski jača i stabilnija država od nekih nastalih njezinim raspadom. Tu je, međutim, kvaka. Jer, gledajući objektivno, Jugoslavija je bila komunistička iluzija u kojoj je i sav taj njezin "socijalizam s ljudskim likom" bio opsjena, kratkotrajna idila (ekonomska), koja je opstajala dok je Zapad Titu davao kredite, a raspala se logičnim slijedom raspada svake diktature, pa i one Titove - u krvavom ratu! Zazivati sad u tom i takvom kontekstu nekakvu navodno bolju prošlost i njezinim mitovima davati relevantnost doima se rigidno nostalgičnim i posve irelevantnim.

Naravno da ekonomskih mitova nije pošteđen ni ostatak svijeta, naprotiv, krcat je njima u tolikoj mjeri koliko je krcat i političkim mitovima. Primjerice, mit o neoliberalizmu posebno je izražen, te uvijek aktualan kad se dogodi velika ekonomske kriza, poput one iz 2008. godine. Kako bi se o tome saznalo više, preporučujemo rad Đure Š. Medića iz 2014. "Kritika neoliberalnih mitova i njihove uloge u opisu i rješavanju krizno-recesijskog stanja u privredi", ali i neke od knjiga koje potpisuje Noam Chomsky. Svatko treba pozorno pročitati i "Mitologije" Rolanda Barthesa, u kojima autor analizira brojne mitove francuskoga građanskog društva iz sredine pedesetih godina 20. stoljeća. Promišljajući što je to osobito i u strukturi mitsko u predmetima svakodnevice i kulturnim fenomenima - od vina i mlijeka, deterdženta ili novog modela Citroëna do Einsteinova mozga, striptiza ili Tour de Francea - Barthes iznosi kritiku same ideologije građanstva. Poučno za svako, pa tako i za ovo naše, vrijeme i društvo.

A s obzirom na to da je svaki ekonomski mit više ili manje povezan s političkim mitom, uputno je pročitati i knjigu "Politički mitovi" autorskog dvojca Frederic Monneyron-Antigone Mouchtouris (2012.). Između ostalog, Monneyron i Mouchtouris zaključuju da je glavna osobina političkih mitova što se u njih vjeruje bez traženja argumenata i oni na krajnje jednostavan način objašnjavaju složene političke fenomene, a šire se zbog toga što zadovoljavaju duboke društvene, ali i individualne psihološke potrebe.



I tu sad dolazimo do psihologije, bolje rečeno, psihologije masa, koje vjeruju u mitove bez tzv. kritičkog odmaka, što onda populistima svih vrsta, lijevima i desnima, služi kao gorivo za vlastite demagoške mitomanske floskule, uključujući i one za dnevnu uporabu u javom i medijskom diskursu. U tom se, naime, širem kontekstu može objasniti puno toga, premda ne i sve, jer, pošteno govoreći, ljudska je glupost beskonačna, ili, kako je to rekao Albert Einstein: "Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali za ovo drugo nisam siguran" te dodao: "Lakše je razbiti atom nego predrasude." Jer ako mit označava zabludu, pogrešno vjerovanje kojeg se ljudi drže usprkos tomu što svi dokazi upućuju na suprotno, referiranje na sadašnjost pokazuje dokle smo došli vjerujući u mitove, nekritički ih uporabljujući i trpeći ih u kolektivnim sjećanjima i pojedinačnim idealizacijama bez ikakve ograde, odmaka i objektivnog sagledavanja istine u hrpi laži, opsjena i manipulacija koje se vežu uz mitove i mitologije, uz dakako relevantne objekcije, argumente i činjenice koje se ukazuju ispod naslaga pogrešnih tumačenja i krivih zaključaka.

U konačnici zaključimo ovim citatom: "Mitovi su javni snovi, snovi su osobni mitovi", navodi Joseph Campbell, američki pisac, znanstvenik i sveučilišni profesor, najpoznatiji po svojim radovima u području mitologije i poredbene religije. Stanislaw Jerzy Lec, poljski književnik, ovako je duhovito sažeo sve rasprave o mitovima: "Stvarajte mitove o sebi, ni bogovi nisu drukčije počeli." Ako je suditi po svemu što svednevice slušamo i gledamo, čini se kako su Jerzyja Leca mnogi poslušali. I u Hrvatskoj...