Kad govorimo o širem društvenom i povijesnom kontekstu, između niza pojavnosti, mitovi su jedan od najizraženijih i najkonstantnijih "sastojaka" svakog društva, pa tako i hrvatskog. Može li se zaključiti da su mitovi zapravo uvijek moderni, makoliko ponekad bili i štetni za društvo, kada se koriste u loše propagandne svrhe, između ostalog, pitali smo izv. prof. dr. sc. Ivu Džinića, s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Platon je o pitanju mitova bio odlučan pa je u traktatu "Država" pozvao na uklanjanje netočnih, štetnih mitova...

- U govoru o mitu jedino što je potpuno izvjesno jest da se radi o vrlo kompleksnom fenomenu, kojim se bave različite znanosti i čije se spoznaje oko toga nerijetko isprepleću, ali i razilaze. Nema neke jasne definicije mita kojom bi se uspjela obuhvatiti sva njegova složenost i koja bi bila općeprihvaćena. S govorom o mitu u tom je smislu kao i s govorom o čovjeku, o kojem danas toliko toga znamo, ali nam on i dalje ostaje velikom nepoznanicom te nam u spoznajnom smislu stalno izmiče. Stoga je sasvim razumljivo da ću u ovom kontekstu govoriti samo o nekim aspektima mita, jer je to jedino i moguće. U svakom slučaju, mit je jedan od najranijih kulturnih fenomena kao svojevrsnog pokušaja stvaranja životnoga orijentira ili svjetonazora. U tom smislu on je i jedan oblik spoznaje ili bar nastojanja oko nje. U novije vrijeme u filozofsko-znanstvenim krugovima došlo je do drukčijega vrjednovanja doprinosa mita u razvoju ljudske kulture. Tako je, primjerice, prema njemačkom filozofu Ernstu Cassireru (1874. - 1945.) mit (grč. mythos) jedan oblik mišljenja i pristupa zbilji, koji je do pojave filozofije i logičkoga oblika mišljenja (grč. logos) te unatoč njoj na svoj način pridonosio i pridonosi izgradnji ljudske kulture. On je jedno od samoočitovanja ljudskoga duha i praizvorni fenomen ili majčinsko tlo (Mutterboden) drugih simboličkih formi kao objektivnih tvorevina kulture, poput jezika, religije, umjetnosti, morala, ali i znanosti kao posljednjega iskoraka u razvoju ljudske kulture. Znakovita je Cassirerova daljnja konstatacija kako spomenute druge simboličke forme ne samo što izrastaju iz mita nego on i permanentno ostaje u njima, što samo potvrđuje mogućnost govora o modernosti mitova, ili, bolje rečeno, mitskoga načina pristupa zbilji. Kao oblik mišljenja mit se ne temelji na razumu i nije produkt logičkoga, nego prije svega afektivnoga pristupa zbilji, pa je i stoga nešto što ostaje trajno u ljudskoj svijesti. U tom smislu mitovi mogu biti problematični i za pojedinca i za društvo, pogotovo ako kao produkti osjećaja potpuno isključuju dimenziju razumskoga. Stoga su među prvim filozofima mnogi koji mit potpuno odbacuju kao zabludu. A što se tiče Platona, njegov pristup mitu je višeznačan, odnosno on istovremeno i odbacuje mit, ali mu i priznaje njegovu odgojnu dimenziju te mogućnost pripomoći u nadilaženju strogo filozofskih granica spoznaje.

U knjizi Politički mitovi, prevedenoj i kod nas, koju su priredili Frederic Monneyron i Antigone Mouchtouris, tvrdi se da ratovi, sukobi, nacionalistička buđenja, čak i potpisivanje sporazuma, kristaliziraju oko sebe brojne kolektivne predodžbe: mitove o utemeljenju ili o nacionalnom identitetu, mitologije pada, izgubljenog raja ili zlatnoga doba... Koje je zapravo glavne obilježje političkih mitova, i koliko se iz njih generiraju i drugi mitovi, poput, recimo, kulturnih, ekonomskih, medijskih mitova…?

- Spomenuta knjiga doista je vrijedan pokušaj predstavljanja same biti političkih mitova i njegovih varijanti. Upravo zbog bliske povezanosti mita s ljudskim emocijama njih se nerijetko koristi i u društveno-političkom iskustvenom prostoru, napose u nestabilnim ili kriznim vremenima čovjekova društvenoga života. Oni su doista odlični generatori kolektivnih predodžbi, pa ih se u većoj ili manjoj mjeri koristi i u kontekstima koje navodite u svojem pitanju. Politički mitovi su naracije koje su uglavnom određene nekom političkom ideologijom koja oblikuje jedan vrijednosni sustav utemeljen na fantaziji. Daljnje oznake političkih mitova su neprecizna i neobjektivna percepcija i aktualne zbilje i same prošlosti, zatim nestalnost, promjenjivost, ali i prilagodljivost novim okolnostima. U tom smislu se uglavnom radi o nečemu što bismo mogli obilježiti kao negativne političke mitove, a što istovremeno aludira i na činjenicu da politički mit može imati i nekakve pozitivne konotacije u smislu oslobađajuće i pokretačke sile. Povijest pokazuje da se i demokratski društveni poredak gotovo redovito uspostavlja utemeljenjem na nekom obliku političkoga mita. Pritom se uglavnom radi o ostvarivanju konsenzusa oko temeljnih vrijednosti određene političke zajednice, kao i o emocionalnoj dimenziji demokratskoga potvrđivanja, koja je uz onu racionalnu i interesnu dimenziju politike neizostavna. Svaki ustav kao državotvorni dokument i pravni akt demokratski uređenoga društva u sebi sadržava neki oblik konstitucionalnog mita o društvenom ugovoru, narodnom sporazumu ili povijesnoj težnji jednoga naroda. Naravno da politički mitovi, pogotovo oni negativnoga predznaka, itekako mogu bitno utjecati na kulturu, ekonomiju i medije. Poznato je da je u tzv. totalitarnim oblicima vladavine neizbježna dimenzija ekskluzivističke propagande, a nju je ponajviše moguće ostvarivati preko medija i kulture. Uglavnom, politički mitovi imaju takvu snagu da mogu prožimati cijelu strukturu jedne društvene zajednice.



Ernst Cassirer je u "Tehnici suvremenih političkih mitova" napomenuo da ne postoji ni jedan prirodni fenomen ili događaj u ljudskom životu koji se ne bi mogao protumačiti kao mit. Koliko je aktualan danas Cassirerov koncept modernoga političkog mita?

- Cassirer je u svojoj studiji Mit o državi nastojao pružiti analizu pojave nacionalsocijalizma kao totalitarnoga oblika vladavine u Njemačkoj u prvoj polovini prošloga stoljeća i kao ekstremnoga primjera modernoga političkoga mita. Potonji pritom nije smatrao samoniklim i divljim plodom pjesničke mašte, nego vješto smišljenim umjetnim proizvodom koji su stvorili stručni i lukavi zanatlije. Cassirerova analiza bi i danas trebala činiti neizbježnu platformu u osvješćivanju potencijalnih opasnosti koje sa sobom nosi mitski pristup zbilji i njegova primjena u društveno-političkom smislu. Uz sva suvremena nastojanja oko uspostave primjerenih modela iskorjenjivanja ekstremnih oblika političkih mitova i totalitarizama u svijetu, danas je bez sumnje nužno voditi računa i o svim drugim oblicima modernih političkih mitova. Kao primjer može se uzeti visoko vrjednovanje slobodnoga tržišta i tomu pripadajućega političkoga sustava kao jedino ispravnih oblika zadovoljenja kolektivne želje za blagostanjem. Osim toga i danas je prepoznatljivo korištenje sredstava društvenog priopćavanja za omamljivanje ljudi i oblikovanje svijesti (mainstream) prema lako upravljivoj masi, nerijetko i davanjem ispraznih obećanja. Još uvijek su aktualne i metode instrumentaliziranja jezika i davanja novoga značenja riječima, primjerice, potpuno ekonomiziranjem životnoga prostora i svakodnevice, a što sve skupa poprilično određuje način mišljenja suvremenog čovjeka. Svi su ti elementi na tragu Cassirerove teze o gubljenju sposobnosti slobodnog djelovanja i odlučivanja a da se toga vrlo često nije potpuno ni svjesno. Stoga je važno da se i danas, takoreći, vodi računa o intelektualnim, etičkim i umjetničkim kapacitetima u svrhu kontroliranja mitskih energija koje uvijek postoje u svim slojevima kulture.



Koja je zapravo temeljna uloga mita u društvenom kontekstu? Koliko razvoj i opstanak mitova ovisi o razvijenosti društva, ima li tu razlike između Zapada i Istoka, ili postoje neka zajednička obilježja?

- Već je spomenuto da mit kao specifičan oblik očitovanja i energija ljudskoga duha, bez sumnje, ima nerijetko i presudnu ulogu u društvenom kontekstu. Riječ je o energijama koje mogu poticati ljudski duh na korist društvene zajednice, na svijest o vlastitom doprinosu izgradnji kvalitetnijega društva, pa i čovječanstva. Dakle, radi se o onome što smo već okarakterizirali pozitivnim aspektima mita kao svojevrsne ideološke okosnice jednoga društva. Tako shvaćeni mitovi mogu pridonositi i kolektivnoj dobrobiti i duhovnom zdravlju društvene zajednice. Mogu pridonositi zdravom patriotskom osjećaju i potrebi vlastitoga doprinosa u tom smislu. Sve su to pozitivne strane koje takve energije duha mogu generirati, i u tom smislu mi se čini kako nema velike razlike između istočnih i zapadnih društava. Ono što je moguće prepoznati u nekim društvima ili širim društvenim zajednicama jest različitost shvaćanja dobrobiti za pojedino društvo, a samim tim i snažnija dijalektička napetost u takvoj dihotomiji. Pogotovo je to slučaj u društvima s pojačanom kritičkom sviješću, pa je i izazovnije na ispravan način kanalizirati spomenute energije duha. No i kod jednih i kod drugih, a govorimo o širim društvenim zajednicama, uvijek postoji realna opasnost od potpunoga podvrgavanja utjecaju kolektivnih predodžbi i zanemarivanju slobode mišljenja, odnosno, pojednostavljeno rečeno, prevladavanju političkoga mita, i to onoga negativnoga, što nikako ne može biti na bilo čije dobro. U svakom slučaju, nije sve crno-bijelo niti tako treba promatrati stvari, nego je - i tu ću se također referirati na Cassirera - važno da kritička misao (filozofija) općenito pridonosi stabilizaciji mitskih energija ljudske svijesti i da ne bude samo poput Minervine sove, koja će tek naknadno reflektirati nad nekim događajima, nego će nastojati, koliko je moguće, na stvari i unaprijed, odnosno na vrijeme, upozoravati. Mislim da je to ujedno i najprimjereniji i najpoželjniji način kontroliranja mitskih energija duha, upravo zbog njihove nepredvidljivosti.



Ukupno uzevši, što se Hrvatske tiče, od balasta prošlosti preko bespuća tranzicije (mit o 200 najbogatijih obitelji!) do pripadnosti EU-u i sazrijevanja u moderno društvo, koliko su mitovi opasni ili nisu za normalan demokratski razvoj i napredak RH, koliko nam štete razni mitovi i mitologije, jesu li oni utezi prošlosti koji remete sadašnjost i okrenutost zemlje budućnosti, između ostalog? Nekim mitovima ni korona očito nije naštetila...

- Kao snažne energije duha mitovi mogu biti pozitivan potencijal za svakoga pojedinca i za svako društvo, pa tako i za naše hrvatsko. Govorimo o onim pozitivnim, poticajnim i oslobađajućim aspektima mitskih energija koji su, kako sam već spomenuo, i presudni u napretku bilo kojega društva. Naravno da takve pozitivne energije duha mogu kočiti različiti balasti prošlosti, kao i njihovi ostatci ili produljenje mentalne svijesti u sadašnjosti. U tom smislu se prvo nameće pitanje primjerenoga doprinosa hrvatske filozofije i znanosti u sučeljavanju sa svim oblicima totalitarizama iz hrvatske prošlosti, te činjenično i ideološki nepristrano sagledavanje nemilih događaja zbog daljnje izgradnje ovoga društva na zdravim temeljima. Spomenuti balasti prošlosti mogu biti i novi izvor snage za daljnju zauzetost oko bolje budućnosti. U nešto širem kontekstu valja ne gubiti iz svijesti kako mitske energije pokazuju svoju moć napose u nestabilnim ili kriznim vremenima čovjekova društvenoga života, a takvih vremena uvijek ima, pa ni vrijeme u kojemu živimo nije bez problema koji bi lako mogli generirati iznenadne erupcije i potrese u društveno-političkom iskustvenome prostoru. Stoga, činjenično, današnje povjerenje u dinamiku i potencijale razvoja ljudske kulture ne smije dovesti do narušavanja svijesti o zavodljivosti i opasnosti političkih mitova i danas, kao i o mogućnosti novih oblika zasljepljivanja racionalnosti.

Razvoj racionalne misli nije eliminirao društvene potrebe koje je jedino mit sposoban zadovoljiti na efikasan način. Na to su jasno upozorila već dva autora Dijalektike prosvjetiteljstva Theodor Adorno (1903. - 1969.) i Max Horkheimer (1895. - 1973.) svojom tezom o prosvjetiteljskom uništenju racionalne misli, a što nužno kao posljedicu ima uništenje i civilizacije i ćudoređa te samoga prosvjetiteljstva. Stoga zaključimo parafrazirajući već pomalo opterećujuću parolu kako valja ostati odgovoran odnosno oprezan te izgrađivati kritičku svijest i slobodu mišljenja. (D.J.)