Piše: Danijel MIKLIĆ

Iako mu se ta činjenica zasigurno ne sviđa, Steve Albini ima mjesto ključne osobe u stvaranju tzv. alternativnog rocka 90-ih. Kao producent - ili kako on voli govoriti “snimatelj” - odigrao je veliku ulogu iz pozadine definirajući studijski zvuk desetaka značajnih izvođača, uključujući Nirvanu, The Breederse, PJ Harvey i The Jesus Lizardse. Jednako je važna i njegova uloga kao lidera grupe Big Black iz sredine 80-ih, čiji su čvrsti zid gitara i neumoljiva ritam-mašina navijestili kasniji “industrijski” zvuk koji su popularizirali, primjerice, Nine Inch Nails i Marilyn Manson.

Albini je odrastao u Missouli u Montani, daleko od bilo kakvog kontakta s punk-rock podzemljem s kraja 70-ih i početka 80-ih. Iako je u srednjoj školi osnovao jedan od prvih punk-bendova u rodnome gradu, nestrpljivo je tragao za razvijenijom glazbenom scenom. Nakon što je bio primljen na studij novinarstva, 1981. se preselio u Chicago, gdje je nakon nekoliko propalih pokušaja pridruživanja drugim grupama započeo svoj vlastiti glazbeni projekt Big Black. Njegova temeljna načela od samog su početka glasila: “Izbjegavati ljude koji podilaze našoj taštini ili ambiciji, djelovati što je više moguće izvan glazbene scene, pritom ne trpjeti sranja ni od koga.” Podjednako nadahnut britanskim post punk-sastavima poput Public Image Limiteda, ekstremnim noise grupama kao što je Chrome te američkim hardcoreom, Albini se nije smatrao vezanim uz bilo kakvo ustaljeno shvaćanje punka.

Na “Lungs”, debitantskom EP-ju Big Blacka iz 1982., Albini nastupa samostalno, na gitari i kao vokal, uz ranu verziju ritam-mašine Roland. Premda je taj EP - pakiran s “umetcima” kao što su britve, novčanice i petarde - zastrašujući, poprilično je blag u usporedbi s onime što je uslijedilo. Nakon EP-jeva “Bulldozer” (1983.) i “Racer-X” (1984.), osovini Big Blacka pridružili su se basist Jeff Pezzati i gitarist Santiago Durango, a nasnimljene gitare i kvalitetna studijska produkcija - za razliku od snimke na četiri kanala na “Lungs” - upotpunile su im zvuk učinivši ga neizmjerno brutalnijim. Žestoke himne “Texas” i “The Ugly American”, nabijene lirskom i soničnom agresijom, rigale su bijes na sve i svakoga u blizini.

No puni potencijal Big Blacka do izražaja je došao 1986. i 1987. na albumima “Atomizer” i “Songs About Fucking” na kojima je bas preuzeo Dave Riley, čime je usavršena napadačka taktika grupe. Kao i inače, Albinijevi stihovi secirali su mračnu stranu Srednje Amerike. Pjesme poput “Jordan, Minnesota” i “Fish Fry” opisuju svakodnevnu okrutnost i krajnju nemoralnost skrivenu iza predgradskih i seoskih prozora. Albinijev interes za mučne teme nesumnjivo je rezultat kombiniranja realnosti, fantazije, proroštva i zafrkancije, a njegovo dvojbeno stajalište - nerijetko se činilo da u nepravdi uživa jednako koliko je i kritizira - još više uznemiruje od samih tema. Na “Songs About Fucking” nalazi se obrada Kraftwerka “The Model”, kojom su Big Black istaknuli dug prema ranim techno radovima, a taj njihov spoj punka i elektronskog ritma polagano je prerastao u posve novi žanr predvođen sastavima Ministry i Nine Inch Nails.

U ljeto 1987. Durango je odlučio studirati pravo, pa je Big Black krenuo na oproštajnu turneju, na kojoj je snimljeno posljednje ostvarenje grupe “Pigpile”, objavljeno tek 1992. godine. Nepopustljivo neovisan kao i na početku, Albini je na omotu albuma zabilježio: “Nitko nam nikada nije govorio što da radimo i nitko nam nikada nije uzimao naš novac.”

Nakon Big Blacka, Alabini je formirao još dva benda: Rapeman krajem 80-ih i Shellac u idućem desetljeću, povremeno je pisao fanzine gdje je svoj punk-puritanizam često isticao u obliku oštrog napada na one koji ne zadovoljavaju njegove standarde. Najviši je domet, pak, ostvario snimajući druge grupe, pa njegov prepoznatljiv zvuk ukrašava brazde multiplatinastih izdanja brojnih izvođača i nakon što je Big Black - koji je svojim metalnim, prodornim, jednostavnim zvukom utjecao na daleko više grupa od onih za koje znamo - 1987. ispustio svoj posljednji terorizirajući urlik.