Godine 1921. parobrod "Santa Isabel" prevozio je 260 španjolskih iseljenika u Ameriku kada je potonuo u blizini otoka Salvore u Galiciji, u Španjolskoj. Samo tri žene s otoka, María Fernández Oujo, Josefa Parada i Cipriana Oujo Maneiro, pritekle su u pomoć i uspjele spasiti 50 putnika. Dok su žene slavljene kao junakinje, sumnja da je nesreća namjerno izazvana počela se munjevito širiti. Glavni pokretač glasine argentinski je novinar koji je stigao na otok kako bi izvještavao o priči. Kako novinar nastavlja napredovati u istrazi, pritisak na tri žene sve više raste. Previše je neodgovorenih pitanja i dok se istina polako filtrira, junakinje će početi gubiti svoju nevinost, a tradicionalni život na otoku zauvijek će se promijeniti.

Ja nisam izbirljiv gledatelj. Primjerice, ako nemam bolju ideju kako provesti slobodno vrijeme, jer knjiga koju trenutno čitam zahtijeva previše koncentracije, a glazbe sam se zasitio za taj dan, bez imalo srama spreman sam ući u pola radnje neke bedaste francuske komedije s Christianom Clavierom i pogledati ju do kraja. No, s druge strane, vrlo sam izbirljiv kada biram naslove koje ću pogledati od početka do kraja, stoga kada sam vidio Daríja Grandinettija na plakatu filma, znao sam - to je film za mene. Argentinski glumac kojega smo imali prilike gledati u filmovima Alejandra Dorije, Pedra Almodóvara i Damiána Szifrona uvijek ostavi dojam na mene, a posebice me je oduševio u filmu "Rojo" Benjamína Naishtata. U "Otoku laži" njegov je lik poput hodajuće savjesti, dok ispituje tri junakinje o njihovu pothvatu, luta otokom u potrazi za sočnom pričom i pokušava razjasniti tko su mogući krivci za nesreću koja se dogodila. S druge strane, Nerea Barros, koja tumači ulogu Maríje, os je oko koje se vrti cijeli film, neuka otočanka iza čijeg se gruba i osjećajima škrta lica krije cijeli spektar osjećaja, koji će malo-pomalo izlaziti na površinu. Od krivnje preko ljutnje sve do kajanja. Šteta što film vrlo često podsjeti na hrvatske filmske grijehe 90-ih.