Nakon tjedna u sunčanom i toplom Londonu prebacivanje mog "baznog kampa" na Euru u Glasgow predstavljalo je lagani temperaturni šok. Dobro je rekao onaj stari vrag pilot u londonskom pubu: "Što ćeš tamo, hladno je." Dočekalo me je 15-ak stupnjeva manje, vjetrovito s povremenom kišom. E, to je već pravi otočki ambijent za ovo doba godine. Vlak s londonskog kolodvora Euston do glavnog u Glasgowu vozi nešto manje od pet sati, a čim sam kročio nogom na glazgovski Hope street, odmah me je dočekao podsjetnik s "tradicionalnim" ovdašnjim vrijednostima. Djevojke koje imaju, najblaže rečeno, vrlo nekonvencionalne modne izričaje pri kojima uopće ne pate od bilo kakvih kompleksa. Naravno, to ne mora nužno biti loše, ali, vjerujte, nije uvijek najugodniji prizor za oči. Ponekad se pitam imaju li nekakvog modnog "gurua" ili te osebujne stilske kombinacije osmišljavaju same. Ne želim biti "konzerva" u pogledu odijevanja i mode, ali nisam cijepljen protiv ukusa već protiv korone. Jednostavno mi se čini kako bi mogle bolje. Uostalom, jednom mi je jedan škotski prijatelj dao zanimljiv odgovor na pitanje zbog čega se u Škotskoj toliko pije. U tom je trenutku na vratima puba osvanula jedna tako dotjerana temeljita mlada dama da je Sean samo pogledao nju pa onda mene i mirno zaključio: "Eto ti razloga zašto puno pijemo." To se očito nije promijenilo ni danas u doba pandemije. Čini mi se kako su u Glasgowu mjere, a i ljudi ipak nešto opušteniji nego u Londonu. Škoti imaju svoju vladu koja diktira način borbe protiv koronavirusa. Istina, ima sličnosti s modelom u Londonu jer i ovdje bi se hranu i piće u restoranima ili pubovima trebalo naručivati preko aplikacije, ali strancima se progleda kroz prste. Upišeš se na nekakvu listu, ostaviš broj telefona i sve može. Inače, kad smo već kod toga, koliko god je u Glasgowu temperaturno hladnije, toplinu oko srca čovjeku naprave cijene. One su daleko niže nego u Londonu, a pinta piva u prosjeku jeftinija je za 2-2,5 funte. Zato se brzo pronašla baza, Toby‘s jug (Tobijev vrč ili, slobodnije, krigla) bilo je idealno mjesto za početak boravka u Glasgowu. No ni tamo nije moglo proći bez sudara s "tradicionalnim" škotskim vrijednostima. Scena se odigrala u toaletu kada je jedan od "domorodaca" očito bio prepun svega. Dugo je praznio mjehur, mrmljajući nešto sebi u bradu. Toliko se zanio u "posao" da nije ni primijetio moj dolazak, pa je onako opušten vrlo glasno ispustio plinove. I onda slijedi klasik. To ga je trgnulo, valjda je uplašio samog sebe, pa uočio mene i samo izustio "oooouuu" te se nasmijao pa nestao u bespućima puba. Nekoga bi to zaprepastilo, ali ja sam se naviknuo na takve događaje ne samo u toaletu, već se znalo događati i po ulici. Fiziologija je gadna stvar i protiv nje se ne može, a ovdje uopće nemaju problem s "izražavanjem" kada se treba osloboditi unutrašnjeg "pritiska". Na kraju sve to ispadne i nekako simpatično jer nije ni boljelo, a nije bilo ni teško suočiti se s time.

Za prvih nekoliko sati provedenih u Glasgowu definitivno nisam mogao tražiti više. Odmah su me podsjetili gdje sam stigao, pa tabua između mene i Škota više nema. Čeka me uzbudljivih desetak dana...