Objavljeno 16. lipnja, 2021.
Gotov je moj boravak u Londonu. Neki kažu, prvi za ovaj Euro, jer bude li Hrvatska prva u skupini ili se nekim čudom nađe u polufinalu, vratit će se u britansku prijestolnicu. Kako sad stvari stoje, teško da će se to dogoditi, ali nogomet je uvijek bio i bit će ćudljiva biljka. Slično kao što je bilo ćudljivo i ovih šest dana koje sam proveo u Londonu. Bio sam u mnogo navrata ovdje. Duže ili kraće, ali mi se još nikada nije dogodilo da unutar tog boravka ne padne ni kap kiše. Ovaj se put dogodilo, a bolje upućeni kažu kako je to čudo slično onom o kojem Londončani već dugo sanjaju - bijelom Božiću. “White Christmas” na kladionicama ima visok koeficijent i donio bi dobru zaradu, ali ga već jako dugo nije bilo. Topliski valovi poput ovog za mog boravka znali su i prije pogađati London, ali uvijek bi ih prekinula bar poneka kap kiše. Sada - nula bodova. Šaljivci, kojih ovdje nikada ne nedostaje, za sve će optužiti - koronavirus. U Londonu, koji je naviknuo živjeti punim plućima, već dugo ništa nije isto. Život se tek polako vraća u normalu nakon strogog lockdowna koji je uvela vlada kako bi se obračunala s pandemijom. Ostavilo je to vidljive ožiljke na javnom životu, jer pubovi rade s pola kapaciteta čak i petkom, kada se na Otoku tradicionalno “slavi” kraj radnog tjedna, što je izgledalo prilično razuzdano u vremenima prije korone. Danas se sve to polako vraća, no još je daleko od normale, ali “ohrabrujuće” je što se još uvijek mogu vidjeti stare dobre scene po pubovima. Počne ugodno druženje, a nakon nekoliko piva previše obično izbije kratkotrajni fajt, koji završava povratkom sukobljenih strana u zagledanje u dno čaše i nerijetko zagrljajima i novim rundama uz, jasno, posve nerazgovjetno glasanje dotičnih. Meni, kao i uvijek, vrag nije dao mira pa sam zaželio zaviriti i u neki skriveniji kutak londonske ugostiteljske ponude. Uvijek su lokalni pubovi nudili mnogo više zabave i egzotičnih priča od onih u centralnom dijelu Londona. I nije mi trebalo dugo, brzo sam uspio pronaći jedan kutak Londona do kojeg, kako se naprvu činilo, ni korona nije pronašla put. Društvo koje se ondje skupilo bilo je klasična sastava. Jedan pilot RAF-a iz Drugog svjetskog rata (nemojte se čuditi, još ima živih, nap. a.), koji je moj dolazak popratio standardnim negodovanjem “bloody foreigner”, iliti “prokleti stranac”, pa nekoliko gorljivih navijača koji su žučljivo komentirali utakmicu Engleske i Hrvatske. Termini koje su upotrebljavali nisu baš za svačije uši. I, naravno, u mračnom kutu sjedio je tip treće životne dobi za kojeg ostali tvrde kako je zapravo u pubertetu jer ne progovori ni riječ iako je cijeli dan tu. Ipak, glavne su zvijezde iza šanka. Charming Molly i Silly Willy nadimci su “dvojca bez kormilara” koji je gasio vječnu žeđ gostiju. Osebujan je to par jer Molly je daleko više Molly nego Charming. Onaj pilot me je uvjeravao kako je Molly trebala biti manekenka, ali je imala problem što joj je najjači modni dodatak bio paint piva. Willy je, pak, dodatak imenu dobio zato što i dalje sve oko sebe uporno uvjerava kako je trebao biti profesionalni igrač ragbija, ali ga je zeznula neka trenerska neznalica. Zanimljivo, čovjek je visok oko 160 centimetara, pa bih ruku u vatru stavio da je zapravo Molly trebala igrati ragbi. Bar tako danas izgleda. Uglavnom, pustit ću vašoj mašti na volju da si pokušate dočarati ambijent u toj instituciji. Dosadno svakako nije, a na kraju dana sam se čak sprijateljio s pilotom, koji je srušio 50 “fucking Germans”. Zaprepastio se kada je čuo kako putujem u Glasgow. Blijedo me pogledao i pitao: “Što ćeš na tom prokletom sjeveru, tamo su samo Škoti i baš je hladno?” Kad sam već morao na taj “hladni” sjever Otoka, onda je baš lijepo što sam imao tako topao rastanak od Londona...
Dalibor Keler