Kada je netko profesor književnosti, onda je posvema razumljivo da ima pozitivan odnos prema bilo kojoj književnosti, i njemačkoj, i engleskoj, i irskoj, i francuskoj, i židovskoj… No u toj ljubavi spram "književnosti" uvijek postoje i neke koje za nijansu volite "malo više", spram kojih ste za nijansu manje kritični…
OZBILJNA AUTORICA
Upravo je takav moj odnos spram onog korpusa tekstova koje je moguće podvesti pod pojam "srednjoeuropska književnost" [1]. I uopće nije bitno je li u pitanju češka, austrijska, poljska, slovenska, mađarska, hrvatska… Doduše, ni odgovor na pitanje zašto je tome tako i nije tako težak. Najvjerojatnije je to zbog toga što smo tijekom većeg dijela povijesti dijelili ako ne istovjetnu, a onda vrlo sličnu političku/komunikativnu prošlost. Dinastija Habsburg i Austro-Ugarska ostavili su itekako vidljivih tragova u našim životima. I dobrih i onih manje dobrih. Nema prevelike potrebe da taj svijet nekritički idealiziramo, ali iz današnje perspektive i poslije svih iskustava, promjena režima, može se reći da su mnoge stvari (javna uprava, gruntovnice, arhivi, školstvo, kultura…) bile dobro uređene. I bez obzira na to što sam u 80-im godinama predavao makedonistiku na osječkoj univerzi, literaturu i književnost koja svojim opsesivnim temama, svojim neriješenim dilemama, ni na koji način ne pripada "srednjoeuropskom literarnom krugu" i koja kao takva i ne dijeli istu komunikativnu prošlost s nama bliskim literaturama/kulturama, smatrao sam da bi bilo nadasve poželjno kada bi se i na osječkoj univerzi otvorio studij hungarologije. Iz mnogih povijesnih i inih razloga! To više što su se u mađarskoj kulturi i literaturi i u 80-im godinama događali vrlo zanimljivi procesi o kojima se kod nas malo ili gotovo ništa nije znalo. A zbog svega onoga što smo u to vrijeme imali prilike čitati od mađarskih autora, prije svega zahvaljujući kolegama iz Novoga Sada (L. Vegelu, A. Lošoncu…), koji su marno prevodili mađarske autore, mogli smo se uvjeriti da je riječ o odličnoj literaturi [2], koja je itekako vrijedna naše pozornosti.
Srećom, stvari su se promijenile nabolje poslije političkih promjena u 90-im godinama. Naime, te su promjene, između inih stvari, pozitivno utjecale i na recepciju mađarske književnosti u Hrvatskoj. I hrvatski izdavači, uz pomoć sjajnih prevoditelja [3], prepoznali su iznimnu vrijednost mađarske literature [4]. A te pozitivne vibracije traju sve do naših dana.
I roman "Magnetno brdo" (V.B.Z., 2020.), koji potpisuje Réka Mán-Várhegy, mlada mađarska spisateljica (1979), rođena u mađarskom dijelu Rumunjske, tu konstataciju nedvojbeno potvrđuje. To više što se u ovome romanu autorica bavi nama iznimno bliskim svijetom - delikatnim odnosima unutar akademske zajednice, odnosima između profesora, kao i onih koji problematiziraju emotivni odnos između profesora i studenata, a iza kojeg se najčešće kriju suptilni odnosi moći.
Dragi čitatelji, nemam namjeru da vam u ovoj recenziji otkrijem kako autorica rješava taj krajnje delikatan odnos, koji u sebi sadrži i čitav niz moralnih, etičkih dilema. No vjerujte mi na riječ kada vam kažem da ćete biti i više nego ugodno iznenađeni njezinim vrlo jasnim stavom u odnosu prema problemu koji je u posljednje vrijeme jedan od najčešćih svjetskih medijskih i sudskih tema. Mogu samo reći daje ova spisateljica puno ozbiljnija, i to u svakome pogledu, od većine vama poznatih aktivistica, tipa Jelene Veljača & com., koje "bukom i bijesom" konstantno kontaminiraju hrvatsku medijsko-političku scenu! Naime, protagonisti te "buke i bijesa" ne žele vidjeti mogućnost da čin (pretjerane) intimizacije može početno biti i dobrovoljan, što ne mora značiti da u konačnici neće rezultirati depresivnim i traumatičnim situacijama. Doduše, sve te pojave prate i one "normalne" veze! U ovome romanu istinski možete uživati u čitanju intrigantnih ljubavničkih polemika, koje su praćene lucidnim refleksijama i slikovitim opisima autentičnih društvenih pojava i procesa u suvremenom mađarskom društvu.
BROJNE REFERENCE
I prije mene neki su kritičari upozorili upravo na te detalje, minuciozne opise odnosa unutar akademske zajednice, specifičnu atmosferu na znanstvenim konferencijama, gdje je osjećaj treme prije nastupa samo jedna od uobičajenih manifestacija. Doduše, ta vrsta opisa/književnih narativa nije nepoznata u svjetskoj literaturi, treba se samo prisjetiti tekstova Davida Lodgea ili, recimo, djela kao što su Williamsov "Stoner", Rothova "Ogorčenost" i Isherwoodov "Samac". No i u hrvatskoj literaturi bilo je pisaca (D. Cvitan, "Polovnjak", R. Cvetnić, "Povijest instituta"…) koji su se u svojim romanima bavili, između ostaloga, i odnosima unutar tog pomalo "pomaknutog" svijeta, koji je najčešće kontaminiran negativnim ljudskim emocijama.
Naravno, bilo bi pogrešno namjere autorice ovoga inače sjajnoga romana, na trenutke pomalo i difuznog, svesti isključivo na opise odnosa unutar akademske zajednice. Njezine su namjere puno ozbiljnije, njezin literarni diskurs je angažiran, na mnogim mjestima u romanu autorica promovira neke od ideja (po)modnih aktivističkih pokreta, pa je stoga posvema logično što se o ovome romanu govori kao o prvoj mađarskoj literarnoj verziji #metoo pokreta. Stoga su u pravu oni kritičari koji u ovome romanu, između ostaloga, vide i "literariziranu sociografsku studiju mađarske suvremenosti", u kojoj se izmjenjuju opisi povlaštenih građanskih obitelji i politički podobnih pojedinaca s opisima marginaliziranih, krajnje depriviranih skupina i zatvorenih društvenih zajednica. Autorica sve vrijeme inzistira na opisu klasnih odnosa u mađarskom društvu, koji nisu od jučer i koji kao takvi imaju svoju dugu povijest. Klasni odnosi, različiti statusi u društvu, uvelike određuju i sve ostale društvene odnose, i one rodne i one prostorne: grad vs. selo, grad vs. periferija... Sve to praćeno je suptilnim analizama/refleksijama o većini onih trauma koje su neposredna posljedica (post)tranzicije. I mora se priznati da to ona čini vrlo vješto, s dozom trpkog humora, mnoštvom (auto)ironičnih objekcija, nadrealnih opisa…
OBITELJSKI KONTEKST
Nadalje, ovaj roman moguće je čitati i u ključu "obiteljskog romana" jer autorica predmet svog interesa, odnosno ekspertize, doduše neformalne, pronalazi ponajprije u trima različitim privatnim kontekstima - buržujskom iz centra, konzervativnom kršćanskom iz provincije i proleterskom, postkomunističkom s velegradske periferije, a kroz čije fragmentirane familijarne priče nastoji sagledati promjene u mađarskom društvu od doba socijalizma pa sve do naših dana. Čini to fiksirajući fabularna zbivanja u razdoblje zbijeno između 1999. i 2002., a izlagat će ih nelinearno, poigravajući se protokom vremena i pripovjednim perspektivama, što će od čitatelja zahtijevati puno veću koncentraciju na ono što se čita.
A priča počinje životnom odlukom Enikő Börönd, mlade i perspektivne sociologinje, da napusti supruga i New York i da se vrati u Mađarsku, u Budimpešti, kako bi započela "novi život": "Vijest o njezinom dolasku kući začas se proširila i među daljim poznanicima, a po nekim su znakovima pojedini zaključili da to nije jednostavan posjet, već povratak kući. Čemu je razlog vjerojatno to da joj se brak raspao. I ako to jest slučaj, ako ju je suprug s njujorškom adresom doista otkantao, što ne bi bilo iznenađujuće, onda je time došao kraj i prekomorskoj karijeri Enikő Börönd", piše autorica na 33. stranici ove intrigantne knjige.
ČITATI I RAZMISLITI
A koliko u ovome romanu doista ima feminizma, kao i nekih drugih pomodnih stereotipova, od onih etničkih preko rodnih pa sve do ekoloških, prepustit ću čitateljima da sami prosude. Dodat ću još samo ove izvatke:
- Oduvijek sam znao da ti je feminizam blizak - smijuljio se.
- Ma, o čemu ti to? - uzvratila sam pitanjem, namjerno oštrim tonom, okrenula sam mu leđa i ušla u ženski WC. Tada sam prvi put pomislila da se možda doista trebam prijaviti na neki od kolegija Enikő Börönd" (str. 69);
- Njezine hipoteze odnose se, između ostalog, na znanost, znanje, kulturu, identitet, tijelo, informaciju, Internet, vizualnost, društvene rodove, šovinizam, naciju, prenapučenost, globalno zatopljenje, preradu otpada, socijalizaciju starih i novih generacija, i u njima se pojavljuje neki lik kojeg Eniko u sebi naziva radnim imWenom "tip čovjeka dvadesetog stoljeća" i u koji je na karakterističan način u odnosu… (str. 274).
Sve ostalo, i još puno toga više, provjerite sami. Ukupno uzevši, roman "Magnetno brdo" u vrsnom hrvatskom prijevodu koji potpisuje Lea Kovács, knjiga je koja se pamti i o kojoj se razmišlja.
Zlatko Kramarić
Snaga tradicije
[1] Ova konstatacija odnosi se i na srednjoeuropski film. Baš kao što sam J. Hašeka, M. Kunderu ili Ch. Milosza osjećao svojim piscima, koji pišu o meni bliskim temama, na jednaki način doživljavao sam i filmove jednog M. Formana, J. Menzela, A. Vajde, K. Kieslowskog… A podjednako sam bio ushićen gledajući i one nešto mračnije filmove kao što su “Mephisto”, “Pukovnik Redl” (riječ je o filmu u kojem glumi fenomenalni Klaus Maria Bradenauer), a koje je režirao slavni I. Szabo. I kad se već referiram na mađarsku kinematografiju u 60-im, 70-im i 80-im godinama, onda svakako treba spomenuti i filmove P. Bascoa, Miklosa Jancsa, Karolyja Makka… A o važnosti tradicije u nekoj kulturi, na najbolji mogući način, svjedoče mađarski redatelji koji su se pojavili u 90-im godinama, kao što su to Béla Tarr, Laslo Nemes, Gyorgy Palfi…
[2] O toj literaturi iznimno povoljno mišljenje imao je i jugoslavenski/židovski pisac Danilo Kiš. Njegova velika prednost sastojala se u tome što je govorio mađarski jezik, pa je mađarske pisce mogao čitati i u originalu. Tako u jednom razgovoru s Mirkom Kovačem, svojim prijateljem i književnikom, o disidentima, o Đilasu, kaže sljedeće: “(…) jadni su ovi naši narodi kad je Đilas jedini disident. U mađarskoj kulturi, čitam u originalu njihove pisce koji se ovdje ne prevode, postoji na desetine disidenata, a Mađari su od nas dva puta manji. Mržnja mađarskih pisaca prema komunistima je inteligentna: Mihaly Babits to čini kao vjernik, Kosztolanyi, koji je genij, čini to kao hipohondar, stalno pere ruke od zaraze komunizma, Marai je emigrirao, Hamvas je našao mjesto u stražarskoj kućici, kao čuvar svinjske farme (riječ je o autoru čiji su tekstovi 90-ih prevedeni i na hrvatski jezik, “Filozofija vina”, Scientia sacra, op. Z.K.). Otpor naših pisaca, ako ga uopće ima, jest neki sitni nacionalizam koji se pretvara u mržnju prema drugim nacijama ili manjinama (ovdje se radi o jasnoj aluziji na beogradsku “književnu čaršiju/vladu”, Mihize, Ćosiće, Jeremiće, Goluboviće…, koja ne samo što nikada nije prihvatila D. Kiša, već je vodila i otvorene političko-literarne kampanje protiv njegova poimanja literature, politike, historije, koja je bila posvećena jednoj jedinoj misiji: nikako ne dopustiti da na našim prostorima kultura zaborava nadvlada kulturu pamćenja/sjećanja na sva ona masovna krvoprolića, logore smrti, zastrašivanja svih onih koji su mislili i koji i dalje misle drukčije, op. Z.K.), a ne otpor prema komunistima. Mađari, Rumunji, Bugari, to su u odnosu na nas, ozbiljni narodi, a o Česima da i ne govorim”. Više o tome kod M. Kovača, “Vrijeme koje se udaljava” (Laguna, Beograd, 2015.)
[3] Ovaj roman prevela je Lea Kovacs, koja jamči da ćemo i poslije Xenie Detoni imati odlične prevoditelje s mađarskog jezika.
[4] Ovdje u prvome redu mislim na sustavno prevođenje B. Hamvasa - “Filozofija vina”, “Scientiasacra”, nobelovca Imre Kertesza - “Čovjek bez svojstava”, “Ista priča dvije pripovijetke”, “Likvidacija”, “Engleska zastava”…; Peter Esterhazyja - “Harmoniacaelestis”; Sandora Maraija - “Kad svijeće dogore”, “Ester - uzaludna ljubav”, “Otok”, “Četiri godišnja doba”, “Buntovnici”…; Laszla Krasznahorrkaija - “Sotonski tango”...
O autorici...
Réka Mán-Várhegyi (1979.) provela je djetinjstvo u Târgu Mureșu u Rumunjskoj. U Mađarsku se preselila nakon pada komunističkog režima 1990. i od 1992. državljanka je te zemlje. Iako je studirala estetiku i sociologiju i specijalizirala se za etničke i manjinske studije, već niz godina radi kao urednica dječjih knjiga u Budumpešti. Njezinu prvu zbirku kratkih priča Boldogtalanság az Auróra-telepen (“Nesreća u stambenom naselju Aurora”, 2014.) kritika je opisala kao iznenađujuće zreo književni prvijenac. Osim te zbirke i romana “Magnetno brdo” (2018.), Mán-Várhegyi napisala je nekoliko dječjih knjiga i knjigu za mlade. Dobitnica je Nagrade Tibor Déry (2018.) i Nagrade Europske unije za književnost (2019.).
Mađarski #metoo"
Roman “Magnetno brdo”, koji zovu i “knjigom mađarskog #metoo pokreta”, dobio je Nagradu Europske unije za književnost. Riječ je o kompleksnom psihološkom i socijalnom djelu koje dotiče brojna pitanja, od ženskog identiteta do odgovornosti intelektualca u današnjoj Mađarskoj. Réka Mán-Várhegyi napisala je izuzetan i slojevit roman o problemima marginalnosti socijalnoj i intelektualnoj, o feminizmu, ženskom pisanju i seksualnosti, kompleksnosti ženskih, obiteljskih i međugeneracijskih odnosa te svim izazovima s kojima se žene suočavaju u hijerarhijski ustrojenom društvu kojim dominiraju muškarci. To je i roman o prošlosti koja nas definira, ali i o mogućnosti da se stvari promijene.