Objavljeno 11. lipnja, 2021.
Piše: Nikola KUČAR
Rješenje svakog problema počinje dijalogom. Osnovna je to ideja filma Bartletta Shera, snimljenog prema hvaljenoj drami J. T. Rogersa, u kojemu imamo prilike svjedočiti kako su započeli tajni sastanci Izraelaca i Palestinaca u Oslu 1993. godine, koji su u konačnici rezultirali potpisivanjem Deklaracije o principima. Pretpostavka kojom su se vodili autor drame i redatelj filma jest ta da, ako ste se već odlučili pogledati ovu komornu dramu, znate bar nešto o "vječnom" sukobu zaraćenih strana na Levantu. Nema u ovom filmu previše povijesnih činjenica, o tome tko je započeo sukob, tko je kriv za što i tko su na kraju najveće žrtve. Ovo posljednje jasno je valjda svima i ne bi trebalo posebno naglašavati. Ali zato je prepun dijaloga od kojih ćete se naježiti i zbog kojih će vam zaigrati srce od dragosti. "U mojoj zemlji vidimo vas kao teroriste i ubojice koji nas žele otjerati u more", započne dijalog jedna strane, a druga odgovori: "U našoj vas zemlji vidimo kao divlji narod čija vojska iz zabave puca na našu djecu." Strasti se rasplamsaju, padnu još i teže riječi, no rezultat je u konačnici ono što je bitno, a to je Sporazum iz Osla. Ista tema obrađena je i u dokumentarcu Mora Loushyja i Daniela Sivana "Dnevnici iz Osla" u kojima smo vidjeli detaljne i često vrlo emocionalne zapise sudionika tih tajnih sastanaka, koji su sjajno opisali političke intrige, vatrenu retoriku, neočekivana prijateljstva i neodoljivu želju za mirom.
Glumačku ekipu predvode Ruth Wilson (Mona Juul) i Andrew Scott (Terje Rød-Larsen) od kojih je posebno dojmljiv Scott, čije frustracije i ogorčenje nose njegovu ličnost dok pokušava dovesti zaraćene strane za pregovarački stol. No svaki je lik u drami, a srećom i u filmu napisan s toliko topline i žara da zapravo nećete primijetiti do njegova kraja kako ste upravo odgledati kazališnu predstavu. No nije "Oslo" film bez mana, a ona najveća je što pruža osjećaj sumorne ironije.