Piše: Draško CELING

Prije nekoliko dana Osijek se sjetio jednog od svojih povijesnih velikana Paje Kolarića (1821. - 1876). Sveučilište i pripadajuća Akademija za umjetnost i kulturu organizirali su njemu u čast međunarodni interdisciplinarni znanstveni skup pod naslovom “Pajo Kolarić i njegovo doba”.

Bila je to prilika za ponovno vrednovanje njegove povijesne važnosti za zajednicu iz koje je potekao. Kolarić je bio tamburaški glazbenik, skladatelj, tekstopisac, direktor dviju banaka (Osječke štedionice i Slavonske sredotočne štedione), političar, gradski vijećnik, saborski zastupnik u čak tri mandata te važan sudionik Hrvatskog narodnog preporoda. S obzirom da je na spomenutoj Akademiji pokrenut diplomski studij tamburaškog umijeća, odjednom je u međuvremenu dobrano zaboravljena, zanemarena, pa čak i podcijenjena, Kolarićeva ostavština dobila na važnosti. Interdisciplinarni znanstveno-umjetnički skup osvijetlio je mnoge manje poznate aspekte njegova djelovanja, ali i epohe u kojoj je živio i radio. Tako između ostalog saznajemo da je Kolarić tri puta (1865., 1872. i 1875.) bio izabran u Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (ta je institucija u više navrata neznatno mijenjala svoj naziv) u prijelomnom vremenu prije i poslije iznimno krvave te politički važne Bitke Königgrätza iz 1866. u kojoj su u velikom broju izginuli upravo osječki domobrani iz 78. pješačke (tzv. Šokčevićeve) pukovnije, o čemu nijemo svjedoči Frangeš Mihanovićev spomenik preko puta Tvrđe. Nakon tog strahovitog poraza Beč se okrenuo stvaranju Austro-Ugarske Monarhije.

U to vrijeme, pa sve do početka 20. stoljeća, Osijek je bio prilično izoliran u odnosu na preporodna gibanja u ostatku Hrvatske. Pajo (Paulus) Kolarić bio je središnja osoba nacionalnog buđenja u Osijeku. U knjizi Kolarićevog suvremenika Franje Ksavera Kuhača “Ilirski glazbenici. Prilozi za poviest Hrvatskog preporoda” iz 1893. u nakladi Matice hrvatske može se pronaći nadahnuti tekst o životu Paje Kolarića. Koliko je ovaj hrvatski domoljub i preporodni aktivist bio opasan za suprotnu stranu govori i podatak da su ga mađarski honvedi, koji su 1849. ujahali u Osijek s nakanom da ga trajno učine dijelom Mađarske, zatočili u nekakvoj šupi dvorca Pejačevićevih u Retfali. Netko tko je nedužno izvodio pjesme na hrvatskom jeziku bio je državni neprijatelj Lajosa Kossutha i njegovih! Kolarić ulazi u politiku 1861. na valu oduševljenja imenovanjem biskupa Josipa Jurja Strossmayera velikim županom Virovitičke županije sa sjedištem u Osijeku. Kolarić se već iduće godine žestoko usprotivio nakani osječkih Nijemaca da se zgrada novog kazališta i kazina nazove Kasino-Gebäude ili Esseker Loyd Gebäude. Istomišljenik Franjo Kuhač smatrao ga je istaknutim ilircem, odnosno borcem za hrvatsku stvar. Ako nam se danas čini da su pjesme koje je napisao ili uglazbio poput “Miruj, miruj, srdce moje” na riječi pjesnika Petra Preradovića bile prebanalne, one su imale važno motivacijsko značenje u nacionalno indiferentnom Osijeku. Kako piše Julije Njikoš, Franjo Kuhač je tu pjesmu stavio na prvo mjesto svoje knjige “Južno-slovjenske narodne popievke” (knjiga prva) iz 1878.

Kakav je Pajo Kolarić bio čovjek govori i njegova oporuka. Kako nije imao potomaka svu imovinu je razdijelio kulturnim i obrazovnim institucijama te sirotinji. Tako je kaptolu sv. Jeronima u Rimu ostavio 250 forinti, Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu 400 forinti, osječkoj gimnaziji 500 forinti, osječkoj gornjogradskoj školi 300 forinti, gornjogradskoj crkvi 100 forinti, učiteljskoj zadruzi u Zagrebu 150 forinti, zakladi za uboge pravnike 300 forinti, osječkoj gradskoj glazbi 100 forinti, petorima siromašnim udavačama rimokatoličke vjere iz Gornjeg grada 500 forinti te osječkim siromasima 300 forinti. Iza Paje Kolarića ostao je grob na Aninom groblju, a gradski oci bili su milostivi i ostavili su da neugledno stambeno naselje u središtu grada i dalje nosi ime po ovom velikanu.

Te sreće nije imao Kolarićev spomenik koji je u središtu grada postavljen 1970., zajedno s poprsjima Adolfa Waldingera, Huga von Hötzendorfa, Franje Kuhača i Ćire Truhelke! Riječ je o radu jednog od najvećih hrvatskih kipara Vanje Radaušu koji je spomenutih pet skulptura darovao Osijeku s kojim je bio osobno vezan. Godine 2000. Grad Osijek je utrošio 200.000 kuna kako bi obnovio spomenute skulpture i granitno opločje na postamentu. No, pokazalo se da je ta investicija u kulturi bila uludo bačena jer se Grad Osijek odlučio 2018. na nasilno uklanjanje četiriju od pet spomenutih spomenika, uključujući i one Paji Kolariću i Franji Kuhaču, pod izlikom da će na tom mjestu niknuti tzv. secesijski park. Naravno, da je to bila velika laž jer secesijski park kao takav uopće ne postoji niti je Osijek išta slično dobio. Dogodilo se tako da je europskim novcem središnji osječki perivoj etnički očišćen od uspomena na očito nevažne kulturne stvaratelje njemačkog podrijetla (Waldinger, von Hötzendorf, Kuhač-Koch), a čovjek “smiješnog” imena Pajo Kolarić tu se pojavio kao kolateralna žrtva. Zanimljivo da zbog ovog kulturocida u središtu grada nije u javnosti reagirao baš nitko, ni Sveučilište, ni njegova Akademija, ni Muzej likovnih umjetnosti, ni SKD “Pajo Kolarić”, ni dične švapske udruge… Baš nitko. Da bi se dodatno narugao sjećanju na Paju Kolarića netko je iz bivše upravljačke strukture Grada Osijeka odlučio krajem svibnja na šetnici uz tobože secesijski Sakuntalin park postaviti fotografsku izložbu u čast ovog velikana, na samo nekoliko metara od mjesta s kojeg je nasilno iščupan Kolarićev spomenik. Nevjerojatno!n