Slavonska zima, negdje poslije Božića i Nove godine 2012. godine. Jedan tada 20-godišnji mladić sjedio je u sobi pokraj peći razmišljajući o svojoj budućnosti. Treba pronaći posao. Ostati na selu, odseliti se u grad, možda pronaći sreću negdje izvan Slavonije...

Sanjao je kako će biti nogometaš. Zaigrao je vrlo rano i u Prvoj HNL. Splet okolnosti, nekoliko krivih procjena, odlazak u klub u kojem je "pipa iscurila" i našao se vrlo brzo u razmišljanju kako pronaći egzistenciju izvan nogometa. Već je gotovo prelomio kada je uslijedio telefonski poziv. Ne baš atraktivan, iz drugoligaša. Nije mu se dalo više slično prolaziti, ali je odlučio: "Idem pokušati još ovaj put, pa što bude."



Danas se taj mladić sprema za odlazak na Europsko nogometno prvenstvo. Priča Mileta Škorića doista je filmska. Sa sretnim završetkom. Sve je počelo u Novim Mikanovcima, selu s ni tada tisuću stanovnika 18 kilometara od Vinkovaca i 40-ak od Osijeka. U kući u Ulici, a kako drukčije, Stjepana Radića.

- Živio sam tamo s majkom, dva brata, sestrom i ujakom Ivanom Medvedom, koji je preuzeo očevu ulogu jer nas je otac napustio - kaže Mile, koji ni poslije u karijeri i životu nije osjetio očinsku potporu. No unatoč svim nevoljama uspio je.

- Ujak se poslije oženio, zasnovao svoju obitelj, a mi smo se preselili u Stare Mikanovce, gdje je bila stara djedova kuća koju je majci poklonio za miraz - prisjećao se Mile svoga djetinjstva, koje je opisao lijepim bez obzira na to što nije bilo oca u blizini i što je rođen 19. lipnja 1991. Borovo selo već se dogodilo, a samo osam dana poslije tenk JNA je u osječkoj Vukovarskoj ulici pregazio fiću.

- Meni je bilo dobro. Ništa mi tada nije nedostajalo. Živio sam kao i svako dijete na selu. Naravno, po cijeli dan igrali smo nogomet.

Najčešće s bratom blizancem Antom. Da, Mile Škorić ima brata blizanca! Ante danas s djevojkom živi u Irskoj. Stariji brat Robert i sestra Monika žive sa svojim obiteljima u Vinkovcima, a majka u Starim Mikanovcima. Tih nogometnih početaka u Novim Mikanovcima slabo se sjeća. Sve ozbiljnije započelo je u Vođincima, u NK Mladost, gdje je bila formirana nogometna škola.

- Bio sam mali, možda s pet-šest godina u Novim Mikanovcima. Sjećam se najviše nekog žutog dresa koji smo nosili. Sve je ozbiljnije počelo kada me je u Vođincima trenirao Mijo Jonjić Hejo. On ti je legenda! I danas radi s djecom, iz Vođinaca ih ima dosta i danas u mlađim uzrastima Osijeka.

Hejo i ujak Iva počeli su zajedno Mileta voziti po nogometnim kampovima i selekcijama. U pionirima je uslijedio odlazak u Cibaliju. O darovitosti tada dječaka doznalo se i šire. Dobio je pozive Dinama i Osijeka, odlučeno je da ipak zbog blizine kuće ostane u Slavoniji.

- Živio sam tada na stadionu. Bilo je to super. Marko Lešković, Josip Tomašević (danas igrač Istre 1961, nap. a), Mišići, Plumovi... Brinuli su se o nama i direktor Škole Žitnjak, tete koje su nam kuhale i čistile, tada moji treneri, a najduže me je trenirao Tomislav Priegl pa Tihomir Rudeš. Kako smo svi došli iz kruga od 50-ak kilometara, često su dolazili roditelji. Naravno, uvijek se donijelo nešto slavonskoga.

Brzo je Mile ušao u seniorsku momčad. Ilija Lončarević priključio ga je već sa 16 seniorima. Sjećam se tada jedne prijateljske utakmice u Petrijevcima kada je jedan klinac zabio "golčinu" s 30-ak metara u rašlje, a potom i "volejčinu" s oko 25 metara.

- Da, sjećam se i ja te utakmice. Ne znam jesam li malo prije ili poslije debitirao, i to protiv Cibalije. Dogodilo se poslije ispadanje u Kupu u Unešiću, gdje sam također igrao. Lončarević je nakon toga otišao.



Tko zna kako bi se tada rasplela Miletova karijera jer Ilija je očito u njemu već tada prepoznao "ono nešto". Gubi tada status u Osijeku. Nikoga ne želi prozivati jer "na kraju je sve dobro ispalo". Kaže, "mlad lud". Bila je tu i s njegove strane koja kriva procjena. Uglavnom, istjecao mu je ugovor, klub mu je ponudio novi, ali i odlazak na posudbu, na što nije pristao. Dogodila se suspenzija šest mjeseci, odlazak na probe čak i u inozemne klubove. Na kraju odlazi u Goricu, koja je i tada trebala ući u Prvu ligu.

- Nisu dobili licencu, pa sam igrao drugu ligu. I, vjerujte, nakon šest mjeseci što nisam igrao, izgledao sam kao da nikada nisam igrao nogomet. Katastrofa! Gorica je ubrzo ušla u financijske probleme, dobio sam tamo valjda jednu i pol plaću.

I završio bez kluba. I bez i jedne ponude na stolu. Tu se događa ona scena s početka teksta. Sada već u Starim Mikanovcima dobiva poziv iz tadašnjeg drugoligaša HAŠK-a.

- Da mi je tada netko rekao kako ću koju godinu poslije zaigrati za reprezentaciju, rekao bih mu da je lud. Da, doista, razmišljao sam prestati igrati nogomet! Nije mi se na prvu ni išlo kada su me zvali iz HAŠK-a. U Gorici sam valjda jednu od dvije utakmice koje sam odigrao dobro, odigrao protiv HAŠK-a.

Ipak odlazi u Zagreb. Gdje je u klubu, ali i izvan njega imao dobar status.

- Tamo sam pucao penale, prekide... Bilo mi je dobro. Plaća solidna, a znate već - mladi dečko, lude glave, dolazi u Zagreb. Ma, iskreno, nisam ja ni tada taj nogomet shvaćao posve ozbiljno. Tek ozbiljnije kada sam se 2013. vratio u Osijek. A potpuno sam se posvetio tek kod trenera Zekića.

U tom Zagrebu ipak su se dogodile dvije sudbonosne stvari. Prva je vezana uz nogomet. Zahvaljujući jednom današnjem treneru u Osijeku. Mile je, naime, zaigrao stopera.

- Nisam prvi put zaigrao u obrani u HAŠK-u. Igrao sam i u Vođincima i poslije u Cibaliji. Kada sam došao u kadetima u Osijek, počeli su me tek onda stavljati u vezni red. Sa mnom u HAŠK-u, u obrani, igrao je Igor Tolić, donedavno trener druge momčadi Osijeka. Ozlijedio se, a mi smo gostovali u Imotskom. Bilo je 0:0, a ja sam proglašen igračem utakmice. To je bilo ključno. Kao stoper vratio sam se u Osijek, a evo dogurao sam i do reprezentacije.



Druga sudbonosna stvar koja mu se tada dogodila u Zagrebu bila je kada je upoznao današnju suprugu Deu. Djevojački Dautbegović iz nogometne obitelji. Otac, nažalost preminuli Alen, nekadašnji je junior Dinama iz generacije Bobana i Prosinečkog, kasnije vratar nekoliko hrvatskih prvoligaša (Dubrava, Segesta, Zadar, Slaven Belupo nap.a). Još je poznatiji djed Fahrudin, član Dinamove generacije iz 1967.

- Faćo, legenda Dinama, danas se zbog mene pred stare dane prebacio navijati za Osijek! Gleda svaku našu utakmicu.

Mile je već sada postao legenda NK Osijek. Kapetan s 285 nastupa u bijelo-plavom dresu. Kada nije u Gradskom vrtu, možete ga vidjeti kako sa suprugom Deom po gradu šeće dva psa, francuskog buldoga i jednog malog mješanca. Navrati u selo, pomoći majci i pogledati pokoju utakmicu momčadi koju vodi njegov prijatelj Želja Mravunac. Za Hrvatsku je debitrao na američkoj turneji protiv Meksika 27. svibnja 2017. Hrvatska je pobijedila, ali je u debiju zaradio isključenje. Uslijedio je ulazak u igru u kvalifikacijama za EP protiv Walesa na svom Gradskom vrtu, prijateljske utakmice s Gruzijom i nedavna protiv Armenije, no u hrvatskom dresu najviše će se, do sada, pamtiti njegov nastup protiv Portugala u Ligi nacija. Hrvatska je izgubila (3:2), ali su društvene mreže bile pune šala. Jedna od njih kaže kako je Mile Škorić nakon utakmice iz džepa izvadio ključeve, novčanik, mobitel i Cristiana Ronalda! Danas kada se sprema na svoje prvo Europsko prvenstvo, postavši tako tek treći igrač Osijeka nakon Igora Pamića i Petra Krpana koji će doživjeti veliko natjecanje, prisjeća se svih onih trenutaka kroz život i karijeru.

- Prođe mi sve kroz glavu. Sjećam se svega. I onda pogledaš uz svoje ime i prezime pet nastupa za Hrvatsku. Na kraju je sve dobro ispalo. Kao da je netko gore povlačio poteze - zaključio je kapetan Osijeka i stoper Vatrenih.

K.Lacković