Nije to prvi dogovor koji su postigli političari. Političari nemaju problema postići dogovor. Problem je u ispunjavanju obećanog. Prva velika obećanja o očuvanju planeta dana su na konferenciji UN-a posvećenoj okolišu održanoj 1972. godine u Stockholmu. Slijedila su ona u Riju (1992.), Johanesburgu (2012.), Kyotu (1997.), Parizu (2015.) i evo došli smo i do najnovijeg dogovora o smanjenju stakleničkih plinova. Nažalost, dogovori ne slijede obećano - komentira dr. sc. Viktor Simončič, nezavisni stručnjak za okoliš i održivi razvoj, postignuti EU dogovor o Zakonu o klimi prema kojemu će Unija do 2030. smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 55 posto u odnosu na 1990. godinu, te dodaje:

- Svakim obećanjem trošimo Zemlju još brže. Još 1972. godine trošili smo manje obnovljivih resursa od onoga što nam je bilo na raspolaganju. Trenutno Europljani potroše raspoloživi obnovljivi dio resursa već do svibnja, a na razini svijeta negdje do početka kolovoza. Ostatak godine bogati troše od siromašnih i na račun naše i njihove djece i unuka. Ako tako nastavimo, negdje 2070. godine sve raspoloživo za tu godinu potrošit ćemo već na prvi dan te godine.

Cilj smanjiti emisije stakleničkih plinova za 55 % u odnosu na 1990. godinu do 2030. je hvalevrijedan. To je moguće i ostvariti, ali samo kada bi se promijenio način gledanja na razvoj. Meni je nelogično, a nažalost izgleda još samo rijetkima, kako je moguće postići taj cilj kada svi u svijetu planiraju stalni gospodarski rast. Planira se i ostvaruje svake godine po par postotaka svega više. A to znači veću potrošnju prirodnih resursa i, naravno, energije. Uz to nas ima svake godine više, gledano na globalnoj razini, pa već s tog stajališta trebali bismo svake godine svega više, od automobila do klima-uređaja. I kako postići svega više, a ne odreći se stalnog rasta materijalnog blagostanja, meni je nepoznato.

Što je s alternativnim izvorima energije? Koliko su stvarno okolišno prihvatljivi?

- Kada govorimo o alternativnim izvorima energije, onda gledamo samo na kraj proizvodnog lanca, na emisije kojih nema u solarnim panelima i vjetroelektranama. Ali emisija ima u proizvodnji panela, vejtroelektrana i proizvodnji vodikovih ćelija. Pročitao sam podatak kako bismo samo za proizvodnju solarnih panela i vjetroelektrana, koje bi nadomjestile ugljen i naftu, trebali 34 milijuna tona bakra, 40 milijuna tona olova, 50 milijuna tona cinka, 162 milijuna tona aluminija i oko 4,8 milijardi tona željeza! Naravno da uz to trebaju za elektroničke sklopove silni milijuni tona metala iz grupe rijetkih elemenata, od litija do tantala. Zamišljam koliko energije treba za dobivanje sirovina i kolike su emisije u proizvodnom procesu.

Prema EU zelenom planu do 2050. Europa će postati prvi klimatski neutralan kontinent. Vaš komentar?

- Još prije nekoliko mjeseci bio sam veliki skeptik oko toga ima li smisla postati prvi neutralni klimatski kontinent ako tome ne pristupe i drugi. Naime, emisije plinova 28 članova EU-a koje izazivaju klimatske promjene čine samo 9,8 % svjetskih emisija. Bez Kine i SAD-a to ne bi imalo smisla. Optimistom me čini činjenica da je Kina ovih dana izjavila kako će postati klimatski neutralna do 2060. godine. Ponovno su dio obveza preuzele i Sjedinjene Države dolaskom Bidena.

Tranzicija neće biti jednostavna. Posebno se bojim hoće li biti i pravedna. Tranzicija će se uglavnom temeljiti na visoko sofisticiranim tehnologijama, u kojima će udio radne snage, posebno manje obrazovanih, biti sve manji. Električni automobili neće biti jeftiniji od konvencionalnih. Ni energijski učinkovitiji hladnjak od starog neće biti jeftiniji na kratak rok. Bit će, kada se uračuna smanjena potrošnja energije, ali te uštede su moguće samo na puno godina. Kada se nema viška novca na početku, kada se kupuje, onda uštede na dugi rok, za siromašnije, nemaju smisla. Slično je sa sadašnjim i budućim standardima vezanim za okoliš. Mi smo preuzeli visoke standarde u pročišćavanju otpadnih voda i gospodarenju otpadom. Isti standard košta jednako i u Luxembourgu i u Hrvatskoj, u Zagrebu i Iloku, nezavisno od kućnih primanja. Stanovnik u Luxembourgu za to izdvoji 0,04 % iz kućnog budžeta, a u Hrvatskoj, u prosjeku deset puta više, nekih 4 %. Kako su primanja između Zagreba i Iloka bitno različita, stanovnik Iloka iz kućnog budžeta za taj standard izdvajat će i dobrih 10 % primanja. Više nego za djecu, zdravlje…

Mislim da bi pri ispunjavanju standarda trebalo uvesti umjesto pravila jednakosti princip pravednosti. Princip koji je prisutan u NATO-u, gdje svaka država ima obvezu izdvajati jednak udio iz budžeta, a da je svima osiguran isti standard. Kada bi se planirani bilijuni eura, umjesto u smanjenje emisija u kilogramima unutra EU-a, uložili u smanjenje emisija tamo gdje se radi o tisućama tona, u manje razvijene države Europe, Afrike…, efekt bi stvarno mogao biti pravi. Na taj način bi se postigli stvarnu učinci na smanjenje emisija koje doprinose klimatskim promjenama, siromašni bi mogli postati manje siromašni, što društvo, kojemu je jedina svetinja stalni rast profita, nažalost, neće dopustiti. Ili hoće…?

Pojednostavljeno kazano - je li dugoročno moguća zdrava i čista Europa?

- Europa je već danas i zdrava i čista u odnosu na druge. No između država Europe postoje velike razlike u "zdravlju i čistoći". Unatoč općem bogatstvu u Europskoj uniji, siromaštvo je još uvijek relativno visoko i iznosi 16,9 % EU populacije, što čini otprilike 85 milijuna ljudi koji su u relativnom dohodovnom riziku od siromaštva, te više od 124,2 milijuna ljudi ili 24,8 % populacije u riziku od socijalne isključenosti. Kada bi se uzele sve države Europe, ne samo EU-a, razlike bi bile i veće. Razlike unutar pojedinih država su također velike, ako ne i veće. EU i bez borbe protiv klimatskih promjena ima dosta razloga da se zamisli nad sudbinom svakog četvrtog stanovnika. Tranzicija je velika opasnost jer će novi proizvodi i usluge biti neizbježno skuplji od sadašnjih, a to će neizbježno pogoditi najviše one na marginama, koje gotovo pa ne primjećujemo. Ne zaboravimo da danas vozimo automobile u prosjeku starije od desetljeća, i to isključivo zbog siromaštva.

Što je s Hrvatskom kad se radi o smanjenju emisija stakleničkih plinova...?

- Hrvatska nema problema sa smanjenjem emisija za 55 % u odnosu na emisije u 1990. godini. To smo počeli ispunjavati prije 30 godina gašenjem industrije. Mislim da smo cilj smanjenja emisija ispunili već prije 10 godina. Mi ćemo probleme imati u daljnjem smanjenju emisija, nakon 2030. godine. U Hrvatskoj imamo na desetke tisuća kuća koje nisu čak ni ožbukane, a da ne govorimo o energetskoj učinkovitosti. Da se mene pita, na prvo mjesto stavio bih žbukanje kuća, zamjenu stolarije i termoizolaciju. Ta mjera donijela bi veće smanjivanje emisija CO2 od pustih električnih automobila, pa i onih na vodik, kojih su kod nas puna usta, a za sada imamo samo jedan bicikl na vodikov pogon! Druga prilika je svakako poljoprivreda, ali ona koja se bazira na lokalnoj potrošnji. No to je gotovo nemoguća misija, kad su sir i mlijeko iz Njemačke u Osijeku jeftiniji od onih lokalnog sirara i mljekara.

Koliko je politika kočila (i dalje koči) svaki u praksi provediv dogovor o klimi?

- Politički dogovor je nužan. Ali države se ne pridržavaju dogovora. Nažalost, nakon pada Berlinskoga zida pridržavanje međunarodnih ugovora kao da više nije obvezujuće kao nekada. Lakoća izlaska SAD-a iz Pariškog sporazuma, iz Iranskog ograničavanja proizvodnje nuklearnog oružja, pa još nekih sličnih govori da prevladava pravo jačega. Kako utjecaj klimatskih promjena nije ograničen, kako je globalan, od vodeći političara svijeta očekujem da se konačno uozbilje u ime nas građana. Optimizam mi stvaraju nove političke stranke koje u prvi plan stavljaju i okoliš i socijalnu pravednost. Nekako sam uvjeren da će Kina ispuniti dano obećanje. Očekujem da bi to mogao učiniti i SAD. Koliko je SAD ključan u takvim stvarima najbolje pokazuje Montrealski protokol o zaštiti ozonskog sloja, koji je vjerojatno najuspješniji međunarodni dogovor za okoliš upravo zbog činjenice da ga je podržao i vodio SAD. SAD je to radio jer je bio uz Australiju najpogođenije područje zbog pojačanog ultraljubičastog zračenja. Nekako priželjkujem da se klimatske promjene najviše manifestiraju upravo u SAD-u. Dogodi li se to, klimatsku neutralnost mogli bismo steći "skoro pa preko noći".

Ukupno uzevši, može li se globalno zatopljavanje obuzdati, usporiti, svesti na minimum...?

- Obuzdavanje globalnog zatopljenja je za klasični kapitalizam nemoguća i čak neprihvatljiva misija. Obuzdavanje bi značilo manji, odnosno uravnoteženi gospodarski rast, koji bi se odvijao u granicama obnovljivosti resursa, a ne kao danas na besprimjernom trošenju. Ponavljam, nastavimo li ovako, negdje 2070. godine godišnje raspoložive resurse potrošit ćemo prvog dana godine. Uz ovakvo društveno uređenje možemo možda malo usporiti promjene, ali ih ne možemo zaustaviti. Zemlja je zatvoreni sustav.

Sve je, osim sunčeve energije, ograničeno. Kada je tome tako, onda je nemoguće da se stalno teži još većem gospodarskom rastu, koji zahtijeva sve više resursa. Kada bi političari toga bili svjesni, onda bi razvoj usmjerili prema pravednosti. No oni u istom dahu zastupaju borbu protiv klimatskih promjena i hvale se još većim gospodarskim rastom.

Inače su emisije stakleničkih plinova u nekim državama Afrike po glavi stanovnika 16 puta manje od onih u SAD-u, Kanadi i Australiji. (D.J.)