Objavljeno 15. svibnja, 2021.
Nakon što je Rusija navodno odmaknula najveći dio svoje goleme vojne sile koju je poslala na ukrajinsku granicu, možemo pretpostaviti da je bila riječ o ozbiljnom iskušavanju obrambene sposobnosti vlade u Kijivu. U pitanju je bilo i propitkivanje što mogu učiniti Zapad i Sjevernoatlantski pakt, ako dođe do eventualnog ofanzivnog djelovanja ruske vojske u tom dijelu svijeta.
NUKLEARNE GLAVE
Ukrajinci su aktivirali svoje vojne potencijale koji su znatno jači nego 2014. kada je ruska vojska, koristeći brojne unutarnje ukrajinske slabosti poput nacionalnog nejedinstva i slabašne države, izvršila vojnu invaziju na poluotok Krim i počela s tzv. hibridnim ratom u regiji Donbasa na istoku Ukrajine. Naravno da se Rusi nisu pretjerano uplašili pokazanim oružjem neprijetelja, ali su shvatili da bi ih svaki pokušaj da ponovno uđu na teritorij pod nadzorom vlade u Kijivu mogao stajati velikih žrtava u ljudstvu. Moskva je saznala možda najvažniju informaciju, a to je da bi je nova invazija na Ukrajinu stajala trenutnog izbacivanja iz međunarodnog sustava plaćanja poznatog pod kraticom SWIFT. Za svaku ambiciozniju političku i vojnu silu važno je na vrijeme predvidjeti ili još bolje saznati što će učiniti protivnik. Zapad koji još uvijek smišlja način kako da odbjeglu Ukrajinu izruči natrag Rusima pružio je Moskvi dragocjeni podatak. Na Moskvi je sada da smisli svoju alternativu SWIFT-u.
Rusija je u travnju sa svojom vojskom okružila Ukrajinu sa sjevera, istoka i juga (poluotok Krim, Transnjistrija) te poslala dezinformirajuće poruke o tome kako bi meta napada mogla biti sama ukrajinska država, za koju je rečeno da joj prijeti uništenje. Svakome tko poznaje potencijalne ruske strateške prioritete odmah je bilo jasno kako bi cilj novog napada nezasitnog kremaljskog režima moglo biti ukrajinsko ozemlje koje se nalazi sjeverno od okupiranog poluotoka Krima. Naime, ono što Rusiji strašno nedostaje na Krimu je voda. Sve do ruske invazije na ovaj sušni komad ukrajinskog teritorija u veljači i ožujku 2014. njegovi stanovnici su dobivali vodu iz Dnjipra, jedne od najvećih europskih rijeka. Ne želeći pogodovati neprijatelju Ukrajinci su zavrnuli ventil Sjevernog krimskog kanala koji se počeo graditi nakon što je taj poluotok 1954. prešao iz nadležnosti Rusije u sastav Ukrajine. U to vrijeme je kanal ponosno nosio ime u čast Lenjinističkog komsomola Ukrajine, što je bio službeni naziv omladinske komunističke organizacije u Sovjetskom Savezu. Jedan od razloga zašto je poluotok Krim u vrijeme vladavine Nikite Hrušćova ušao u sastav Ukrajine (s kojom je teritorijalno povezan preko Perekopske prevlake) jest upravo ideja da jačanjem povezanosti sa svojim prirodnim zaleđem bude izvučen iz siromaštva i beznađa u kome su njegovi stanovnici do tada živjeli. Sjevernokrimski kanal koji je dobavljao vodu iz Dnjipra značio je život za Krim jer je voda koja je tim putem stizala omogućavala navodnjavanje. Sada bi Rusi željeli uspostaviti stanje kakvo je bilo prije njihove invazije (status quo ante bellum) uporabom sile. Trebalo bi ponovno udariti na Ukrajinu.
Moglo bi se reći da je to pitanje trenutka. U blizini ukrajinske granice još uvijek se nalazi 100.000 ruskih vojnika i znatna ratna tehnika. Kada hazjajin iz Kremlja to odluči, ruska vojska bi mogla napasti Ukrajinu s raznih strana, ali bi jedini istinski cilj bio ukrajinski teritorij sjeverno od Perekopske prevlake na kojoj se nalazi administrativna granica između dviju suprotstavljenih vojski. Riječ je o Sjevernoj Tavriji u Hersonskoj oblasti, ili Hersonščini kako taj kraj Ukrajinci familijarno zovu.
Poput bombe je odjeknuo javni nastup Andreja Ilarionova, bivšeg savjetnika ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je za mogući cilj nove ruske invazije označio upravo Sjevernu Tavriju. Rusi računaju da će prethodno uspjeti završiti plinovod Sjeverni tok 2. U ovoj operaciji ključnu ulogu ima najvjerniji ruski "plinski saveznik" Njemačka. Na našu žalost, pojmovi kao što su Njemačka, plin i rat ponovno bi mogli stati u istu rečenicu! Kada jednom prodru na mitsku lijevu obalu Dnjipra, Rusima se otvara lepeza novih strateških mogućnosti. Kako otkriva Ilarionov, u neposrednoj blizini nalazi se nekoliko nuklearnih i konvencionalnih električnih centrala koje zadovoljavaju trećinu ukrajinskih potreba. Dakle, uz malo vojne umješnosti i političke drskosti moguć je još jedan Čornobilj, a napadnuta Ukrajina bi mogla utonuti u mrak. Idući cilj ruske vojske mogao bi biti vizualno idilični, ali strateški prevažni Kinburnski rt. Ako Rusi ondje stave svoju medvjeđu šapu, to znači da bi gradovi Mikolajiv i Herson sa svojim brodogradilištima, lukama i vojnim bazama mogli biti odrezani od Crnog mora. Preko puta je grad Očakiv, a do Odese ima još samo 80 kilometara. U svega nekoliko koraka Ukrajina bi u cijelosti mogla biti odrezana od Crnog mora! Bio bi to savršeno odigrani šah-mat, bez ijednog ispaljenog metka na Kijiv. Ključnu ulogu u ovoj operaciji mogao bi imati Krim koji su Rusi pretvorili u vojni logor. Postoje spekulacije da se na ovom poluotoku nalaze i nuklearne glave.
ROĐEN U VORKUTI
Kada govorimo o Krimu ovdje se prisjećamo nedavno preminulog hrvatskog ukrajinista dr. sc. Jevhena Paščenka (1950.-2021) koji je prošle godine objavio zbornik "Krim". Riječ je o još jednoj knjizi iz niza Ucrainiana Croatica. Upravo njemu možemo zahvaliti izvrstan uvid u razne ukrajinističke i kroatističke teme, naročito one koje se tiču hrvatske etnogeneze. Zbornik "Krim" sadrži tekstove više ukrajinskih autora i samog Paščenka, otkrivajući nam brojne kontroverze. Jedna od njih je i stalna aktivnost ruskih nacionalističkih aktivista da Krim pripoje Rusiji i prije invazije iz 2014. Krajem 19. stoljeća Krimski Tatari činili su tri četvrtine stanovništva, ali su Rusi napravili sve kako bi tamošnje starosjedioce, uključujući Pontske Grke i Armence, raselili, a one koji su ostali nasilno rusificirali. Paščenkova sudbina najbolje govori o tome što su sve prolazili Ukrajinci, Rusi i drugi stanovnici "Sovjetskog Kaveza". Rođen je u zloglasnom gulagu Vorkuti kao dijete političkih zatvorenika. Otac mu je tamo dospio jer je 1941. propustio poginuti prilikom napada nacističke Njemačke na Krim koji je branio kao vojnik. Ostatak rata proveo je u njemačkom zatočeništvu zbog čega je kažnjen sovjetskim koncentracijskim logorom. Ondje je završila i Paščenkova buduća majka podrijetlom iz Odese, koja je u Vorkutu, duboko u arktičkoj zoni gdje ne raste drveće, stigla kao maloljetnica. Unatoč tome, Paščenka je resila intelektualna znatiželja, znanstvena čestitost i ljudska snošljivost. Iskreno je zavolio Hrvatsku i puno joj toga ostavio, bivajući čovjekom-mostom koji povezuje dvije zemlje i dva naroda.
Piše: Draško CELING