U osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu u ponedjeljak je održana komemoracija za Sašu Anočića, osječkog glumca, redatelja i pedagoga, koji je prošlog tjedna iznenada preminuo u dobi od 52 godine. Od njega su se prigodnim riječima oprostili kolege, glumci, suradnici iz osječkog HNK-a i Akademije za umjetnost i kulturu, ali svi oni ponajviše kao - prijatelji.

Dražena Vrselja, intendantica osječkog HNK-a, otkriva kako je s Anočićem planirala novu predstavu.

- Jedan od ljudi za kojeg sam htjela da budu dio mog redateljskog tima bio je Saša. Razgovarali smo o realizaciji predstave "Crvene cipelice", za koju mi je rekao kako će to biti novi baletni "Kauboji". Ta predstava bila je na rasporedu i trebali smo početi pregovore, ali... - otkrila je Vrselja. Podsjetila je kako je Saša Anočić na daskama osječkog kazališta nastupio u 19 premijernih naslova, dvije je predstave režirao.

Petra Blašković, ravnateljica Drame HNK, pročitala je pak pismo koje je Anočiču, potresen njegovim iznenadnim odlaskom, napisao Zlatko Sviben. Njih dvojicu, naime, povezao je Krleža. Anočić je igrao u tri Krležine drame koje je Sviben realizirao, a u pamćenju mu je ostao Sašin skok u "Alegorijama".

- Svijet počinje dramom, a ne znanošću, gospodarstvom, filozofijom... A upravo je na tom mjestu, gdje si ti dramski skočio, i Krleža na sceni istog tog kazališta, u travnju 1928., dramski paničario i napadao gluhog vatrogasca koji hoda iza njega, dok je on učenicima držao predavanje u smislu svoga kazališnog repertoara, koji odbacuje sve njegove dotadašnje drame - prisjeća se Sviben.

Sašu Anočiča izvan scene, ali naravno ne bez poveznice s kazalištem, u svom je govoru možda ponajbolje opisao Davor Špišić, osječki dramaturg i scenarist. Kaže kako je Saša bio i ostao - autsajder, kao i oni o kojima je ponajčešće pričao priče - brinuo se za sudbine luzera, otpadnika i marginalaca.

- On je valjda bio posljednji čovjek na svijetu koji tekstove piše rukom, po papirima koje gubi i pronalazi na neočekivanim mjestima, a što nas je sve izluđivalo. Bio je jedan od posljednjih redatelja vesterna u našoj dimenziji, nakon Leonea i Forda, za mene treći najbolji.

Bio je sanjar u vremenima gdje su najgrublje realije bile stvarnost. U tim vremenima sanjati svoje snove, zahtijevati od nas svih da se tim snovima predajemo, da svoje snove priključujemo njegovim, to je nešto što je bilo strašno - opisuje Špišić.

I Branko Kostelnik javio se pismom.

- Još jučer smo kovali planove kako ćemo naš "Osječki long, long play" prebaciti u Tvrđu. Onaj pravi, potpuno osječki, kakav naš grad konačno zaslužuje. Moramo vratiti našem gradu ono što smo tu naučili - prisjetio se Kostelnik razgovora i promišljanja s Anočićem. A kod njega, iako ga je profesija odvukla iz Osijeka, nikada nije bilo upitno da se želi vratiti u svoj rodni grad. Uostalom, našao je vremena dio svog profesionalnog iskustva prenositi i na studente Akademije za umjetnost i kulturu.

- Uvijek je uspijevao jednostavnim riječima pobuditi u mladim ljudima ono najljepše, a neke njegove, naizgled obične rečenice, duboku su se urezale u pamćenje studenta koje su ih potom dijelili s drugima - prisjetio se Jasmin Novljaković, s Akademijina odsjeka za kazališnu umjetnost.

Komemoracija, kojoj su nazočili članovi obitelji, bila je upotpunjena fotografijama Sašinih dramskih nastupa, ali i snimkama njegovih promišljanja, primjerice i o tome gdje se danas nalazi kazališna umjetnost...

Saša Anočić rođen je 1968., u Osijeku, diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1998. Isprva je kao glumac zaposlen u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, odakle prelazi u Zagrebačko kazalište mladih, a zatim u glumački ansambl zagrebačkog Gradskog kazališta Trešnje. U domaćim kazalištima kao redatelj postavio je na scenu brojne naslove, nerijetko autorske projekte u kojima je i potpisnik teksta. Bio je i suradnik na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Anočić je u subotu pokopan na osječkom Aninom groblju.

Dario Kuštro