Gradska knjižnica i čitaonica Vinkovci organizirala je predstavljanje knjige poznate hrvatske spisateljice Julijane Matanović "Djeca na daljinu", koja govori o obiteljskom odnosu i emotivnoj daljini. U zbirci se govori o labirintima ljubavi i ljubomore, o složenosti i tegobama braka, o rasutim obiteljima. Ipak, najviše je riječ o djeci, o odnosima između braće i sestara, o izgubljenoj i ponovno nađenoj djeci, a osobito o onoj zanemarenoj, bilo doslovno, bilo metaforički. Upravo zbog toga naslov zbirke ne odnosi se samo na pravu djecu, nego podrazumijeva da su i odrasli zapravo djeca, a da i jedni i drugi stalno moraju svladavati daljine što ih živo stavlja pred sve nas.

- Knjiga je objavljena prije šest mjeseci, a nastala je iz potrebe da pišem o djeci koja nisu rasla uz svoje roditelje, ali o djeci koja nakon svega nisu posrnula. Knjiga je o teškim sudbinama o kojima se malo govori. Nije autobiografija, ali u svojim djelima ne mogu se odmaknuti od sebe, kroz sretne ishode ove djece opisujem i samu sebe - rekla je Matanović.

Glavni likovi knjige su djeca, tinejdžeri, žene na pragu prve zrelosti, muškarci koji na leđima nose teret plahosti, stariji ljudi koji se osvrću na život u cjelini. I odrasli su nečija djeca, a djeca često moraju ranije odrasti kako bi se nosila sa životom samim. Likovi Julijane Matanović sa životom se nose najčešće uz pomoć priče, a njihove su priče doista vrijedne čitanja, čak i ako nisu odmah ispričane.

- Tu je priča o gospođi koja je u staračkom domu i ima potrebu izložiti svoj život nekome koji je vrijedan slušati njezin život. Imate priču o jednoj studentici koja je jako uspješna, koja isto nema roditelje, ali je izložena raznim pritiscima na fakultetu, kao i priču o jednom dječaku kojeg je majka ostavila. Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina i majke su odlazile i ostavljale svoju djecu. To je bilo jako mučno vrijeme o kojem se malo zna. I to je jedan od razloga zašto sam se odlučila napisati ovu knjigu. Jedno vrijeme sam mislila da sam potpuno opsjednuta tom tematikom - rekla je Julijana.

Prema riječima Julijane Matanović, puno sličnih sudbina će pronaći sebe, ali, kako sama kaže, svoj život je uvijek gledala kao priču, ne bi ga izdržala da ga nije gledala kao tekst.

- Na život treba gledati kao na priču, sve ima svoje uzroke i posljedice. Ovo je ujedno bila priča koja me održavala na površini u jednom težem književnom razdoblju. Ja sam autorica uz koju vrlo često vežu tezu da piše o svom vlastitom životu, jer najčešće pišem u prvom licu. Ja sam o svom životu ispisala od 2 do 5 posto, a sad sam spremna za jedan pravi tekst - rekla je Matanović. M.Kokaj