Prije svakih izbora, sad i predstojećih lokalnih, svi se bave politikom, a i politika svima nama. U tom i takvom kontekstu i percepcija političke scene poprima posebne obrise, naročito u medijskom prezentiranju pojedinih političara, konkretno sadašnjih kandidata u utrci za gradonačelničke funkcije i funkcije župana.

Uzimajući sve to u obzir nepunih desetak dana prije izbora, kako vam se čini kampanja pojedinih stranaka, odnosno njihovih kandidata u glavnim hrvatskim gradovima, pitamo Davora Gjenera, političkog analitičara s Krka?

- Možda je malo pretjerano reći da se svi bavimo politikom, jer činjenica je da će na izbore izaći vjerojatno tek oko 40 % građana. Nizak odaziv na izbore posebice je naglašen u velikim gradovima, što je u suprotnosti s europskom demokratskom tradicijom. Naime, u europskim državama uobičajeno je da je veća izborna apstinencija u ruralnim nego u urbanim područjima.

Niski odaziv na izbore glasača u velikim gradovima govori o neuspjehu političkih stranaka u obavljanju svog posla. U velikim gradovima, kao i u županijama, teško je zamisliti uspješno provođenje demokratskih i doista kompetitivnih izbora, bez važne uloge političkih stranaka. U malim mjestima, u sustavu koji je visoko fragmentiran, kao što je hrvatski sustav lokalne samouprave, normalno je da se pojavljuju neovisni, nestranački kandidati za obavljanje izvršnih poslova u lokalnoj zajednici (načelnike općina i gradonačelnike), ali efikasnu vlast u velikim gradovima nije moguće stvarno obnašati bez mehanizama stranke. Stranke između ostalog legitimiraju poredak time što na osnovi izbornog rezultata izgrađuju institucije poretka. Stranački ljudi preuzimaju položaje kreatora politika u lokalnoj zajednici (kao i u državi) i obvezuju se da će tokom mandatnog razdoblja provoditi politike koje su u skladu sa svjetonazorom i ideologijom koju su zastupali u predizbornoj kampanji. Ideologija, pak, nije ono što su govorili marksisti, otuđena ili iskrivljena svijest, nego sustav koji nam omogućuje proračunljivosti i predvidljivost - na osnovi ideologije možemo točno unaprijed znati kako će se neki nositelji vlasti ponašati u neočekivanim situacijama.

Vjerojatno najbolji odgovor na pitanje zašto je u velikim gradovima tako visoka izborna apstinencija ovih je dana dao sociolog i politolog, prof. Dražen Lalić, koji je, govoreći o Splitu, konstatirao da su ondje "stranke pojele ljude". Doista, ključni problem političkih stranaka u Hrvatskoj je činjenica da one uglavnom ne rade jedan od svojih temeljnih poslova: ne regrutiraju, ne obrazuju i ne promiču na više dužnosti one koji su talentirani za upravljanje javnim dobrima. U demokratskim državama uobičajeno je da su vrlo snažni i utjecajni oni dijelovi stranačkog aparata koji se bave kadrovskim potencijalima, koji definiraju koje kriterije mora netko ispuniti da bi ga stranka kandidirala na izborima. Isto tako, ti se odjeli bave permanentnim obrazovanjem članova stranke, a bez provjerenih kompetencija nitko se ne može natjecati niti za stranačke dužnosti, niti za mjesta na stranačkim listama. To hrvatske stranke uglavnom ne rade, a posljedica toga je negativna selekcija i teška kadrovska suša. Na izborima u velikim gradovima vidljivo je da ključne stranke imaju velik problem s odabirom kandidata za nositelje izvršnih poslova, a vidljivo je i to da se u takvim sredinama otvaraju perspektive kandidatima koji su ili formalno nestranački ili dolaze iz malih stranaka, koje su još donedavno bile na rubu izbornog praga.

Čini se da je SDP u velikim problemima i s ovim lokalnim izborima, a ne pomaže mu baš ni Milanovićeva svađalačka retorika...?

- Posebno je zanimljiva "kadrovska suša" u Rijeci, gdje je SDP trideset godina na vlasti, a trenutačni gradonačelnik i donedavni šef stranke u gradu na toj je poziciji bio od 2000. godine. Činjenica da velike stranke vrlo često nemaju snažnih kandidata mnogo je važnija od izbornog folklora i prazne izborne retorike. Posve je promašeno to što neke stranke pokušavaju u kampanji svoju poziciju graditi na pretjeranoj i neutemeljenoj kritici izvršne vlasti na državnoj razini, a naročito je štetno djelovanje Predsjednika Republike, koji bi trebao biti politički neutralan, a koji je upravo u vrijeme kampanje do nerazumne razine zaoštrio sukob s Vladom i premijerom. Istovremeno, vrlo su uočljivi i fenomeni, koji su zakonomjerna posljedica nesposobnosti nekih od stranaka da oblikuju racionalne alternativne javne politike i da selektiraju aktere koji su sposobni donositi odluke i provoditi te javne politike. Ono što se dogodilo SDP-u u Osječko-baranjskoj županiji, kad nije uspio skupiti ni potreban broj potpisa za pravovaljanu kandidaturu na izborima za župana, zakonomjerna je posljedica sustavnog nemara i nerada u unutarstranačkom životu. To je indikator da se stranačka infrastruktura ozbiljno raspada.

Paradoksalno je da se stranačko vodstvo nije spremno suočiti s posljedicama svog slabog rada, nego krivnju za neuspjeh pokušava prevaliti na bivšeg stranačkog predsjednika, Davora Bernardića, koji se nakon poraza na parlamentarnim izborima vrlo korektno povukao iz stranačkih procesa i ostavio novoj garnituri prostor da popravi ono što u vrijeme njegova predsjedničkog mandata nije bilo dobro. Pritom valja naglasiti da je posebice paradoksalno to što se Bernardiću predbacuje raspad stranačke infrastrukture jer je on kao predsjednik stranke najviše i najuspješnije radio upravo na konsolidaciji stranačke mreže u svim regijama. Moguće mu je predbaciti političke, ali ne i organizacijske propuste, a očito je da nakon njegova mandata nema ni ozbiljnog "terenskog rada" u stranci.

Kad smo kod izjava o kojima čitamo i slušamo, premijer često upozorava na "zamjene teza". Ako je tome tako, komu je to u interesu...?

- Čini mi se da kad premijer Plenković govori o "zamjeni teza" misli na medijsku interpretaciju kaosa što ga u državi stvara predsjednik Milanović. I pritom je u pravu, jer dominantna medijska interpretacija je narativ o sukobu dviju taština i ravnoteži krivnje za spor. Jasno je, međutim, da jedino predsjednik Milanović generira sukob, da je njegova agresivnost postala posve nekontrolirana, da namjerno pokušava zastrašiti ljude koji se s njim ne slažu, a da koketira s populizmom, odnosno da se ponaša posve populistički, i na taj si način gradi zaštitni zid od pokretanja procedure utvrđivanja posebne odgovornosti Predsjednika zbog povrede Ustava.

Igra koju igra Zoran Milanović vrlo je opasna za Hrvatsku, a već sad se pokazao kao akter koji ne drži do zaštite prava ranjivih skupina, napada predstavnike trajnih manjina u parlamentu, susreće se s osobama koje su pravomoćno pred ICTY (čija je judikatura dio hrvatskog pravnog poretka) i javno izjavljuje da to čini jer da oni nisu ratni zločinci. Time Hrvatsku čini usporedivom s Vučićevom Srbijom, ugrožava načelo vladavine prava i otvara prostor za to da se Hrvatsku definira kao državu koja nije sposobna suočiti se sa svojom najnovijom prošlošću. Time Hrvatsku, koja je teškim pregovorima i mukotrpnim pristupnim procesom pristupila Europskoj uniji, gura u kontekst takozvanog Zapadnog Balkana. Vlada je odgovorna za međunarodne odnose i premijer Plenković i ministar Gordan Grlić Radman moraju definirati strategiju smanjivanja štete zbog Milanovićeve razorne retorike, a pritom većina hrvatskih medija stvara dojam o ravnoteži krivnje.

Još malo o percepciji politike u širem kontekstu. Može li se danas govoriti o ključnim razlikama između ljevičarskih, centralističkih i desničarskih paradigmi u suvremenim demokratskim društvima 21. stoljeća, i koje bi to bile?

- Razvoj suvremene države blagostanja, koja je, doduše, u ozbiljnoj krizi, pratilo je jačanje teorija konvergencije. Socijaldemokrati su, tako, prihvatili kapitalistički poredak i privatno vlasništvo kao legitimne, a zagovaraju fiskalne transfere, koji trebaju osigurati socijalnu pravednost. S druge strane, demokršćani zagovaraju koncept socijalno tržnog gospodarstva i kršćanski socijalni nauk, pa se njihove pozicije približavaju. Isto tako, svi su prihvatili temeljne pozicije liberalnih demokrata, o reprezentativnoj demokraciji, zaštiti temeljnih ljudskih prava i jednakosti građana, pa je, pomalo paradoksalno, taj uspjeh liberalne demokracije doveo do njezina slabljenja. Osim tri klasične političke ideologije, u proteklih se nekoliko desetljeća afirmirao i zeleni politički pokret, koji s jedne strane zagovara održivi razvoj, smanjenje trošenja resursa, pa i u zaoštrenoj verziji "odrast", dakle negativni ekonomski rast razvijenih društava. Istovremeno, nasuprot reprezentativne demokracije, zeleni zastupaju modele izravne participacije građana i oblike neposredne demokracije.

Valja, međutim, primijetiti da je danas ozbiljnije političko razilaženje između opcija koje ne pripadaju ustavnom luku, različitih populista, zagovornika iliberalne demokracije, radikala, i to kako desnih, tako i lijevih, nego ono među opcijama unutar ustavnog luka. U konsolidiranim demokracijama uobičajeno je da sve opcije koje pripadaju ustavnom luku mogu međusobno surađivati, a da je u izgradnji koalicija važno stranke koje ne pripadaju u ustavni luk držati izvan izvršne vlasti. (D.J.)