Dobri poznavatelji političkog manipuliranja uistinu imaju pravo kada ističu da je percepcija najvažnija u politici, kao i da na izborima odlučuje sukob percepcija. Uostalom, na temelju čega bi drugog ljudi mogli donositi svoje odluke u životu te građani prilikom ocjenjivanja rada političara i njihova vrednovanja na izborima, ako ne na percepciji, dodat će društveni analitičari.
Percepcijom se općenito stječu informacije o okolini, interpretiraju i organiziraju u smislenu cjelinu te u konačnici stvaraju mišljenja o konkretnim situacijama i njihovim akterima, naglašava politolog Bošo Picula. No, glavno je pitanje hoćemo li vjerovati percepciji uspješnosti, ili vlastitim očima, jer percepcija je ujedno ključ opstanka na vlasti, služi politici da relativizira, iskrivi i uljepša stvarnost koju pomaže kreirati. I tu sad dolazimo do brojnih zamki u kojima se jako dobro snalaze i brojni političari, posebice danas, uoči lokalnih izbora, kad se radi o Hrvatskoj. Primjerice, predsjednik RH Zoran Milanović ponaša se kao šef oporbe, a ne kao predsjednik države te bi se trebao vratiti u ustavne okvire svoga djelovanja, sve su češće poruke Milanoviću nakon što je u posljednje vrijeme eskaliralo njegovo otvoreno, često i neprimjereno, na osobnoj razini, prozivanje premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića te pojedine ministre i HDZ-ovce.
Uglavnom, malo tko vjeruje da se Milanović ne svrstava na stranu SDP-a i oprobe uoči predstojećih lokalnih izbora, što bi on, u svakom slučaju, demantirao, a to u nekim istupima i čini. No, nije hrvatski fenomen od jučer da se državni čelnici otvoreno, ili sa svojih funkcija, upliću u predizborne kampanje, pa nam je takva politička zbilja, očito je, i ovih dana. Stoga ćemo još jedne izbore dočekati na ideološkim i nekim drugim paljbama. Ali već svi znaju, što je već postala mantra, da se u kampanjama ne sudaraju ekonomske politike, ili primjerice ideje poljoprivredne revitalizacije i teme o održivom turizmu, ili nacionalna strategija privlačenja investicija u državu. Naša realnost je svađanje oko datuma otprije tri desetljeća, rječkanje predsjednika države i predsjednika Vlade. A sve to postiže željeni učinak. Biračko tijelo sve se više pasivizira, a tomu, primjerice, dodatno pomaže kada i osoba koju su ljudi izravno izabrali za čelnog čovjeka države kaže da neće glasovati. A jedini odmak od ideoloških razmirica su, nažalost, afere. Sredstva se, naravno, ne biraju... Predsjednik Milanović, spomenimo opet njega, služi se već dobro poznatim metodama, i to prilično uvježbano.
LOGIČKE MANIPULACIJE
Kad se radi o percepciji stvarnosti, napose politike, često se u posljednje vrijeme koristi jedna loša navika, zapravo manipulacija - zamjena teza, s ciljem dodatnog zbunjivanja javnosti. Na to je nedavno (ne prvi put) upozorio i premijer Plenković, tijekom posjeta Splitsko-dalmatinskoj županiji. Plenković je također na primjeru aktualnih tema i Milanovićevih izjava, između ostalih vezanih uz proces imenovanja veleposlanika, podsjetio da je Vlada, na prijedlog Ministarstva vanjskih i europskih poslova, predala predsjedniku Republike prijedlog imenovanja nekoliko veleposlanika: "Kad odgovori na taj prijedlog, nastavit ćemo razgovore o toj temi. Podsjećam još jedanput da nema zamjene teza, nema nikakve podjele fifty-fifty. Ono što on želi i što se neće dogoditi jest otprilike da mi odaberemo nekoliko destinacija s nekoliko kandidata, a da ostale njemu ostavimo prazne. Toga nema", poručio je predsjednik Vlade. Odbacio je i teze o predsjedniku kao braniku da HDZ ne kontrolira svime. "Sve je čista zamjena teza i jednostavno neistina".
Što se tiče Okučana i Bljeska, a vezano uz neke Milanovićeve izjave, predsjednik Vlade kazao je da je održan sastanak svih protokola te da je dogovoren sukcesivni protokol polaganja vijenaca, kao što je bilo u Jasenovcu i na Plitvicama, stoga nema riječi ni o kakvoj politizaciji vojske koju, navodno, pokušavaju provesti Vlada i HDZ... "Prema tome ne znam uopće odakle takve izjave. To je nekakva kavanska zamjena teza koja nema nikakve logike ni u bilo kojem pogledu", ustvrdio je Plenković.
O zamjeni teza kao obliku manipulacije i zbunjivanja javnosti, pisao je i filozof Duje Kovačević, istaknuvši: "Ako netko imalo pratiti hrvatsku politiku i/ili sjednice Sabora, za ovu je pogrešku zasigurno čuo. Zamjena teza događa se kada u pobijanju nečijeg argumenta, ili branjenju svojeg stava, koristimo razloge koji ne odgovaraju tezi koju opravdavamo ili pobijamo, nego odabiremo neku tezu koju je lakše obraniti ili srušiti", navodi Kovačević, upozorivši: "Neformalna logika, stoga, pokazuje kako i naizgled snažni argumenti vrlo lako padaju u vodu onog trena kada u njima pronađete oku neprimjetne nedostatke".
ISTINA JE NEVAŽNA
Također ne treba čuditi da je nusproizvod svega navedenog izrazito loša politička komunikacija u Hrvatskoj. Pokrenute rasprave još su jednom posvjedočile o niskoj razini hrvatske političke kulture i komunikacije. Dr. Antonija Petričušić, sociologinja s Pravnog fakulteta u Zagrebu, o tome je također svojedobno izjavila: "Umjesto da ih kazne, građani uživaju u komunikacijskim ispadima političara, pogotovo u vrijeme ‘otvorenog predizbornog lova‘. To je velika prijetnja demokraciji... Političke elite imaju najveću odgovornost da to iskorijene", objašnjava Petričušić, svjesna da se politička kultura ne događa preko noći.
A komunikologinja dr. Nikolina Borčić s veleučilišta VERN‘ ne tako davno ocijenila je da je Plenković političar novoga kova koji može unaprijediti komunikaciju na političkoj sceni: "On je primjer dobrog retoričara. Nadam se da je osoba koja će svojim izričajem učiniti da politička kultura komuniciranja u Hrvatskoj postane sličnija njemačkom diskursu, a što često u svojim radovima uspoređujem". Za Milanovića Borčić kaže da je poznat kao komunikacijski tvrd i beskompromisan političar koji ne mari za dojam koji ostavlja u javnosti: "Nemam dojam da on svjesno upravlja percepcijom koju javnost o njemu stječe. Nemam osjećaj da razmišlja o tome što će se svidjeti biračima, i to ga razlikuje od brojnih političara. Dopada mi se kako Plenković argumentira i izražava stavove. Kod Milanovića mi je simpatična neproračunatost, ali voljela bih da koristi uobičajenije analogije i manje osobnih napada", između ostaloga, izjavila je Borčić.
Inače se, naročito uoči bilo kojih izbora, pa i ovih predstojećih lokalnih, u političkom diskursu pri manipulaciji poseže za brojnim sredstvima i strategijama. Kada je riječ o manipuliranju možemo govoriti i o "napuhanom" jeziku koji obiluje ispraznim frazama kojima pojedinci mnogo govore, ali ne kažu ništa, što poružnjuje opću percepciju, oliti opažanje u širem društvenom kontekstu. Uglavnom, nema sumnje da je politika bojno polje i u demokratskim društvima. Ako se pritom i ne bavimo politikom, politika se bavi nama. Budući da su joj na raspolaganja golema financijska sredstva i pristup masovnim medijima, politika ima tu moć da lako dopire do velikog broja ljudi i lukavo manevrirajući jezičnim resursima oblikuje znanja i informacije tako da istakne "dobre" strane jednih (pozitivci, vlast), i "loše" strane drugih (negativci, oporba). Naravno da se sad tu može raspravljati i o moralnosti politike, a onda i o moralnosti percepcije, odnosno percepciji istine i percepciji laži. Diskreditiranje suparnika pritom se podrazumijeva.
Gledajući, pak, širu sliku stvarnosti neizbježno impregnirane politikom, danak plaćamo i digitalnom 21. stoljeću, globalnoj umreženosti svega, pa i različitih percepcija oliti opažanja, ako će mo ispravno po hrvatski, mislimo na tu riječ. Drugim riječima, društvene mreže i mediji također su poprište političkih sukoba, zamjena teza i različitih percepcija. Istina je nevažna, jer se za oružje biraju laži i spletkarenja, a fake news je konstanta i bez Trumpa. Zapravo je u svijetu u kojem živimo, svijetu (društvu) spektakla, povišenih strasti i histeričnih komunikacijskih prezentiranja svega lošega (više) i svega dobroga (manje), percepcija sve, kako je to rekao Thomas J. Peters, američki pisac iz prakse poslovnog upravljanja.
Naravno da bismo sad mogli ići i dublje u prošlost pa se prisjetiti zlokobne rečenice da "stotinu puta ponovljena laž postaje istina". Zlonamjerno plasirane dezinformacije zanemaruju razum i potpuno su usmjerene prema izazivanju emocionalne reakcije, što naravno utječe i na percepciju stvarnosti, pa i u najekstremnijim varijantama. Pritom veliku odgovornost snose mediji, osobito digitalni kao masovno dostupni u svakoj sekundi i na svakom mjestu, od onih korporativnim srednjestrujaških (mainstream) do alternativnih, "podzemnih", ekstremno lijevih i ekstremno desnih. Ili kako je to lucidno zaključio legendarni Philip K. Dick: "Osnovni alat za manipulaciju stvarnošću je manipulacija riječima. Ako možete kontrolirati značenje riječi, možete kontrolirati ljude koji ih moraju koristiti".
Piše: Damir GREGOROVIĆ
Previše relativizacije
Čovjek je uvjetovan psihosocijalnim uvjetima koji ga određuju. S jedne strane on je pod utjecajem podsvjesnoga, odnosno unutarnjih psiholoških stanja (poput trauma, boli, straha, tjeskobe, patnje, itd.), koji formiraju njegovu percepciju, a da toga često nije svjestan te izvanjskih socijalnih uvjeta, poput političkog i društvenog sustava, ideologija, povijesti itd., koji utječu na njegovu percepciju svijeta. Treba imati na umu da je tu bitna razlika između empirijskih i humanističkih znanosti. Primjerice, zakon gravitacije nije stvar percepcije nego empirijskog dokaza, kao i ulazak Titove vojske u Zagreb 1945., što je činjenica po sebi, no ona postaje dio percepcije, pa je za jedne riječ o oslobođenju, a za druge o okupaciji, odnosno, kako se često kaže: “Ovisi s koje se strane gleda”. Drugim riječima, kada se uvede svjesna i često medijski posredovana relativizacija događaja, onda se upravo igra na stvaranje percepcije, jer se zna da je ona nepouzdana, nedokaziva, i da se uz pomoć nje lako može manipulirati događajima i ljudima - pojasnio je dr. sc. Goran Sunajko s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za Magazin iz lipnja 2019.
CRISS JAMI: Samo zato što nešto nije laž ne znači da nije ni varljivo. Lažljivac zna da je lažov, ali onaj tko govori puke dijelove istine kako bi zavarao, majstor je uništenja.
Aktualne, a neplodne rasprave, nažalost, još su jednom posvjedočile o niskoj razini hrvatske političke kulture i komunikacije, pa i na lokalnim razinama...
DENIS AVDAGIĆ Politički analitičar iz konzultantske tvrtke INMS (Ideje novih medijskih strategija)
U komunikaciji zamjene teza svi smo žrtve
Ukupno gledajući, kampanja nema previše iznenađenja. Sve je to diskurs na koji smo već odavno navikli. Po pitanju političkih kampanja "rukavice su odavno skinute". Nažalost, za medijske stupce, ili sekunde u televizijsko-radijskom eteru, sve se teže izboriti. Medijima dominiraju senzacionalistički natpisi, jer to privlači publiku, gledatelje, klikove. U većoj mjeri i političari su na neki način primorani slijediti to pravilo. Pri tomu se ne treba zavaravati, u načelu svi su skloni govoriti kako su ključni programi, no realnost je posve drugačija - kaže Denis Avdagić, politički analitičar iz konzultantske tvrtke INMS (Ideje novih medijskih strategija), i dodaje:
- Veći dio birača odluku o glasanju donosi po stranačkim preferencijama, programe gotovo nitko ne čita niti koga posebno zanimaju, a to je svakako problematično, jer lokalni izbori moraju biti izrazito konkretni. S druge strane, čini mi se kako je žestoka politička bitka u velikim gradovima, pa u jednoj mjeri i na županijskoj razini ipak pridonijela da se svi izjašnjavaju o gorućim problemima. Ima tu mnogo ideoloških poruka, ali za takav ples potreban je partner, a ovaj put mnogo kandidata vodi argumentiranu kampanju usmjerenu na lokalne komunalne probleme. Sigurno smo izloženi i brojnim, reklo bi se nerealnim obećanjima, ali sve je to izloženo biračima i prati kritiku, to je zato kalkulirani rizik kandidata koji suprotno ocjenama mogu doista biti vizionarski usmjereni ispunjenju obećanja, koliko god ona izgledala nerealno. Stvar je procjene svakog od nas, biranje je kao kupnja, znate koliko imate novca u novčaniku i što želite, ne možemo si uvijek priuštiti najbolje i najskuplje, moramo racionalno upravljati svojim novčanikom, tako trebamo i prilikom glasanja, jer sve ima svoju cijenu, uključujući i loš izbor na lokalnim izborima.
Može li se govoriti da u RH javnom prostoru, političkom, ali i medijskom, vlada tzv. sindrom zamjene teza kako bi se dodatno zbunjivala javnost? Je li to pokušaj da se skrene pozornost s nespornih činjenica u sferu neargumentiranih stvaranja drama i napetosti u društvu...? I ako je tome tako, kome je to u interesu?
- Apsolutno smo svi žrtve komunikacije zamjene teza. Političari nerijetko stavljaju svojim protivnicima riječi u usta, ili bolje rečeno teze koje su zapravo izvrtanje. Imamo dosta govorno vještih političara koji komunikaciju tako izruguju, a prosječnom slušatelju to je teško razlučiti, jer na prvu sve izgleda ispravno. Pri tomu ne mislim da se tu radi o nekom skrivenom, višem cilju, sve je to dio političke igre i nadmudrivanja otkako postoje izbori i demokracija, tu su i neizbježni spinovi, nerijetko opet kao dio zamjene teza.
Točno je da se u javnu komunikaciju ubacuje mnogo trivijalnih stvari, a opet to nikome ne možete zabraniti. Vlada je ta koja mora voditi državu, ima odgovornost i izložena je kritici, za svakoga od nas bilo bi bitno da kritika bude kvalitetno argumentirana, samo takva može djelovati i na smjer kojim se krećemo. Kritika koja se bavi zamjenom teza i "podmetanjem", uz simpatične jezične figure, može služiti zabavi, ali neće pomoći nikome u stvaranju bolje perspektive za život i odgovornije politike, nego eventualno suprotno od toga. Tu je na kraju i napetost, često bez ikakve potrebe i povoda...
Još malo o percepciji politike u širem kontekstu. Koje bi bile ključne razlike između ljevičarskih, centralističkih i desničarskih paradigmi u suvremenim demokratskim društvima 21. stoljeća, i koje bi to bile?
- Ovo je svakako kompleksno pitanje. Teoretski nam je sve jasno, dobro je poznato što bi trebale biti politike za koju se zalažu politički terminirane ljevica, desnica, pa čak i centar, mi svi tu imamo određene pretpostavke ili paradigme. Opet, ako gledamo što zastupaju političke opcije koje svom imenu ili smjernicama dodaju određenu vrijednosno-ideološku orijentaciju, onda ćemo posve sigurno doći do zaključka kako teorija i praksa nisu jednake. Među strankama se u ideološkom smislu razlike smanjuju, što je opet razumljivo, jer u suvremenom društvu dobro znamo naše mogućnosti u globalnom svijetu. Ustavne vrednote zapisane su i svaki građanin i politički akter može se kretati samo u njihovom okviru. Ovo nije vrijeme starih revolucija, radnička prava već postoje, država je stvorena i definirana, zakonski su osigurana manjinska prava, revolucije koje se događaju su one tehnološke, i na njih bismo zapravo trebali usmjeriti pozornost. Vrijeme, nažalost, nepovratno prolazi, i svaki dan može biti sjajno uložen ili izgubljena prilika. Bojim se da mnogo naših sugrađana sve to ne razumije, previše smo usmjereni na prošlost, a premalo na budućnost. To ne znači da prošlost trebamo zaboraviti, naprotiv, to je škola, to je identitet, to su sjećanja, ali to iza nas ne možemo mijenjati, možemo utjecati samo na ono što je pred nama, a na onomu iza nas izvući pouke.
Kako mediji prate kampanju? Može li se govoriti o neutralnosti, transparentnosti, ili navijanju...?
- Rekao bih da naši mediji kampanju prate u okviru mogućnosti. Veliki broj političkih aktera, nažalost, ne pridonosi previše demokratskom napretku u tom pogledu. Čini mi se da u budućnosti treba dodatno dizati preduvjete za osnivanje političkih stranaka te kandidiranje, pri čemu naglasak ne smije biti na onemogućavanju političkog djelovanja, nego na smanjenju buke i lakšoj i ozbiljnijoj političkoj debati. Medijima u tom smislu treba pomoći. Klasična predstavljanja kandidata malo kome su zanimljiva, a mediji su uvelike otvoreni sučeljavanjima, kao publici daleko atraktivnijem političkom predstavljanju. Naše medije u tom smislu treba pohvaliti. Rekao sam već kako imamo dosta senzacionalizma, ali nisam rekao pri tomu ništa novo. Za naslove su stoga najprivlačniji gafovi ili uvrede u političkom prostoru, a kandidati, i oni njima skloni to koriste.
No kad podvučemo crtu, čini mi se da smo jako napredovali u medijskim slobodama, ne vidim da se ključni medijski takmaci mogu buniti kako im je uskraćen medijski prostor, onim novima i nepoznatim je teže, ali ne možemo reći da im je onemogućena medijska prezentacija. Akteri politike mogu se eventualno žaliti na interpretacije, ali svi smo mi ljudi, i političari, i novinari, i urednici, pa i čitatelji, ne možemo iskočiti iz vlastite kože, i svaka izgovorena riječ i napisano slovo uvijek je prije svega subjektivni dojam. Potpuna objektivnost je utopija, nerealna, profesionalnost u poslu jedino je što se može i mora zahtijevati od svakoga, prema tome i od medijskih djelatnika. (D.J.)
DR. SC. ANJA GVOZDANOVIĆ Znanstvena suradnica sa Instituta za društvena istraživanja u Zagreb
Izbjegavanje političke odgovornosti za izgovoreno i učinjeno
Mladi u Hrvatskoj općenito su distancirani od politike i za nju većinom ne pokazuju interes. Manjak interesa za politiku donekle je razumljiv kada se uzme u obzir životno razdoblje u kojem se mladi nalaze, a u kojemu dominiraju interesi usmjereni na druženje s vršnjacima, zabavu i razonodu.
KORONA I MLADI
Međutim, razloge za otklon od politike kod mladih treba tražiti i u odnosu politike prema mladima - prepoznaju li mladi da se njihovim interesima, potrebama i problemima uopće bave donositelji odluka? Je li njihov glas političarima uopće važan?
Dvije trećine mladih, prema istraživanju iz 2018. Zaklade Friedrich Ebert i Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ), smatra da političare nije briga za mišljenje mladih ljudi, a tri četvrtine da treba stvoriti bolje uvjete kako bi se glas mladih u politici čuo. Na tom tragu ne iznenađuje dominantno nepovjerenje mladih u političke institucije (Vlada, Sabor, političke stranke i lokalnu vlast) - naime, samo desetak posto mladih izražava povjerenje u Vladu, Sabor, političke stranke i lokalnu vlast. Taj je istraživački nalaz iz 2018., prije pandemije, potvrdio kontinuirano nisku razinu političkog povjerenja mladih. O dinamici povjerenja mladih u političke institucije u pandemijskom dobu može se samo pretpostaviti da je ili na podjednako niskoj, ili još nižoj razini, spram one utvrđene prije izbijanja pandemije. Naime, društvena kriza izazvana pandemijom, ali i potresima, ogolila je oslabljene kapacitete hrvatskih javnih institucija, od pravosuđa do zdravstva, čemu građani svakodnevno svjedoče. Osim toga, tijekom posljednjih godinu dana vijesti o sumnji na korupciju, pogodovanja, nepotizam i klijentelizam sasvim sigurno nisu pridonijele ugledu i privlačnosti hrvatske politike, naprotiv. Posebice ako uzmemo u obzir da većina mladih politiku doživljava nepoštenom, kako su pokazala prethodna IDIZ-ova istraživanja mladih. Može se, dakle, pretpostaviti da i u doba pandemije većina mladih ljudi nastavlja smatrati politiku nepoštenom djelatnosti, a takav stav nesumnjivo pridonosi njihovom daljnjem distanciranju od politike.
Svojevrsni izraz nepoštenja u situaciji koja zahtijeva kolektivnu i solidarnu prilagodbu ponašanja u skladu s novom i drugačijom organizacijom svakodnevice, bio je vidljiv kod nekih političara koji se epidemioloških mjera i pravila nisu držali, primjerice, u pogledu ograničenja okupljanja. To je u određenoj mjeri kod dijela mladih zasigurno izazvalo revolt i odlučnost da vikende iskoriste za izlazak s prijateljima, makar boraveći i družeći se na javnim površinama. Istovremeno, u javnom diskursu potencirala se odgovornost pojedinca za javno zdravlje, uz poruku da se infekcija koronavirusom nekontrolirano širi zbog neodgovornog ponašanja građana, ponajviše mladih ljudi koji se u kontaktu s vršnjacima inficiraju i potom zarazu prenose starijim članovima svoga kućanstva. Pritom su na snazi bile jedne od liberalnijih epidemioloških mjera u Europi, što je u kontekstu prozivanja mladih za neodgovorno ponašanje još jedan izraz licemjerja i bezobzirnosti spram mladih. Pogotovo imajući na umu istraživanje Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koje je pokazalo da su djeca i mladi u doba pandemije itekako zabrinuti mogućnošću da prenesu koronavirus starijim članovima obitelji, pri čemu tu brigu posebno izražavaju djeca nižih razreda. Snažan osjećaj odgovornosti i dugotrajna briga za zdravlje bližnjih veliko je emocionalno opterećenje za djecu i mlade, o čemu je trebalo povesti računa u javnoj komunikaciji o ulozi mladih u kontekstu pandemije.
Javna komunikacija u političkoj sferi općenito je zahvaćena epidemijom podcjenjivanja publike. Tako, primjerice, odgovarajući na kritike na račun svog ponašanja ili izrečenih stavova, političari razmjerno često pribjegnu zamagljivanju granice između onoga što doista jest i onoga što bi im konveniralo da jest, čime manipuliraju realnošću, što dodatno pridonosi eroziji ionako mizernog povjerenja u (političke) institucije.
JAVNO MULJANJE
U javnom smo prostoru nerijetko izloženi i onome što filozof Harry Frankfurt u svojoj knjizi On Bullshit smatra vrlo prisutnim u javnoj i političkoj komunikaciji, a to je, kolokvijalno rečeno - muljanje (bullshit) koje ne podrazumijeva nužno iznošenje laži, nego konstrukcije koje odražavaju potpunu indiferentnost spram istine, nerijetko praćeno izmišljanjem koje je motivirano nekim (privatnim) interesom, ali i održavanjem željenog imidža.
Pitanje manipulacije stvarnošću u javnom prostoru obuhvaća i medijsko, a ponekad i političko tretiranje mišljenja nestručnjaka i stručnjaka (ili pak "alternativnih činjenica" i činjenica), s podjednakim poštovanjem. U tzv. postčinjeničnom svijetu činjenice postaju dio političke ideologije ili, šire gledano, stvar osobnog stava i mišljenja, kako prepoznaje filozofkinja Rebecca Goldstein. Ukratko, doba postistine/postčinjenica, koje u pitanje dovodi postojanje objektivne stvarnosti i objektivne istine te superiornost i snagu činjenica spram osobnih emocija i uvjerenja. No, "realnost podređena politici", smatra filozof Lee McIntyre, nije ništa novo u političkoj praksi, kao ni izbjegavanje političke odgovornosti za izgovoreno i učinjeno. Novo je to što kakofonija točnih i netočnih informacija i vijesti dolazi brzo i neprekidno do (mladih) ljudi umreženih u digitalni svijet i društvene mreže.
Neki teoretičari upozoravaju da bi svijet postistine, potpomognut digitalnim i tehnološkim mogućnostima, mogao postati plodno tlo za nastanak nekog novog fašizma, za Orwellovu 1984. Zasigurno bi takav turoban scenarij u značajnoj mjeri prevenirala izgradnja jakih i pouzdanih demokratskih institucija, kao i stvaranje uvjeta za participativnu političku kulturu koja podrazumijeva politički kompetentne i zainteresirane građane, pogotovo one mlađe generacije. Ipak, i za takav potez potrebna je - politička volja.
DR. SC. ZLATKO MILIŠA Redovni profesor u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu u Osijeku
Između stvarne i medijske realnosti
Čitatelji i gledatelji dobivaju dojam da je sve predodređeno i da ni o čemu više ne mogu odlučivati. Loše ili lažne vijesti, "žuti tisak" i izmišljene priče postaju zanimljiviji i uzbudljiviji od kolumnističkih priloga, istraživačkog novinarstva i objektivnih novinarskih priloga.
Zakoni i kodeksi kažu jedno, a u tabloidiziranim medijima vladaju kaos, manipuliranje, vijesti (su) pune "žutila" bez kriterija selekcije, s prikrivenim oglašavanjem, plagijatima i krađama vijesti, lažnim intervjuima (s poznatima), manipulacija izvorima, jednostranostima u prikazu događaja, etiketiranja i/ili obračuna s neistomišljenicima. Sve učestalijim dezinformacijama ljudi percipiraju da im se nudi tek široka lepeza prijevara. Povjerenje se gubi na svim razinama, što ide na ruku krojačima pasivizacije građana. S tabloidizacijom medija manipulativni sadržaji nadvladali su obrazovne i informativne. Zato sam odavno konstatirao da postoje dvije realnosti: ona stvarna i ona medijska slika.
MREŽE LAŽI I OBMANA
S pojavom tzv. društvenih mreža, sve učestalijih (digitalnih) krivotvorina istine, lažnih vijesti, građanima je sve teže razlikovati istine od laži, pa američki znanstvenik Avid Ovadya smatra da ovo vodi "ravnodušnosti prema stvarnosti". Mediji, a osobito tzv. društvene mreže kreiraju tamnu percepciju stvarnosti, što odgovara stratezima kaosa. Osobito je problem vidi kod današnje (Z) generacije djece i mladih, koja izuzetno brzo svladavaju nove tehnologije, ali nemaju kritičko stajalište prema medijskim sadržajima, osobito prema internetu.
Mediji su "agencije etike, estetike i propagande društva. U njima se odražavaju i formiraju vrednote, modeli ponašanja i načini djelovanja društva" (T. A. Bauer). U medijima nas stalno bombardiraju bezbrojnim anketama glede popularnosti određenih političkih opcija. Zato ne trebaju čuditi podatci Instituta društvenih znanosti da postotak odbijanja anketnih ispitivanja stalno raste i kreće se u rasponu od 22 do 63 posto. Agencije kojima povjeravaju anketiranje gađana pojedine hrvatske medijske kuće mjesecima su prognozirale pobjednike, od predsjednika države do pobjede određenih političkih stranaka. Takve ankete sada pred skore lokalne izbore dodatno otvaraju nove (opravdane) sumnje, no vjerujem da će imati znatno manje utjecaja (na kreiranje javnom mišljenja) nego ranijih godina.
Inače se Noam Chomsky u knjizi Mediji, propaganda i sustav koristi orvelovskim izrazom - kontrola mišljenja. Chomsky upozorava na sofisticiranu propagandu "čiji je cilj podupirati interese moćnih". Uz spomenuto mediji imaju snažnu moć u proizvodnji neizvjesnosti, nesigurnosti, straha, što je osobito aktualno danas u vrijeme pandemije. Ivo Andrić je u tom smjeru dao snažnu opomenu: "Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime… i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora…, jer se okova čovjek može osloboditi, ali te obmane nikad… - čekanje bez kraja".
Građani/građanke svakodnevno se medijski bombardiraju neprovjerenim informacijama, permanentno su izloženi uznemirujućim podacima o broju oboljelih, posljedicama kod onih koji su preboljeli i preživjeli, uz podatke o broju onih koji su izgubili bitku s virusom, što sve pridonosi osjećajima bespomoćnosti, tjeskobe… i u konačnici urušavanju mentalnog zdravlja.
Engleski pisac i teolog Clive Staples Lewis je 1942. godine u knjizi Pisma starijeg đavla mlađem najavio globalnu karantenu s nevjerojatnom podudarnošću straha današnjice od pojave koronavirusa. U knjizi stariji đavao savjetuje mlađeg kako ljude držati u pokornosti.
GLOBALNA KARANTENA
Evo skraćene korespondencije dvoje zloduha: "Mlađi đavao: Kako ste tada uspjeli dovesti toliko duša u pakao? Stariji đavao: Zbog straha; Mlađi đavao: Čega su se bojali? Stariji đavao: Bio je to strah od bolesti… Nisu se grlili ni pozdravljali, nisu danima imali nikakvog ljudskog kontakta!… Jedan dan mediji bi rekli jedno, a već sutradan su proturječili sebi, ali oni su ipak vjerovali svemu što bi čuli! Odrekli su se svoje slobode… nisu izlazili iz kuće, nisu šetali, nisu posjećivali svoju rodbinu! Bio je to jedan veliki koncentracijski logor za dragovoljne zatvorenike!"
Moderna vremena govore u prilog tezi o epidemiji usamljenosti kao bolesti koja je došla znatno prije koronavirusa. Do pojave koronavirusa su građani/građanke diljem svijeta mislili da slobodu kretanja nitko ne smije dovoditi u pitanje, a osobito je dokinuti. Da nam je netko koji mjesec prije epidemije koronavirusa, recimo krajem 2019., kazao da će cijeli svijet biti u kućnom pritvoru, vjerojatno bismo komentirali kako mu treba trajni psihijatrijski tretman! Krizna vremena daju nam spoznaju da, iako udaljeni jedni od drugih, sada u velikoj nevolji trebamo rehabilitirati ideju zajedništva! Krizna vremena otvaraju najmračnije, ali i najsvjetlije strane kod ljudi.
Virus se pokazao i kao paradigmatični primjer rehabilitacije Orwellove teorije s medijskom histerijom te smo dobili globalnu epidemiju straha građana. Ovdje mi se čini važno spomenuti da je ministar obrazovanja u kanadskoj provinciji Ontario, Stephen Lecce, naveo pogubne primjere medijskog senzacionalizma u ovim kriznim vremenima. I ja sam prije na početku pojave koronavirusa konstatirao da medijska histerija može biti pogubnija od samog koronavirusa! Diljem svijeta broje se milijuni mrtvih, koji postaju suhoparni statistički podatci iz kojeg se hrani medijski senzacionalizam. Život na čekanju i ova "globalna karantena" postaju noćna mora, kojoj ne vidimo kraja.
Međutim, i prije pandemije ljudi su bili otuđeni, a ovaj virus trebao nam je bolje otvoriti oči koliko izolacija zna biti pogubna. Ovu konstataciju nedavno je potvrdila (u Večernjem listu) ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče, doc. sc. Petrana Brečić, koja je istaknula i ovo: "Ovo sad je epidemija tjeskobe. Umorni smo od situacije koju teško možemo kontrolirati." Zaključno ovom dodajem da takvo stanje odgovara stratezima kaosa jer misle da se tako otupljuje želja ljudi za promjenama! Vrijeme će pokazati jesu li u pravu.