Sad već gotovo godinu i pol trajanja pandemije koronavirusa ostavilo je dubok trag na civilizaciji u kojoj živimo, od zdravlja preko ekonomije do općenito percepcije stvarnosti u odnosu prema onoj koja je bila prije pandemije.

Je li i koliko percepcija stvarnosti u kontekstu nametnutog tzv. novog normalnog zapravo neka vrsta nove društvene paradigme, pitali smo dr. sc. Tihanu Brkljačić, izvanrednu profesoricu, višu znanstvenu suradnicu na Institutu društvenih znanosti "Ivo Pilar" u Zagrebu.

- Svi veliki događaji utječu na ljude, na njihova razmišljanja, emocije i svakodnevno ponašanje. Pandemija je najveći globalni događaj od Drugog svjetskog rata i sasvim je prirodno da je sa sobom donijela brojne promjene. Pandemija je utjecala na sva područja ljudskog života, na neka više, na neka manje, pa je sasvim prirodno da se promijenila i percepcija.

Na Institutu "Pilar" u tijeku je istraživanja Dobrobit djeteta u kontekstu obitelji (CHILD-WELL), financirano od Hrvatske zaklade za znanost, u kojem nastojimo istražiti dobrobit djeteta uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, a trenutno je i pandemija jedan od njih. Rezultati tog istraživanja pokazat će, između ostalog, kako se cjelokupna situacija vezana uz pandemiju odrazila na funkcioniranje obitelji.

Ako me pitate jesmo li se priviknuli na "novo normalno" - uglavnom jesmo, vjerojatno bolje nego što bi većina očekivala. Mi smo, kao vrsta, iznimno prilagodljivi i izdržljivi, a to se najbolje vidi u kriznim situacijama kao što je ova. Da ste prije nekoliko godina špekulirali što bi se dogodilo s ljudskom vrstom da dođe do pandemije ovakvih razmjera, vjerojatno bi predviđanja bila puno gora i išla u smjeru potpunog raspada društva. Međutim, snašli smo se, poslovi, škole i svakodnevne aktivnosti velikim su dijelom prebačeni online te smo to prihvatili kao "novo normalno". Naravno, svi živimo u nadi da ćemo se za neko vrijeme vratiti na staro, ali nitko ne radi dramu što je sastanak dogovoren na Zoomu ili Teamsu, a ne uživo.

Zašto ljudi lakše percipiraju loše stvari od onih dobrih? U svom prilogu za Magazin od prošle godine, između ostalog, rekli ste kako su ljudi umorni od senzacionalističkih priča, no dojam je da je senzacionalizma danas još više i da ljudi to i dalje uzimaju zdravo za gotovo...

- Ljudi brže percipiraju negativne stvari zbog toga što one znače opasnost za koju se treba pripremiti. Lijepe ili dobre stvari možemo si priuštiti uočiti tek kad smo na sigurnom, tj. kad nema prijetnji zbog kojih se treba brinuti. Na primjer, prije ćemo na livadi uočiti vatru nego neki lijepi cvijet, jer vatru treba ugasiti da nas ne ugrozi. Novinari se koriste senzacionalizam kako bi skrenuli pozornost publike na svoj tekst, a vijesti s uznemirujućim naslovom (npr. "Opet potres" ili "Pandemiji nema kraja") prije će biti otvorene i pročitane. Kada ste posljednji put vidjeli vijest s naslovom "Ne brinite se"? Baš kao što ćemo prije reagirati na ubod iglom nego na blagu riječ, prije ćemo reagirati i na zastrašujući naslov. Problem je što nas novine ne štede takvih uboda i što nas bockaju i kada to uopće nije potrebno. Čini mi se da su se ljudi na to naviknuli, da više ni na koju vijest ne reagiraju osobito burno i da je sve teže privući pozornost. Žalosno je što se mediji, umjesto da promijene pristup, međusobno natječu tko će ubosti jače.

Koliko digitalni, globalno umreženi svijet utječe na našu psihu, zapravo izokreće našu percepciju stvarnosti ili je postavlja u "virtualni kontekst", u kojem percepcija i stvarnost imaju različita značenja?

- Percepcija i stvarnost nikada nisu potpuno iste, bez obzira na to radi li se o stvarnom ili virtualnom svijetu - percepcija pojedinca subjektivna je predodžba stvarnosti koja ovisi o njegovim senzornim aparatima, ali i o znanju, stavovima, emocijama i iskustvima. Zbog toga ljudi različito doživljavaju istu situaciju u kojoj su se zatekli, pa tako i pandemiju. Virtualni svijet nam omogućuje brz pristup ogromnoj količini informacija na temelju kojih mi dalje gradimo svoje stavove. Ako smo zainteresirani i pažljivi, bogatstvo virtualnog svijeta iskoristit ćemo da se informiramo i obrazujemo, pročitamo mišljenja stručnjaka i preispitamo svoja stajališta. Međutim, opasno je neumjereno korištenje digitalnih tehnologija, koje je dodatno potaknuto ovom pandemijom. Preliminarni nalazi projekta CHILD-WELL sugeriraju niže razine dobrobiti u djece koja su pretjerano okupirana digitalnim tehnologijama.

Ukupno uzeši, gladajući širu sliku društva, u domeni percepcije stvarnosti koliko je istine, a koliko laži? Dojam je da i danas vrijedi ona zlokobna iz povijesti: Sto puta ponovljena laž postaje istinom! Vaš komentar?

- Za ove pandemije došlo je do polarizacije društva na one koji nastoje živjeti kao da virus ne postoji i iskazuju nezadovoljstvo zbog epidemioloških mjera, i one druge, koji su vrlo oprezni, možda i prestrašeni. Prvi će forsirati ideju da život mora ići dalje, isticati građanske slobode i tvrditi da će virus donijeti više štete na ekonomskom i psihološkom nego na zdravstvenom planu. Druga struja poziva se na solidarnost, moral i brigu za starije i nemoćne te snažno osuđuje one koji se usude prekršiti neku epidemiološku mjeru. Istina je, naravno, negdje između, a svatko je promatra iz svoje perspektive i svakom su njegovi problemi najveći. Sve je to sasvim normalno, ljudi su skloni ekstremnim stavovima, a internet nudi pregršt izvora koji će potvrditi bilo prvu bilo drugu opciju, tako da će svatko bez problema "sto puta potvrditi svoju istinu". Međutim, iako se čini da je pandemija dovela do razdora društva, bilo bi i više nego zabrinjavajuće da svi razmišljamo jednako i da ne preispitujemo situaciju. Konačno, velika većina ljudi složna je i razumna kad se radi o važnim i kritičnim stvarima, kao što je cijepljenje, pa je većina spremna cijepiti se i ako ne spada u rizične skupine. Tako da sam optimistična i vjerujem da ćemo uskoro osigurati dovoljnu procijepljenost i polako se vratiti normalnom životu. (D.J.)