O (nesretnoj) povijesti Irske u moje vrijeme, 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, u našim školama nije se nešto previše učilo. Bojim se da je sada situacija još tragičnija. A upravo u tim, 60-im godinama mogli smo svakodnevno čitati o sukobima u Sjevernoj Irskoj, o Belfastu kao novom Berlinu, podijeljenom gradu, o barikadama na ulici, o vojsci na ulicama sjevernoirskih gradova, o krvavim sukobima katolika/republikanaca i protestanata/unionista koji traju stoljećima, o nekim "marševima" kojima jedna strana provocira onu drugu…
Naravno, svim tim vijestima nedostajao je bilo kakav suvisliji povijesno-politički kontekst. Sve se, manje-više, svodilo na pomalo zlurade i ideološki impostirane komentare, sažete na konstatacije: "Eto, i u toj demokratskoj, građanskoj, kapitalističkoj Europi još uvijek postoje vjerski sukobi, ni tamo građani ne mogu spavati mirno, i tamo se postavljaju bombe u restorane, hotele, aerodrome
[1], od kojih u pravilu stradavaju nevini civili, i tamo se i puca i gine…"
REFERENCE NA FILM
Nekako u to vrijeme slavni britanski redatelj David Lean snimio je film "Ryanova kći" (1970.)
[2]. Doduše, taj se film samo rubno referira na "irski slučaj". Radnja filma odvija se u Irskoj, vrijeme je kraj Prvog svjetskog rata, nakon neuspjelog Uskrsnog ustanka
[3]… No osim te "jake povijesti", o kojoj se u filmu govori na vrlo diskretan način, postoji i ona druga strana povijesti, ona "slaba povijest", na kojoj će redatelj toga filma inzistirati. Naravno, kao i obično, junaci te "slabe povijesti" obični su, mali ljudi. No to ne znači da njihove sudbine ne mogu biti jednako tako zanimljive kao i sudbine državnika, političara, umjetnika… I ti se, na prvi pogled, mali, posvema obični ljudi mogu nekim svojim (ne)promišljenim životnim odlukama dovesti u jako teške, neugodne situacije. Upravo se takvo što i dogodilo u tome filmu - mlada naivna Irkinja Rosy Ryan (u filmu je taj lik maestralno odigrala Sara Miles), nezadovoljna svojim brakom sa starijim muškarcem, seoskim učiteljem (Robert Mitchum), zaljubljuje se u britanskog časnika koji u Irsku dolazi na svojevrsni oporavak nakon ranjavanja na jednom od europskih bojišta (u filmu taj iznimno zanimljiv lik igra Christopher Jones).
Naravno da je ta njihova veza, i to u svakome pogledu, nedopuštena. Rosy je udana žena, Irkinja, suprug joj je dobrodušni, mali i u emocionalnom smislu krajnje nezanimljiv seoski učitelj, ona će nakon susreta s britanskim časnikom, koji je ujedno i predstavnik okupacijskih vlasti, potpuno izgubiti osjećaj za realnost, jer će od tog trenutka njezin život biti vođen logikom srca, a ne logikom uma. I zbog te njezine hrabre odluke sredina u kojoj živi okrutno će je kazniti. Naime, ta sredina nikako joj nije mogla oprostiti preljub, i to još sa strancem/arhetipskim neprijateljem. Samim time što je počinila preljub sa strancem ona je izdala i vlastitu naciju! Zato je nju bilo najjednostavnije optužiti - da je bila ta koja je Britancima dojavila da u selo stiže veća količina oružja. Ona tu neistinu ni na koji način nije željela demantirati. Pristala je biti "žrtvom viših interesa". Spašavanje obraza vlastitog oca bilo joj je važnije od njezine časti!
Temu duboko poremećenih odnosa unutar vlastite (irske) zajednice može se pratiti i u filmu Kena Loacha "Vjetar koji povija ječam". I upravo će se ti "rascjepi" unutar prividno homogene zajednice, postojanje ambivalentnih i oprečnih osjećaja koji dovode do dubokih nesporazuma između interesa kolektiva/nacije, s jedne strane, i projekcija pojedinaca unutar tog istoga kolektiva javljati u, manje-više, svim ozbiljnijim umjetničkim ostvarenjima koja se bave "irskim temama"!
Konačno, i u 90-im godinama prošloga stoljeća upravo su nas popularni filmovi
[4] i pjesme
[5] "uvodili" u te slojevite i delikatne političke odnose unutar irske zajednice. Te su iznimno potresne priče, s jedne strane, omogućile da se još bolje upoznamo s tragičnom sudbinom jedne zajednice, a s druge, pak, strane one pokazuju koliko i danas svi trpimo zbog nekih pogrešnih političkih odluka koje su donesene u dalekoj prošlosti. Naime, svi pokušaji da se silom zadrže politički (vjerski, etnički, socijalni…) odnosi koji su vrijedili u nekim davnim vremenima i koji ignoriraju činjenicu da su se u međuvremenu ti odnosi dramatično promijenili, nužno vode prema novim sukobima. A da je tomu uistinu tako, na najgori način, potvrđuju nam vijesti koji ovih dana dolaze iz Sjeverne Irske, iz Belfasta, pa tako iznova gledamo slike nasilja za koje smo mislili da su stvar daleke prošlosti. Očito je da nitko više ne drži do mirovnog sporazuma potpisanog krajem 20. stoljeća. Stare strasti ponovno su se aktivirale, pa se ne bismo začudili da Bono & U2 budu prisiljeni ponovno pjevati "Sunday Bloody Sunday".
VEĆ VIĐENA DRAMA
I irska spisateljica
Anna Burns (1962.) piše roman
"Mljekar" (Naklada Ljevak, 2020.) iz perspektive "slabe povijesti". I u romanu "Mljekar" događa se, zapravo, nešto slično kao u filmu "Ryanova kći". I ovdje je ona "jaka povijest" u drugome planu, gotovo nevidljiva, gdje se ona samo naslućuje. Ona je u (polu)mraku, u offu, ali i unatoč toj "skrivenosti" ona itekako utječe na život junakinje romana, mlade djevojke koja teškim vremenima usprkos hoda neimenovanim ulicama neimenovanog grada i samo želi čitati. No literatura/čitanje ne može biti supstitucija stvarnog života, života u kojem se, na najgori mogući način, događa ono što (dobra) literatura samo opisuje. Tek u tom životu do izražaja dolaze sve ljudske slabosti, naši mentaliteti, naše "lošije strane", koji imaju običaj drugima određivati "što jest, odnosno što, pak, nije dopušteno".
Tako je Nepoznati Netko optužio našu junakinju da je učinila nešto nedopušteno. Kao i uvijek, takve optužbe temelje se na lošoj strani ljudske naravi, koja slijedi maksimu - tračam, dakle jesam! Od tračeva nije se moguće braniti, pogotovo kada se ti tračevi stave u širi "politički/nacionalni/vjerski kontekst"! Sve je to već mnogo puta viđeno/pročitano…, ali budući da se u "Mljekaru" radi o iznimno dobrom literarnom ostvarenju, onda to što je "već viđeno" vrijedi još jednom pročitati. Naime, samo na taj način moći ćete se uvjeriti da se u ovome romanu mogu pronaći citati/aluzije koji se podjednako odnose i na "Ryanovu kći", i na "Vjetar koji povija ječam", i na "U ime oca", i na "Michaela Collinsa", i na "Sunday Bloody Sunday", i na još mnogo toga poznatog i manje poznatog ne samo iz irske povijesti nego
i iz povijesti irske književnosti, kulture, politike… Ima tu svega, i J. Joycea, i P. B. Shelleya, W. B. Yeatsa, T. S. Eliota, O. Wildea, G. B. Shawa… Čitanje ovog romana jamči istinsko "uživanje u tekstu" (R. Barthes).
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Roman o odrastanju u opresivnoj atmosferi predrasuda, sumnjičenja, zastrašivanja i ogovaranja prožet crnim humorom. Osuđujući portret kulture silovanja i tlačiteljskog odnosa prema ženama. (Guardian)
Osim u filmu Davida Leana “Ryanova kći” temu duboko poremećenih odnosa unutar vlastite (irske) zajednice može se pratiti i u filmu Kena Loacha “Vjetar koji povija ječam”...
Vijesti koje ovih dana dolaze iz Belfasta iznova su dramatične. Gledamo slike za koje smo mislili da su stvar prošlosti. Očito je da nitko više ne drži do mirovnog sporazuma...
Učenje iz povijesti
[1] Nema nikakve dvojbe da su se u 60-im godinama odvijali zanimljivi politički procesi - studenti su prosvjedovali diljem svijeta, ni socijalistička Jugoslavija nije bila pošteđena studentskih nemira. Doduše, ti studentski nemiri u Europi doveli su do stvaranja anarhističkih terorističkih grupa, poput talijanskih “Crvenih brigada”, njemačkih “rafovaca”…, koje su bitno utjecale na europska politička kretanja 70-ih. U socijalističkoj se Jugoslaviji tih godina JBT nemilosrdno obračunava i s jugoslavenskim unitaristima, i s hrvatskim nacionalizmom. Projekt “socijalizma s ljudskim licem” neslavno je propao jer su u kolovozu 1968. ruski tenkovi ušli u Čehoslovačku; L. Brežnjevu, novom generalnom sekretaru Komunističke partije, nije padalo na pamet dopustiti jedan takav opasan i od Partije nekontroliran eksperiment; samo koju godinu poslije, u kasnu jesen 1971., na isti, brutalan način ugušeno je i hrvatsko proljeće. Nekako u to vrijeme grčki pukovnici vojnim pučem guše demokratske procese u svojoj zemlji; u Španjolskoj Baski bombama traže pravo na svoju političku i inu autonomiju, a u Sjevernoj Irskoj, tko zna koji put, obnavljaju se do tada potisnuti nesporazumi između unionista i republikanaca… A 1967. godine Izrael je teško porazio svoje arapske susjede, rat je trajao manje od tjedan dana. Ništa bolja situacija nije bila ni u Indiji, i tamo bjesne sukobi između hinda i muslimana, a jednako je tako i u Nigeriji, u Biafri, gdje muslimanska većina ubija manjinske katolike, a besmisleni rat u Vijetnamu noćna je mora većini Amerikanaca…
[2] Scenarij za ovaj film bio je u početku zamišljen kao adaptacija romana “Madamme Bovary” slavnog francuskog pisca G. Flauberta, ali je D. Lean u posljednji trenutak odlučio radnju smjesti u Irsku, uoči Anglo-irskog rata, kako bi filmu dao političku dimenziju tako što bi ga povezao s aktualnom temom tada eskalirajućeg sjevernoirskog sukoba. No to ne znači da su scenarist i redatelj posve odustali od romana “Madamme Bovary”. Neodgovorno, nepromišljeno ponašanje Rosy Ryan uvelike podsjeća na nesretnu sudbinu junakinje romana “Madamme Bovary”! Obje se upuštaju u nedopuštene ljubavne veze.
[3] Uskrsni ustanak (Easter Rising) vojno je neuspjela pobuna irskog naroda u Dublinu kojom se željelo osloboditi britanske vlasti, tiranije. Odigrao se u travnju 1916. i trajao je tek nekoliko dana. Nadasve je zanimljivo što su vođe ustanka tražili pomoć od Nijemaca. No Britanci su imali dojavu i spriječili su da njemački brodovi s oružjem dođu do pobunjenika. Zbog mnogih, i objektivnih i subjektivnih razloga, ustanak nije uspio, ali zbog neprimjerene represije Londona prema vođama ustanka ustanici postaju trajne nacionalne ikone. O tome više u filmu N. Jordana “Michael Collins” (1996)., u kojem tog irskog revolucionara, političara, vojnika, jednog od najvažnijih sudionika Uskrsnog ustanka, igra poznati glumac Liam Neeson.
[4] Ovdje prije svega mislim na film Jima Sheridana “U ime oca” (1993.), koji se temelji na životnoj priči Guildfordske četvorke, koju su britanske tajne službe krivo optužile za bombaški napad koji su počinili predstavnici IRA-e. U filmu su, među inima, sjajne role dali Daniel Day-Lewis (Gerry Conlon) i Emma Thompson, koja igra odvjetnicu Gareth Peirce. Nakon 14 godina provedenih u zatvoru G. Conlon ipak je pušten na slobodu.
[5] Ovdje, pak, mislim na pjesmu “Sunday Bloody Sunday” irske grupe U2, koja je posvećena pokolju, ubojstvu 14 Iraca u Derryju, koji su u mirnim demonstrracijama tražili svoja građanska prava. Taj pokolj 30. siječnja 1972. počinili su britanski vojnici. Prema tom događaju snimljen je i istoimeni film. Ova planetarno poznata pjesma učinila je za borbu Iraca sigurno više nego sve vojne i političke aktivnosti IRA-e! Ovaj irski bend, točnije, njegov frontmen Bono, s onim uvodnim stihom: “Koliko dugo, koliko dugo moramo pjevati ovu pjesmu? Koliko dugo?” ne samo što je uznemirio slušatelje nego je i uvjerio svjetsku javnost u opravdanost političkih i inih zahtjeva Iraca.
O autorici...
Anna Burns rođena je 1962. u Belfastu, u Sjevernoj Irskoj. S navršenih dvadeset pet godina preselila se u London radi studija ruskog jezika i književnosti. Autorica je triju romana - No Bones, Little Constructions i “Mljekar” te novele Mostly Hero. Roman No Bones nagrađen je 2001. nagradom Winifred Holtby, a godinu nakon toga ušao je u uži izbor za nagradu Orange Prize for Fiction. Njezin posljednji roman “Mljekar” osvojio je kritiku odmah nakon objavljivanja, 2018. godine, kada je i osvojio nagradu Man Booker, godine 2019. našao se u užem krugu za nagrade Rathbones Folio Prize i Women’s Prize for Fiction, a 2020. dobio je književnu nagradu International Dublin Literary Award. Anna Burns živi i radi u West Sussexu u Engleskoj.