Objavljeno 8. svibnja, 2021.
Vanessa moja crna: Psihološki horor zapakiran u naizgled veliku ljubavnu priču
Zagrebački nakladnik Znanje početkom godine predstavio je debitantski roman Vanessa moja crna, na kojem je američka autorica Kate Elizabeth Russell radila punih 18 godina. Istražujući psihološku dinamiku odnosa između darovite tinejdžerice i njezina magnetičnog, ali manipulativnog profesora, ova fascinantna knjiga blistava je najava izvrsne nove spisateljice.
Kate Elizabeth Russell razgovarala je s April Umminger s Goodreadsa o desetljećima koje je provela pišući ovaj roman, o tome kako je nedavni kulturološki pokret #MeToo promijenio okosnicu radnje i ironiji koja se ogleda u činjenici da stvarni život zrcali teme iz knjige (uz nedavnu online kontroverzu i povlačenje pitanja tko uopće smije pričati priče o traumi i seksualnom zlostavljanju). Donosimo najzanimljivije dijelove iz razgovora...
ISKUSTVA ČITANJA
Goodreads: Radite na ovoj knjizi još od tinejdžerskog doba. Što vas je nadahnulo da je napišete? I kad je prerasla iz dnevnika/memoara u roman?
Kate Elizabeth Russell: Što se žanra tiče, pomalo je nejasno, a naročito je bilo tako kad sam je tek počela pisati. No sjeme priče bačeno je kad sam u dobi od 14 godina prvi put pročitala Lolitu. Na čitanje te knjige naveo me je glazbenik kojeg sam u to vrijeme obožavala - Jakob Dylan iz Wallflowersa. Pročitala sam reportažu o njemu u časopisu Rolling Stone, u kojoj je naveo da mu je Lolita omiljena knjiga te da iz nje crpi pregršt inspiracije. Stoga sam potražila Lolitu i počela je čitati, doživjevši otkrivenje kad sam u jednom trenutku shvatila da muškarci razmišljaju na takav način. Nisam znala da je to uopće opcija, da odrastao muškarac može biti emotivno i seksualno opsjednut djevojkom moje dobi. Mislim da je to bio prvi put da sam doista osvijestila taj aspekt naše kulture. U isto vrijeme, bio je to prvi roman za odrasle koji sam pročitala, i imala sam osjećaj da i sama želim pisati na taj način, da želim oponašati taj stil.
GR: Knjiga Lolita igra značajnu ulogu u priči o Vanessi (glavni lik romana Vanessa moja crna). Sa stajališta tog lika, što mislite, što joj je knjiga pružila po pitanju identiteta? Mislite li da joj je učinila situaciju donekle normalnijom? Ili mislite da je doživjela isto otkrivenje kao i vi, u smislu - o, Bože, zar je i to opcija?
KER: Kad se sjetim sebe dok sam kao tinejdžerica čitala Lolitu, jasno mi je da sam bila strašno zaljubljena u tu knjigu. Tada sam je praktički znala napamet. Osjećala sam se kao da vidim Dolores (glavni lik u Loliti) na način na koji je mnogi drugi čitatelji, osobito odrasli, možda čak osobito muški odrasli čitatelji, ne vide. U njoj ima određenih detalja, uvida u njezin karakter. U jednom trenutku Humbert Humbert spominje da ona ima jako visok kvocijent inteligencije, ali da joj je osoba higijena veoma loša. Lijena je. Promjenjive ćudi. Ima jako dobar smisao za humor. Ima tu i srcedrapateljskih detalja, primjerice, ona plače svake večeri dok on glumi da spava. Ona je u tekstu, ali je skrivena. Morate je tražiti da biste ju vidjeli.
Dok sam kao tinejdžerica čitala tu knjigu, naravno da sam je tražila, zato što mi je ona bila najzanimljiviji lik. Komplicirano je čitati knjigu poput Lolite u toj dobi, jer sam je čitala kao ljubavnu priču. No na moje razumijevanje onoga što bi sve ljubavna priča mogla biti utjecalo je čitanje romana sestara Brontë, kao i Fantoma opere. Za mene, ljubavna je priča mogla biti puna opsjednutosti i tame, čak i nasilja.
GR: Upravo ste spomenuli Humberta Humberta i Lolitu, taj je roman ispričan iz njegovog gledišta. Vanessa moja crna ispričana je iz Vanessinog gledišta, a kao što ste i sami rekli, morate potražiti određene momente kako biste znali što se doista događa. Dok sam čitala vašu knjigu, bilo je trenutaka kad sam se zapitala je li Vanessa pouzdan pripovjedač.
KER: Rekla bih da nije, ako na pouzdanog pripovjedača gledamo kao na nekog tko je nepopustljivo subjektivan u prepričavanju vlastitog iskustva. Mislim da je ona emotivno dosljedna kad govori o sebi, vlastitim osjećajima i vlastitom shvaćanju tog odnosa. Ali njezino shvaćanje odnosa pod velikim je utjecajem niza godina psihološkog uvjetovanja i manipulacije da je u tom smislu neizbježno nepouzdana. Ne znam kako bi zvučala priča o seksualnom zlostavljanju da ju nije ispričao nepouzdan pripovjedač. Potrebno nam je malo te nepouzdanosti kako bismo mogli ispričati priču na način da se doima emotivno preciznom, zato što je i sama psihologija svega toga varljiva. Sklisko je to tlo, a meni je bilo veoma važno dovesti čitatelja u poziciju u kojoj na neki način može otpustiti vlastitu potrebu za objektivnošću.
PROŽIVLJENA ISKUSTVA
GR: Kako je izgledao proces pisanja ove knjige? Započeli ste desetljećima prije #MeToo pokreta. Je li vam taj kulturološki fenomen koji se odvijao posljednjih nekoliko godina pomogao da je dovršite?
KER: Da, pomogao je, ali važno je i to vrlo specifično vremensko preklapanje. Pauzirala sam nekoliko godina između pohađanja Umjetničke akademije i poslijediplomskog studija, i upravo sam tada otkrila teoriju traume. Ona mi je pružila novi uvid u ono o čemu sam već dugo pisala. Dala mi je akademski okvir unutar kojeg sam mogla postaviti svoj rad. Na poslijediplomski sam studij gledala kao na način da konačno dovršim tu knjigu jednom zauvijek i obranila sam svoju disertaciju u proljeće 2018. Kad se u listopadu 2017. zakotrljao #MeToo pokret, već sam bila u posljednjoj fazi pisanja. Imala sam okvir radnje u sadašnjosti za drugu učenicu, Taylor, koja javno istupa i optužuje Stranea, ali ta se optužba sastojala od jednog jedinog glasa. Uzela bih pauzu od rada na knjizi i otvorila društvene mreže, to isto odvijalo se mnogo snažnije, intenzivnije u stvarnom svijetu.
Moj prvi instinkt bio je da ignoriram ono što se događa, usredotočim na svoje i dovršim knjigu. No onda sam shvatila da je #MeToo pokret veći od neke slavne ličnosti. Veći od Harveyja Weinsteina. Veći je od priča koje su iznosili, iz kojih se činilo kao da se naslađujemo tim jezivim detaljima zlostavljanja. Bilo je to mnogo više. Bili su to razgovori koje sam vodila s prijateljicama, kad bismo prepričavale proživljena iskustva i otkrivale nove sličnosti u našim prošlostima. Takva vrsta autorefleksije i samootkrivenja bila je izravno povezana, tematski i eksplicitno, s radnjom knjige koju sam pisala. Tada sam shvatila da će se moju knjigu, bez obzira na sve, čitati u kontekstu tog pokreta. Morala sam jednostavno vjerovati u sebe, da sam napisala knjigu u koju vjerujem i da ona može dati svoj doprinos cijelom tom razgovoru. Kao debitantici u svijetu romana, bilo mi je zastrašujuće izići u javnost s tako suvremenim romanom. Nikad mi to nije bilo na pameti.
Darko Jerković
GR: Radili ste na knjizi Vanessa moja crna toliko godina, a onda su vas prilično agresivno prozvali i optužili na Twitteru.KER: Da, bilo mi je to vrlo teško, jer se u izdavačkoj industriji upravo vodi taj veliki razgovor o tome čije se priče iznose, a čije ignoriraju, čije se priče ušutkavaju prije nego što uopće dobiju priliku da ih netko čuje. To je nešto što duboko poštujem, i u što se osjećam uključenom, u smislu šireg razgovora. No, u isto vrijeme, doista sam na knjizi radila jako dugo. I već sam govorila o tome, u prošlim intervjuima. Mislim da je to bilo u jednom 2018. godine, kad sam pričala o tome koliko sam dugo na njoj radila te kako sam kao tinejdžerica imala iskustva sa starijim muškarcima, što je također utjecalo na pisanje ove knjige. Ta je informacija i prije bila javna. No onda se priča o mojoj knjizi počela širiti, a njezina je pozadina činila dio te priče, stoga mi je postalo jasno da ću morati ponovno naglasiti koliko sam vremena provela radeći na njoj, i na koji je način njezina tema osobno povezana sa mnom. Na svoju sam internetsku stranicu stavila jednu izjavu, a čak mi je i tu odluku bilo teško donijeti. Bila sam svjesna da sam se već i prije dotaknula tog dijela svoje prošlosti, ali znala sam da će javni istup i razgovor o tome prouzročiti novi val interesa za moj osobni život. A to nije nešto što sam si ikad priželjkivala. Neugodno mi je, na osobnoj razini, kao ljudskom biću. Osim toga, zbilja ne želim da to postane neki novi standard... I mrzim pomisao da bi okruženje u izdavačkoj industriji, u fikciji i pisanju, moglo postati takvo da ćemo naposljetku ušutkati još sličnih priča samo zato što pred pisce stavljamo prevelike zahtjeve i tražimo od njih da javno istupe.