Splitska sociologinja, prof. dr. sc. Anči Leburić, redovita profesorica na Katedri sociološke metodologije Odsjeka za sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, istražuje i objavljuje znanstvene radove iz metodologije društvenih i humanističkih istraživanja, sociologije medija, sociologije politike, sociologije mladih, sociologije zabave, sociologije slobodnog vremena, sociologije roda, sociologije žena, sociologije grada, sociologije jezika, socioling­vistike, sociologije religije, sociologije poduzetništva, socijalne ekologije, sociologije okoliša, sociologije obrazovanja, sociologije djece itd.

Kakva je danas uloga međunarodnog Praznika rada 1. svibnja, pitali smo prof. Leburić...?

- Prilično je dugačak popis međunarodnih praznika. Uglavnom, svaki od njih ima nekakvu simboliku i notira određene društvene postulate ili teme koje su od većega značenja za suvremeno društvo i opstanak priličnoga broja civilizacijskih ideja. Jedna od takvih povijesnih ideja vezuje se uz koncept "rada" te borbe za opću solidarnost radništva. No ta borba opstaje u današnjem vremenu na nivoima simboličkoga jer vrijednosno ne utjelovljuje radničku klasu o kojoj se de facto više ne raspravlja kao o "klasi" jer živimo u društvima koja se strukturalno dijele (stratificiraju) na društvene slojeve.

Stoga kada oslikavamo današnje hrvatsko društvo, raspravljamo o njegovim slojevima i podslojevima, o vladajućoj političkoj i gospodarskoj eliti te o degradaciji srednjih društvenih slojeva, o marginaliziranom nižem društvenom sloju i sl. U tim raslojavanjima glavne su teme razne društvene nejednakosti kao npr. ekonomske, socijalne, zdravstvene i dr. Raspadom socijalizma i afirmiranjem političke demokracije u Hrvatskoj se mijenjao i vrijednosni sustav, pa tako i poimanje nekih ključnih društvenih procesa i fenomena. Sociolozi te promjene naročito vezuju uz podjelu rada, promjene u obrazovanju te uz niz drugih aspekata političkih "boja", od raznih privatizacija do socijalnoga raslojavanja i većih preraspodjela društvenoga bogatstva, društvene moći i društvenoga ugleda. U takvom kontekstu Praznik rada uokvirio se tradicionalnim aspektima svoga postojanja i danas predstavlja tek možda nekakav društveni naglasak na tradiciju razvitka međunarodnoga radništva, pa bismo tu mogli govoriti i o pokušajima retradicionalizacije nekih vrijednosti čiji je intenzitet danas znatno oslabio. Te radničke priče više se konkretno (dakle, akcijski) ne orijentiraju na koncepte "borbe" ili jačanja socijalne pravde. Ostali su tek samo obrisi nekih priča o povijesnim zbivanjima u kojima se ginulo i štrajkalo za radnička prava te njihovu slobodu u radu i za rad.

Koliko hrvatsko društvo danas uopće drži do Praznika rada kao domokratske stečevine...? Prije pandemije koronavirusa proslave Praznika rada 1. svibnja od manifestacija koje su slavile borbu za radnička prava postupno su se pretvorile dijeljenje porcija besplatnog graha...

- Nažalost, još uvijek kontekstualizacija tih povijesnih zasada "rada" kao složene društvene kategorije ukazuje na to da se socijalni momenti ne bi smjeli zanemarivati, iako mislim da "porcija graha" asocira tek na nekakvu društvenu igru ili na promociju zaboravljenih društvenih ideja i populističke pokušaje njihova oživljavanja, koji više ne pronalaze ni smisao ni pristaše niti pratitelje ili pobornike ideja o borbi za ljudska prava u najširem mogućem smislu. Naime, jačanjem koncepata menadžerstva, tajkunizma, političkoga i sličnih elitizama, pojam radništva transformirao se u (priče o ili) pojmove djelatnika, u marginalizirane slojeve, poluobrazovane ili neobrazovane skupine i sl. Pokraj njih su i bolesni, socijalno isključeni i beskućnici kojima nerijetko porcija graha može pružiti banalnu prazničnu utjehu, ali neće umanjiti manifestne društvene nejednakosti. Također neće umanjiti ni odgovornost onih društvenih slojeva koji su povijesno drastično udaljeni od tog radništva, kojega se danas više i ne spominje čak ni u predizbornim kampanjama, kao ni u političkim programima u kojima radništvo više nema nikakvu društvenu poziciju, a oni koji (formalno) vode to radništvo ne prednjače u aktivnostima u kojima bi radnicima konkretnije ili stvarno jačali društveni položaj ili možda ugled, a najiluzornije moguće nekakvu količinu (bar minimalnu) društvene moći.

Može li se zaključiti kako se sindikati nekad i danas umnogome razlikuju, napose i kad se radi o njihovoj povezanosti s Praznikom rada, ali i drugim aktivnostima važnim za rad i radnike? Kakva je budućnost sindikata s obzirom na suvremena tržišta rada?

- Sindikati su kao društvene organizacije apsolutno izgubili onu borbenu oštricu koja je u povijesti "sjekla" socijalne tenzije te ih nastojala ublažavati zauzimajući se za socijalnu pravdu. Sindikat svakako više nije glasnogovornik tih procesa. Njegova je društvena uloga drastično opala, kao i društveni značaj. Premda pamtimo njihovo nedavno zauzimanje za veće plaće prosvjetara i nekih drugih zanimanja, čini se da su to još samo glasniji zahtjevi za jačanje samo nekih aspekata društvenoga položaja pojedinih zanimanja, ali ne i radništva u cijelosti. Dakle, samo nekih zanimanja. No svakako je otupjela ona sindikalna oštrina i na djelu je slabljenje uopće značaja govora o eksploataciji radništva i dalekosežnim posljedicama dugogodišnjeg bujanja društvenih nejednakosti, socijalne nepravde i socijalne neimaštine.

Danas tako pričamo o različitim vrstama kapitala i društvenoj podjeli na bogate i siromašne, o neuspjelim privatizacijama te o istovjetnoj ugroženosti različitih društvenih slojeva, kako stručnjaka tako i nepismenih, kako obrazovanih tako i nezaposlenih i sl. Stoga ne vidim perspektivnijih dosega sindikata kao organizacija koje bi bile u stanju značajnije i dublje mijenjati društvene odnose ili afirmirati nekakve humanije društvene procese i sl. Uostalom, koronakriza je zorno pokazala koji se društveni mehanizmi mogu uspješnije aktivirati u složenim pandemijskim uvjetima. To svakako nisu bili sindikati kao potencijalne društvene snage koje bi mogle ublažavati društvene probleme ili pak pozitivno utjecati na strahove i frustracije građanstva (a o radništvu da ne pričamo), jer jednostavno nisu bili prisutni u javnostima kao kreatori nekakvog javnog mnijenja ili općeg raspoloženja u društvu ili nekakve društvene atmosfere. A nesumnjivo je takvih prilika bilo bezbroj, naročito u posljednjih godinu dana.

Suočeni smo s teškim posljedicama koronakrize. U tom kontekstu, koliko je i Praznik rada izgubio svoj izvorni smisao? S druge pak strane, koliko će utjecaj digitalizacije rada, poslovanja... također doprinjeti promjenama "na bolje" u godinama koje slijede, kad pandemija konačno završi...

- U društvima koja se nose s dubokom koronakrizom kojoj se ne sagledava kraj slavljenje toga praznika svakako neće biti uočljivo ni društveno relevantno. Oni društveni mehanizmi u čijim bi se okvirima trebale praznikovati kategorije kao što su rad, pravda, solidarnost, humanost i druge slične, nedvojbeno su zamijenili zdravstveni strahovi i neznanja, opće frustracije oko bujanja siromaštva i drugih ekonomskih, socijalnih i zdravstvenih posljedica koje će tek uslijediti u postkoronskom razdoblju svojevrsnog osvještavanja svih nametnutih društvenih neprilika i posljedica.

Dakle, ti učinci krize, osim ekonomskih, imat će naglašenije socijalno-psihološke i brojne druge socijalne (ne)prilike. Hoće li neki društveni procesi, kao primjerice digitalizacija svega i svačega, bitno pridonijeti nizu promjena u društvu, još ćemo vidjeti i možemo se tek nadati boljim ishodima. Ipak sam uvjerena kako će nam primarni društveni zadatci biti redefiniranje niza fenomena, kojima će trebati bitno drukčija određenja i značenja. Tu će svakako prednjačiti kategorije rada, pravde, jednakosti, ljudskih sloboda itd. (D.J.)