Događaj koji je temeljito obilježio Armence kao narod bio je genocid koji su nad njima počinili Turci prije stotinu i nešto više godina. Dogodilo se to u posljednjim godinama postojanja Otomanskog Carstva kada je tzv. mladoturska elita odlučila orijentalnu despociju utemeljenu na islamu pretvoriti u suvremenu naciju-državu. Smetnja su bili kršćani koji su do tada živjeli na rubu otomanskog društva.

Ovaj masovni pokolj koji je doveo do faktičnog nestanka Armenaca iz Turske počeo je 24. travnja 1915. masovnim uhićenjem 235 armenskih intelektualaca u Carigradu. Zapovijed za taj čin izdao je ministar unutarnjih poslova Talaat-paša. Svi su oni kasnije pobijeni. Poanta je bila obezglaviti armensku manjinu u Otomanskom Carstvu. Taj se nadnevak obilježava u Armeniji kao i diljem svijeta, naročito ondje gdje živi brojna armenska dijaspora kao Dan sjećanja na Armenski genocid. Među pogubljenim armenskim prvacima bili su brojni svećenici, liječnici, pjesnici, novinari, pravnici, učitelji, bankari, arhitekti i političari. Mladoturci su logično zaključili kako će genocid nad ostatkom armenskog naroda biti lakši zadatak, ako se ukloni njegova intelektualna elita. Pravi genocid se odigrao u Anadoliji između 1915. do 1917. gdje su na svom povijesnom teritoriju živjeli Armenci.

Njihovim fizičkim istrebljenjem ugašena je dvoipoltisućljetna tradicija armenskog življenja u Maloj Aziji. Procjenjuje se da je u masovnom pokolju Armenaca u kome su još sudjelovali i Kurdi ubijeno više od milijun i pol ljudi. U vrijeme kada su Armenci imali svoju državu i kao prvi narod primili kršćanstvo te pisali svojim vlastitim pismom, Turci su još tumarali azijskim tundrama u potrazi za plodnim pašnjacima i ratnim plijenom. Suživot s muslimanskim Turcima završio je nepojmljivim genocidom koji je kasnije toliko dojmio njemačke nacionalsocijaliste da su se na isti način obračunali sa Židovima. Znamenita je koliko i zastrašujuća misao Adolfa Hitlera izrečena u njegovu zloglasnom Obersalzberškom govoru vojnim zapovjednicima iz redova Wehrmachta samo tjedan dana prije invazije na Poljsku. Sumanuti njemački vođa tada je rekao, uspoređujući sebe sa Džingis-kanom i turskim krvolocima iz 1915.: "Naposljetku, tko danas još govori o istrebljenju Armenaca?" Te njegove zločinačke riječi, koje su aludirale na planirani holokaust nad Židovima, bile su nadahnute sablasnom šutnjom koja je uslijedila nakon Armenskog genocida. Oko vjerodostojnosti izvornog citata među povjesničarima postoji određena skepsa, ali nitko ne poriče da su se nacističke glavešine u svom obračunu sa svima, a u prvom redu sa Židovima, ponašali u skladu s tom ciničnom rečenicom.

Paradoksalno da su Armenci u želji da očuvaju sjećanje na tu svoju tragediju prilično loše prošli i u odnosu na Židove, koji su nakon Drugog svjetskog rata prisvojili riječ holokaust isključivo za sebe, odričući pravo bilo kome da svoju hekatombu (starogrčki pojam koji označava veliku žrtvu) nazivaju tim terminom. Naime, upravo je riječju holokaust The New York Times daleke 1895. opisao tadašnje masovne pokolje nad armenskim kršćanima u Otomanskom Carstvu. Istim pojmom opisana je i strašna sudbina Grka u Smirni (danas Izmir) 1925. kada je taj grad pao u ruke Turske. Još se jednom pokazalo kako su Armenci i njihova muka pali u zaborav. Mogli bismo reći dvostruki zaborav, s obzirom na gubitak prava na uporabu riječi holokaust. Hitler kao da je urekao nesretne Armence.

Izbijanjem Hladnog rata i ulaskom Turske u članstvo NATO-a postojalo je još manje razloga da se na Zapadu prečesto govori o Armenskom genocidu, iako ta tema nije bila zabranjena. Nije se ni Sovjetska Rusija puno upinjala kako bi ovu temu internacionalizirala. Razloga za takvo držanje Moskve je mnogo. Uključujući i činjenicu da Armenskog genocida možda ne bi ni bilo da u Anadoliju 1915. nije prodrla turska vojska koju su mnogi kršćanski Armenci doživjeli kao oslobodioce. Turci, kada se i usude govoriti o ovoj tabu temi, ističu upravo strahovanje tadašnjeg turskog državnog i vojnog vrha od masovnijeg uključivanja Armenaca na strani Rusa. Manje je poznato da je predsovjetska Republika Armenija (1918. - 1920.), nastala na ruševinama Ruskog Carstva, u ratu s Turskom 1920. izgubila više od 50 posto ozemlja koje je do tada nadzirala. U tim trenutcima se činilo da će Turska u potpunosti uništiti Armence na cjelokupnom teritoriju na kome žive. Drugi krimen koji leži na srcu tadašnje Moskve jest činjenica da su, u vrijeme kada se Sovjetski Savez osnivao, granice sovjetske Armenije bitno smanjene u korist sovjetskog Azerbajdžana, u čiji su sastav ušle dotadašnje armenske enklave Gorski Karabah i Nahičevan. Kao što je poznato, Azerbajdžanci su zapravo etnički Turci. Prije nego što su od svojih sunarodnjaka u Iranu preuzeli etnički naziv Azerbajdžanaca, sami su sebe nazivali Kavkaskim Tatarima. Današnji Turci i Azerbajdžanci dobro se razumiju i bez pomoći prevoditelja. Pod pritiskom Turske tadašnji sovjetski aparatčik Josif Visarionović Staljin odlučio je teritorijalno namiriti turkofonsku jedinicu na štetu Armenaca, kako bi dodatno ojačao južne granice svoje države. U tu čast su Mustafa Kemal Atatürk i Vladimir Iljić Ljenjin u ožujku 1921. potpisali Ugovor o bratstvu. Zajednički Ugovor iz Karsa u listopadu iste godine zacementirao je ono što su Armenci doživljavali kao prvorazrednu nacionalnu nepravdu. Njime je legalizirano sve ono što je Armenija prethodno vojno izgubila u neravnopravnom ratu s Turcima. Pokušaj Armenaca da nadziru Gorski Karabah u lanjskom ratu se izjalovio. Azerbajdžan je uz pomoć Turske i njezinih besposadnih letjelica do nogu porazio Armence, koji su se neuspješno branili starim sovjetskim tenkovima.

Da Armenski genocid ne padne u potpuni zaborav potrudio se američki predsjednik Joe Biden proglasivši krvave događaje u Anadoliji iz vremena Prvog svjetskog rata genocidom. Tome je prethodilo donošenje dviju rezolucija u oba doma američkog Kongresa. Armenci u domovini i diljem svijeta nisu mogli doći k sebi od oduševljenja zbog tog čina. Iz Turske i Azerbajdžana posve očekivano stigle su žestoke riječi negodovanja. Mnogi pretpostavljaju da bi ovaj zaokret Sjedinjenih Država kada je riječ o kolektivnom sjećanju na žrtve i patnje Armenaca mogao najviše naštetiti upravo potonjima. Naime, uvrijeđena Ankara mogla bi trajno napustiti višedesetljeno političko i vojno savezništvo sa Zapadom. To bi mogao biti i početak okretanja suvremene Turske strateškom savezništvu s Ruskom Federacijom, ali i tzv. turanizmu, odnosno ideji političkog i svakog drugog okupljanja turkofonskih zemalja. Kada govorimo o toj integraciji, tu je samo nebo granica. Da podsjetimo, sve bivše sovjetske republike iz Središnje Azije imaju turkofonsko stanovništvo, s iznimkom Tadžikistana.

Za Armeniju bi iznimno štetna mogla biti izgradnja tzv. Zangezurskog koridora koji bi trebao spojiti azerbajdžansku eksklavu Nahičevan s maticom zemljom. Prema svemu sudeći, on bi trebao ići duž armensko-iranske granice što bi u konačnici značilo teritorijalno odvajanje Armenije od svog polusaveznika Irana. Armenija odsječena od svijeta mogla bi postati lakim plijenom svakoga tko bi ovoj zemlji poželio uzeti samostalnost ili ukrasti još koji komad teritorija. Nije isključeno da Moskva u jednome trenutku odluči Armeniju pripojiti Ruskoj Federaciji. Odlaskom Nikola Pašinjana s vlasti otvara se neslućeni spektar mogućnosti, nakon što Kremlj u Jerevanu instalira svoju upravljačku elitu.