Povod za razgovore koje predstavljamo u ovom broju Magazina nedavno je objavljivanje knjige Françoise Besson naslovljene Une Limousine autour du monde, svojevrsnog dnevnika koji je autorica vodila tijekom svojih brojnih misija za promociju francuskih tvrtki i proizvoda diljem svijeta uključujući i onu u Hrvatskoj. Inače se pojam "Limuzinka" odnosi na stanovnicu regije Limousin, što je stari naziv za područje koje danas okuplja tri departmana, oko gradova Limoges, Tulle i Guéret. Zainteresirani knjigu mogu naručiti na Amazonu...

Zagreb je bio samo jedna postaja na dugom profesionalnom putu Françoise Besson. Zamolila sam gđu Besson da nam ispriča nešto o tome...?

- Hrvatska je u ratu teško stradala. Morala je potpuno preispitati organizaciju svog gospodarstva, trgovine i unutarnjeg tržišta. Održavajući, počevši od svoje neovisnosti, aprecijaciju kune prema njemačkoj marki, bila je prilično zatvorena za strana ulaganja. U tim je uvjetima Francuska tek 1997., nakon 12 godina izbivanja, ponovno odlučila izlagati na Zagrebačkom velesajmu. Što se ponovilo 1998., kad je postignut značajan uspjeh s francuskim tvrtkama, tada prisutnim u Hrvatskoj: Renault, Peugeot-Citroën, Alcatel, Spie-Batignolles, Bouygues, Rhône-Poulenc, Schneider, Publicis, Société Générale i BNP.

Paralelno, u Hrvatskoj su postojale i radile ispostave mnogih francuskih tvrtki. Među njima, jedna Udruge francuskih poslodavaca, druga brodogradilišta Cofrene u Trogiru i Splitu 1997. godine; kao i zaključivanje ugovora s tvrtkom Bouygues radi izgradnje Istarskog ipsilona i razvoja projekata za gradnju autoceste prema Dalmaciji; ili implantacija Renaulta u regiji preko Renault Trucks i tvornice u Sloveniji. Nikako ne treba zaboraviti prvo francusko ulaganje u Hrvatsku - otkup 75 % Kvasaca, podružnice Plive, od strane Lesaffre Yeasts 1997. godine i, naravno, kupnju Airbusa A320 od strane Croatia Airlinesa.

Što se tiče robe široke potrošnje, kada sam stigla u Hrvatsku, u njoj je bilo zastupljen neznatan broj francuskih modnih marki. Dominirale su one talijanske. Proizvodi L’Oréal već su dugo bili distribuirani zahvaljujući zagrebačkoj tvrtki Plenit, a mnogi francuski brendovi parfema i kozmetike preko tvrtke Marrai iz Rijeke. Međutim, osobno sam se oko tih firmi angažirala kako bi uspjele proširiti liniju proizvoda. Francuska vina i žestoka pića, koja je uvozio isključivo Weitnauer, bila su malo prisutna i poznata. Stoga smo odlučili organizirati godišnje proslave dolaska Beaujolais Nouveau, kao i tečajeve enologije i utrku konobara u suradnji s hotelom Intercontinental. Sjajna je bila i promocija francuskih proizvoda "Francuski tjedan u Zagrebu" održana u istom hotelu od 16. do 23. studenoga 1997. Program je zatvoren dobrotvornom večerom s modnom revijom (donje rublje Chantelle i vjenčanice Pronuptia), a donacije su iskorištene za kupnju endoskopa koji je doniran zagrebačkoj Dječjoj bolnici. A kad sam odlazila iz Hrvatske, bilo je vidljivo da su se francuski brendovi zainteresirali za hrvatsko tržište, trgovine francuskih marki bile su mnogobrojne.

Pratili ste pregovore oko pristupanje Hrvatske Europskoj uniji... Kakva su iskustva, sjećanja iz toga razdoblja?

- S dragim prijateljem Dimitrijem Verdetom, koji mi je bio hijerarhijski nadređen u Zagrebu, često se prisjećamo bolnog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Zapravo je Hrvatska bila na dobrom putu krajem 90-ih. I onda je zapelo oko "kulturne iznimke", posebno drage Francuskoj i Italiji (značajni europski producenti filmova), a koja se ticala zaštite kulturnih dobara poput filmova, glazbe, TV prava. Dakle, zaštite kvota neanglofonskih kulturnih sadržaja na EU tržištu. Od Hrvatske se očekivalo da će, kad bude u Europskoj uniji, te kvote podržavati i tako, zajedno s ostalim članicama, priječiti invaziju američkih kulturnih sadržaja. Čemu su se žestoko protivile Sjedinjene Države (američka ambasada u Zagrebu) i provodile pritisak na Hrvatsku da ne pristane na zahtjeve Europljana. Francuska je čak bila spremna staviti veto na ulazak Hrvatske u EU. Na sreću, Dimitri, koji je bio zadužen za taj proces, uspio je uvjeriti hrvatskog ministra gospodarstva da konačno prihvati "kulturnu iznimku". Dimitrija je podržao gospodin Neven Mimica, koji je tada radio u uredu ministra financija. On je nakon toga, krajem 2021., postao ministar europskih integracija, a trenutno je povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj u Europskoj komisiji.

Osim što Vaša knjiga priča o neobuzdanoj mobilnosti, svjedoči i o modelu življenja 90-ih koji je stigao s neoliberalizmom. Michel Foucault definirao je neoliberalizam kao "doktrinu koja ima za cilj uspostaviti apsolutno jedinstven ekonomski režim i način vladanja, u kojemu su država i društvo podređeni principima tržišta". Kako ste doživjeli, prvo tu "podređenost" zadanom modelu, a onda njegovo postupno odumiranje i stavljanje ad acta dolaskom koronakrize?

- Evidentno je da je globalni ekonomski model doživio duboke promjene od početka 1980-ih i da, realno, ni jedna zemlja više ne može živjeti u autarhiji. Eksponencijalnim razvojem Kine i njezinim ulaskom u WTO 2001., međunarodni su se ekonomski odnosi potpuno poremetili. Fenomenalan rast pomorskog ili zračnog prometa - čije se usluge ne naplaćuju po realnoj cijeni - pogodovao je razvoju transporta jeftinih roba iz novih država proizvođača i izazvao nestanak mnogih grana industrije u Europi. Sve je globalizirano i u rukama velikih međunarodnih tvrtki koje kotiraju na burzi, posebno GAFAM-a, istinskih lidera poslovnog svijeta. Pojedinačna moć malih zemalja poput Hrvatske, pa čak i Francuske, postala je gotovo nikakva. Čini se da vrtlog koji su proizvele te nove sile želi progutati svaki otpor i preuzeti sve... Kamo, prema čemu? Samo će nam budućnost reći!

Što se tiče moje profesionalne karijere, ona se odvijala u vrijeme dok je bilateralna trgovina još uvijek postojala, temeljila se na ugovorima i sporazumima, neovisnim o međunarodnim tijelima. U smislu pomoći svojim tvrtkama u razvoju izvoza, Francuska je razvila mrežu ekonomskih misija, u kojima sam imala zadovoljstvo raditi 23 godine - u SAD-u, Singapuru, Turskoj, Hrvatskoj, Zimbabveu (i Zambiji) i na kraju u Keniji (uključujući Tanzaniju, Ruanda i Burundi). Svoj sam posao obožavala. Omogućio mi je da puno putujem, bilo zbog posla ili tijekom godišnjih odmora, da otkrijem 35 zemalja. O svemu tome pišem u svojoj knjizi Une Limousine autour du monde. Otkad sam u mirovini, nastavljam otkrivati ​​nove zemlje, njihove kulture i narode, kad god je to moguće. Do sada sam ukupno proputovala 115 zemalja i nadam se da me COVID-19 neće još dugo priječiti da živim na način na koji sam se naviknula.

Françoise, osobnije pitanje za kraj. Propustili ste prvi spoj s Davorom Štambukom, legendarnim hrvatskim karikaturistom, jer ste išli planinariti po Medvednici pa Vas je, na putu za Sljeme, srušio biciklist i završili ste u bolnici. Dakle, moglo bi se reći da je vaša veza rođena pod zvijezdom uspona i padova. Svejedno ste podlegla slavenskom (dalmatinskom) šarmu...?

- Istina, moja veza s Davorom Štambukom nije bila "duga mirna rijeka". Prvo smo se sretali u restoranu Cantinetta u Zagrebu, gdje smo oboje često zalazili i gdje nisam mogla drukčije nego diviti se njegovu talentu. Davorove karikature krasile su sve zidove restorana. Produbili smo poznanstvo tijekom večere "Beaujolais Nouveau" u tom istom restaurantu, a koju je organizirala moja Gospodarska misija 2000. Davorov senzibilan, osjetljiv humor, njegova sjajna kultura i inteligencija te njegovo izvrsno poznavanje moje zemlje i francuskog jezika učinili su da na kraju podlegnem njegovu šarmu. Prepričavao mi je smiješne anegdote iz svog pariškog noćnog života i bio šarmantna pratnja. Otkrio mi je najbolje zagrebačke restorane, kao i svoju voljenu Dalmaciju i njezine sjajne recepte.

Onda sam, u kolovozu 2001. godine, bila raspoređena u Zimbabve, pa mi se Davor tamo pridružio kako bismo zajedno proveli tri zimska mjeseca. U Zimbabveu sam ga upoznala s velikom hrvatsko-srpskom zajednicom, koja je tamo boravila još od prije rata, a njemu se jako svidjelo s tim ljudima provoditi vrijeme. Međutim, u rujnu 2002., zbog zabrinjavajućih događaja u Zimbabveu, odnosno kada je Mugabe otvorio "lov na bijelce", prebačena sam u Keniju. Štambuk me je i tamo nastavio posjećivati. Unatoč brojnim razdvajanjima, uspješno smo održavali našu vezu još dvije iduće godine. U tom razdoblju zajedno smo otkrivali ljepote istočne Afrike kao i otok Reunion i otok Zanzibar. I na moj poticaj Davor se vratio crtanju, najviše kako bi dan popunio nekom aktivnošću dok sam ja radila. Uslijedila je izložba u Nairobiju i prilika za prodaju nekih crteža. No dani u mojoj odsutnosti bili su mu predugi, te su rasle napetosti i veza se završila 2004. Ipak smo ostali u kontaktu dugi niz godina, sve dok, s velikom tugom, u ožujku 2018., dok sam bila u Australiji, nisam doznala da nas je Davor napustio. U međuvremenu udana, sa suprugom sam 2020. došla u Split, ekskluzivno kako bih mu odala posljednju počast. Tom velikom čovjeku, ne samo visinom, kojeg se često i rado sjetim. To je za mene ta neizbrisiva veza između Francuske i Hrvatske!

Mogu sebi samo čestitati na odnosima, bilo profesionalnim, bilo prijateljskim, koje sam razvila s Hrvatima, čiju kompetentnost i veliku kulturu izuzetno cijenim. Imala sam jako kvalitetne hrvatske suradnike. Moji stanodavci, obitelj Grgurić, dočekali su me kao člana obitelji, uvijek bili spremni pomoći. Svidio mi se Zagreb, njegovo kazalište, njegova "ulica žeđi", lijepa tržnica na Dolcu; prelijepe su regije Slavonija i Istra, vrhunska je dalmatinska obala, njezini otoci i dragulji Splita, Trogira, Dubrovnika; hrvatska ukusna kuhinja i sva bogatstva te drage mi europske regije koju sam istaknula u svojoj knjizi, a koju brojni francuski turisti tek sada otkrivaju...