Vezani članci
INTERVJU: VJERAN KATUNARIĆ, PROFESOR SOCIOLOGIJE
TEMA TJEDNA: POLITIČKA KOMUNIKACIJA (II)
Burna politička komunikacija nerijetko u Hrvatskoj prerasta u tornado uvreda i prozivanja, u čemu prednjači predsjednik Zoran Milanović, ali se nekorektnim ispadima ističu i mnogi drugi javnosti poznati saborski zastupnici kao i poneke istaknute javne osobe izvan politike.
Podsjetimo, predsjednik Milanović je, može se reći, ničim izazvan, neprimjerenim napadima najviše na Twitteru udario na premijera Andreja Plenkovića, vladajuće, udruge žena, zatim i na sve koji su mu stali na put, i s tom i takvog praksom ne prestaje. Doduše, premijer mu nije ostao dužan, ali se uzvraćajući držao uljuđenije komunikacije, koja je zapravo njegov stil. A sve je počelo zbog izbora predsjednika Vrhovnog suda i brzo je preraslo u verbalni rat nerijetko na osobnoj razini. Pojedini politički analitičari predsjednika pak brane, navodeći: "On je pametan, pomalo bahat, tvrde i ne odveć velik radnik, dakle klasični Hrvat, ali, s oproštenjem, potentan, pa i prepotentan lik, ima o svemu svoje mišljenje, ne libi se od konfrontacije s bilo kime, premijerom, analitičarima, B.a.B.e.-ama, novinarima, i to je, kako kome, simpatično ili nesimpatično... Ne ustručava se reći što misli o Vladi, političkom polusvijetu kojeg se mnogi ne usude tretirati niti osuđivati, jer bi mogli biti shvaćeni kao politički nekorektni..." Preko i na rubu su i mnogi govori u Hrvatskom saboru, gdje su jedni izravni, dok drugi političku nekorektnost znaju upakirati u intelektualniji diskurs kako bi se što teže prepoznala. No, kako god, iskre među zastupnicima i prema javnosti prečesto frcaju, naročito sada uoči lokalnih izbora. U nedostatku sadržaja i kompetencije u raspravama se poseže za uvredama, raste netolerancija prema tuđem mišljenju. Plenković je o tome svojevremeno rekao da je na snazi "spirala mržnje", najavivši da ni on osobno, ni Vlada, ni HDZ neće dopustiti "da se u Hrvatskoj širi mržnja..." Glede korektnosti i nekorektnosti, stručnjakinja za komunikaciju Ljiljana Buhač ističe: "Neprihvatljiva je komunikacija u Saboru - ne bave se sadržajem, nego komuniciraju na osobnoj razini, teškim riječima, nepotkrijepljenim argumentima. Međutim, političar bi morao znati primiti svaku vrstu verbalnog udarca. Na kraju, vladajući znaju da je jedina taktika oporbe to da ih izbaci iz njihovih vlastitih cipela...", slikovito će Buhač.
Komentirajući sve skupa, profesorica Smiljana Leinert-Novosel s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu smatra da se od visokih državnih dužnosnika očekuje da u svakom trenutku budu "iznad" provokatora.
IZOKRENUTI KONCEPT
Nije joj jasno zašto se protivnička neprihvatljiva i bezobrazna komunikacija ne pretvori u svoju korist tako da se primjerenom reakcijom pokaže vlastita snaga umjesto slabosti... "I premijer zna podbosti, ali on to ipak radi u određenim okvirima", zaključuje Leinert-Novosel.
I tu sada zapravo dolazimo do pitanja političke korektnosti vs. političke nekorektnosti, dva koncepta koja je ponekad teško razlučiti. Pritom su političku korektnost/nekorektnost umnogome krivo shvatili recimo hrvatski populisti te demagozi. Jer politička korektnost nije isto što i pristojna i uljuđena politička retorika i komunikacija, dok političku nekorektnost ne treba uvijek svoditi isključivo na uvrede, prozivanja, mržnju... Zapravo se čini da nema jednostavne definicije političke korektnosti jer je to jedan od onih pojmova koji su do te mjere fluidni da im svatko može dodati vlastito značenje. Ipak, ona je u osnovi dobra ideja. Trebala bi omogućiti da se u pluralnom društvu u kojem svatko ima pravo na svoje mišljenje razgovara na način na koji nitko neće biti uvrijeđen. Problem nastaje onda kad taj oblik tolerancije postaje ideološko oružje kojim se služi za diskreditaciju protivnika. Fenomen je krenuo iz američkih lijevih akademskih krugova 70-ih, koji su smatrali da sama tolerancija nije dovoljna, potrebno je promijeniti jezik polazeći od teze da se upravo u njemu nalazi moć za ispravljanje društvenih nepravda. Zato ga treba očistiti od svih riječi, izraza i pojmova koji mirišu na diskriminaciju. Kasnije su neke od postulata političke korektnosti preuzeli desni konzervativci, pa danas imamo svojevrsni miks korektnosti i nekorektnosti. Ono što je osnovna karakteristika današnjega politički korektnoga govora jest isključivanje protivnika na osnovi onoga što je njemački filozof Leo Strauss nazvao reductio ad Hitlerum (svođenje na Hitlera). Hrvatski politolog
Tomislav Sunić o tome govori vrlo oštro, pa upozorava na tendencije etiketiranja političkih protivnika etiketama fašista, neonacista, rasista, ksenofoba i slično, a da se ne upušta u poštenu intelektualnu raspravu. Nadalje, navodi da je politička korektnost prerasla u neku vrstu civilne religije Europske unije koja podrazumijeva bezuvjetno vjerovanje u pravnu državu i otvoreno društvo, što prema njegovu mišljenju dovodi do toga da Europa i SAD sve više postaju sekularne teokracije u kojim su glavni dogmatici upravo oni koji sebe nazivaju borcima za slobodu, poput bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa. Jer kada je on, primjerice, govorio o imigrantima kao "ilegalcima", koristio je nabijeni jezik koji je svakako polariziran, ali koji je također mogao ojačati njegovu biračku bazu. Zapravo, Trump je upravo na političkoj (ne)korektnosti dobio jedan dio ljudi koji smatraju da je to nešto što je passe, da više ne možemo govoriti i da to čistunstvo nikamo ne vodi. Prema više novijih studija, pojedinci koji koriste politički netočan jezik vide se kao autentičniji i manje je vjerojatno da će na njih utjecati drugi. Zajedno sve te studije sugeriraju da postoje trenuci kada politički nekorektni jezik može biti koristan govorniku. To može učiniti da komunikator izgleda autentičnije, što može pomoći okupljanju ljudi iza njih. Ta su otkrića objavljena u časopisu "Personality and Social Psychology".
KOLEKTIVISTIČKO LUDILO
Probleme s političkom (ne)korektnosti precizno je detektirao i teolog
Dalibor Milas, koji piše: "Iako ambiciozno zamišljena kao neka vrsta dodatne zaštite ranjivih i ugroženih manjina od diskriminacije u širem smislu, politička korektnost jasno pokazuje svoje urođene mane pretvorivši se u dominantni način razmišljanja (i izražavanja) prisutan u svim sferama javnog života. U odnosu na govor mržnje, diskriminaciju i nasilje kao legitimne granice slobode govora, nova politička korektnost prenaglašava emotivno stanje preosjetljivih i bazira se na subjektivnim i krajnje manipulativnim emocijama. Granice više ne postoje, kontekst je postao nevažan. Ovaj novi (anti)diskurs tzv. nove političke korektnosti, koji sve više podsjeća na osvetu loših učenika zdravom razumu, samo je jedan u nizu trikova iz političkog podzemlja. Desetljeća nastojanja čišćenja samog jezika od tzv. neugodnih riječi nisu donijela blagostanje, pravdu ili smanjenje tenzija među različitima. Ovaj izraz postao je opće mjesto za jalovost, političko licemjerje, ali i prikriveni šovinizam, koji s vremena na vrijeme postane vrlo vidljiv. Riječ je o novom obliku kolektivističkog ludila koji, slično kao i kolektivizmi iz 20. stoljeća, u ime kolektivne pravde, udara na temelje ljudske slobode, prava i razuma. Jedina je razlika što se to sad ne čini u ime nacije ili radničke klase, nego u ime ‘ugroženih skupina‘, koje, usput rečeno, i ne znaju da su ugrožene", naglašava Milas.
A za razliku od SAD-a i ostatka Europe, Hrvatska se (još) ne suočava izravno s izazovima terora nove političke korektnosti. Naša politička kultura utemeljena je na općoj nekorektnosti, pa bi zabrinutost zbog političke korektnosti u Hrvatskoj bila svojevrsni paradoks. Ako je u našoj javnosti manje-više uobičajeno susresti se s govorom mržnje, izljevima seksizma, diskriminacije i nacionalizma, onda se sintagma "politička korektnost" može opravdano odbaciti kao oksimoron. Pa bi neki u tom duhu mogli reći "živjela nova politička nekorektnost! Uzrok svih naših problema upravo je u tome što nedovoljno govorimo budalama da su budale, lopovima da su lopovi, a licemjerima da su licemjeri", ističe Milas. Ipak ima i suprotnih stavova: "Politička korektnost osnovni je temelj političke kulture i to je ispravno razumijevanje svijeta, ljudi, različitosti u političkom okruženju", objašnjava
Gordana Vilović s Fakulteta političkih znanosti. Komunikacijska stručnjakinja
Ankica Mamić još dodaje: "Nekad nam se možda i čini da se pretjeruje s političkom korektnošću, međutim to je jedan civilizacijski doseg, da svatko ima pravo biti uvrijeđen." Inače, činjenica jest da se diskriminirajuće riječi, pojmovi i stavovi trebaju zamijeniti neutralnim, ali pretjerana politička korektnost je, prema drugima, ipak destruktivna. Jer od izvorno dobre ideje došlo se do degeneriranog koncepta, čije posljedice znaju biti histerični medijski linčevi svih koji se ne uklapaju u okvir slike potpune političke korektnosti. Osim toga i mediji vole političku (ne)korektnost jer ona, naročito predimenzionirana, uglavnom u objavama donosi i više novca.
Sve u svemu, neovisno o tome što mislimo o društvenoj pravdi, o slobodi govora i o točki ravnoteže između te dvije, često suprotstavljene vrijednosti kojoj kao društvo trebamo težiti, pitanje političke korektnosti i nekorektnosti ne bi se smjelo ignorirati. A je li, kako navodi M. Jergović, konačni "smisao političke korektnosti da jednoga dana bude ukinuta", pokazat će vrijeme, napose u postkorona desetljeću koje je pred nama.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
Sindrom otkazivanja
O sindromu ili kulturi otkazivanja medijskih objava, točnije kako primjerice Twitter “uređuje” medije i diktira “slobodu”, izjasnio se i Nick Cave, australski pjevač, tekstopisac, autor, scenarist, skladatelj i povremeni glumac: “Koliko ja vidim, kultura otkazivanja je antiteza milosrđu. Politička korektnost je prerasla u najnesretniju religiju na svijetu. Njezin jednom častan pokušaj da zamislimo ravnopravnije društvo sada utjelovljuje sve najgore aspekte koje religija nudi (i ništa od njezine ljepote) - moralnu sigurnost i pravedništvo ogoljeno čak i od kapaciteta za iskupljenje”, napisao je Cave. “Odbijanje kulture otkazivanja da se pozabavi neugodnim idejama ima gušeći učinak na kreativnu dušu društva… Sila koja pronalazi svoj smisao u otkazivanju ovih teških ideja guši kreativan duh društva i nanosi udarac kompleksnoj i raznolikoj prirodi njezine kulture. Ali tu smo gdje jesmo. Mi smo kultura u tranziciji, i možda doista idemo prema jednakijem društvu - ne znam - ali kakvih ćemo se suštinskih vrijednosti odreći u procesu?” pita se Cave.
PERO MALDINI
TREBA IGNORIRATI POLITIÈKI EKSHIBICIONIZAM
Kad se radi o političkoj korektnosti, može se zaključiti da je tijekom godina od izvorno dobre ideje došlo do izokrenutog koncepta u kojem su mnogi političku nekorektnost shvatili kao neodgovornu slobodu govora.
Je li politička korektnost isto što i pristojna i uljuđena politička komunikacija - pitali smo prof. dr. sc. Peru Maldinija, politologa i sveučilišnog profesora iz Dubrovnika?
- Pojam političke korektnosti ima više aspekata, objašnjenje kojih bi zahtijevalo posebnu analizu. Ipak, u uobičajenom shvaćanju, posebice u kontekstu javne i političke komunikacije, politička korektnost podrazumijeva izbjegavanje vrijeđanja, omalovažavanja i diskriminiranja političkih neistomišljenika, kulturno, etnički, vjerski, rasno, socioekonomski i vrijednosno drukčijih te pripadnika različitih manjinskih i deprivilegiranih socijalnih skupina. Politička korektnost, u tom smislu, pretpostavlja toleriranje drugih i drukčijih i poštovanje njihovih građanskih prava i sloboda koje im demokratski poredak jamči. Svaki ekskluzivizam, netolerancija i omalovažavanje te nespremnost da se neistomišljenici prihvate kao politički ravnopravni suparnici već se tretiraju kao neprijatelji, potkopavaju slobodu, jednakost i pluralizam - temeljne vrijednosti liberalne demokracije. Stoga je politička korektnost bitna sastavnica demokratske političke kulture i političkog stila demokratskih političara. Nju pak treba razlikovati od temperamentne političke konfrontacije i snažne retorike, koja je uobičajena i česta u demokratskom nadmetanju političkih suparnika i dio je slobode govora i političkog pluralizma. Dok je god politička konfrontacija unutar standarda demokratske i uopće uljuđene komunikacije, tu nema ničeg spornog. Štoviše, političko nadmetanje bilo bi dosadno kad ne bi imalo strasti i žara. Međutim, to nipošto ne isključuje poštovanje suparnika i demokratskih pravila. Kada sukobljavanje skrene u osobno vrijeđanje i političko diskvalificiranje, to svjedoči o izostanku političke i osobne kulture te o političkoj nekompetenciji onih koji tako komuniciraju.
ZLOPORABA INSTITUCIJE
Ako je suditi prema Milanoviću, javna politička komunikacija u okvirima političke (ne)korektnosti kod nas je poprimila nove širine i dubine. Koji je i kakav uopće smisao takvog bombastičnog javnog prepucavanje između predsjednika RH i svih ostalih?
- Niz verbalnih ispada i grubih osobnih uvreda koje je predsjednik Milanović uputio mnogim akterima na političkoj sceni doista je zagadio javnopolitički prostor. Najprije, to je izraz zloporabe institucije predsjednika Republike, a potom i izraz osobne nemoći da argumentirano vodi politički dijalog. Naime, u ingerenciji predsjednika Republike je skrb o redovitom i usklađenom djelovanju institucija vlasti te promicanju i zaštiti slobode i jednakosti. Ovakvo njegovo djelovanje ima upravo suprotan učinak jer potiče sukobe, podjele i netoleranciju te šalje poruku da je komunikacija prepuna uvreda i diskvalifikacija normalna, a ponašanje koje dezavuira pozitivne zakone, procedure i institucije prihvatljivo. Budući da dolazi od najvišeg državnog dužnosnika, takva poruka i takvo djelovanje bili bi opasni jer inauguriraju nedemokratsko populističko ponašanje i destrukciju s najvišeg mjesta. Međutim, znajući da Milanović nije sklon radu i sustavnom političkom djelovanju, iza ovih ispada po svoj prilici ne stoje ozbiljne političke namjere već tek osobni i politički ekshibicionizam, pa bi ga stoga trebalo ignorirati.
SLOBODA I ODGOVORNOST
Kakva je uloga medija u kontekstu političke korektnosti i političke nekorektnosti? Vidimo da je na djelu i tzv. sindrom otkazivanja, primjerice Twitter diktira "slobodu izražavanja" pa otkazuje Trumpa...- Mediji nisu pasivni posrednici i prenositelji informacija, nego su i (su)kreatori javnoga mnijenja. Sloboda medijskog djelovanja izraz je slobode govora u prostoru demokratske javnosti, što znači da mediji imaju i odgovornost za sadržaj koji iznose u javnost. Dakle, kao i svi drugi akteri javnopolitičkog prostora, i mediji bi trebali poštovati demokratska pravila, uključujući i političku korektnost.
Što se pak Twittera tiče, riječ je o privatnoj društvenoj mreži, koja kao i sve druge ima svoja pravila i uvjete koje korisnici pristupanjem prihvaćaju. Ta pravila uključuju, između ostaloga, zabranu govora mržnje, diskvalificiranja i vrijeđanja, o čemu vlasnik ima pravo odlučivati i sankcionirati isključenjem onih koji ta pravila krše. Međutim, Twitter, kao jedna od najproširenijih globalnih društvenih mreža, izrazito je moćan komunikacijski kanal i ima golem utjecaj na oblikovanje javnog mnijenja. S tog aspekta Twitter nadilazi svoj formalno-pravni status privatnog medija poprimajući funkcije javnog, a to pak implicira obvezu da omogući slobodu izražavanja i na jednak način da glas svim sudionicima javnopolitičkog života. Dakle, tu imamo tenziju između prava privatnog vlasnika i odgovornosti što proizlazi iz javne funkcije medija. Ipak, u slučaju isključenja Trumpa, može se ustvrditi da su razlozi bili ne samo evidentno kršenje pravila koja Twitter postavlja već i kršenje temeljnih demokratskih normi, budući da je Trump zlorabio komunikacijsku moć te društvene mreže za poticanje podjela, netolerancije i nereda u američkom društvu.
S obzirom na to da nije riječ o bilo kome, nego o predsjedniku (sada bivšem) SAD-a, koji ima izvršnu vlast te posljedično golemu moć, njegova zloporaba Twittera označila je napad na slobode drugih, što je bez presedana. Sve je pak kulminiralo napadom njegovih pristaša na Kongres, pa je isključenje Trumpa zapravo bio dobar potez i označio je čin zaštite slobode, nikako njezina ograničavanja. Naime, toleriranje netolerantnih nije tolerancija. Sloboda, osobito javno izgovorene riječi, implicira i odgovornost. Međutim, ovdje je do izražaja došao jedan drugi problem, a to je golem utjecaj globalnih društvenih mreža - kao privatnih kompanija - na javno mnijenje i na političke procese, a što izmiče demokratskom nadzoru. Ali to je već jedna druga tema.
(D.J.) GORDANA VILOVIĆ
ODAVNA SE PROMIJENILA PARADIGMA NOVINARSTVA
Politička korektnost, mediji i novinarska etika, koje su tu "veze", da se tako izrazim? Drugim riječima, da nije medija (tiskanih, elektronskih...), o tom pojmu teško da bi se u javnosti uopće znalo više nego što to svakog dana slušamo i čitamo vezano uz primjere iz prakse koje nam mediji serviraju kao politički korektnu ili politički nekorektnu javnu komunikaciju... Vaš komentar na sve to, pitamo prof. dr. sc. Gordanu Vilović, s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu?
- U odgovoru na Vaše pitanje krenula bih sa sjećanjem na vlastite pogreške od prije četrdeset godina. Primjer je vrlo poučan. Naime, s pojmom političke korektnosti upoznala sam se na dosta grub način negdje početkom osamdesetih godina kada sam provela dva tjedna kod svojih engleskih prijatelja u velikom multietničkom gradu - Londonu. Tada sam, u jednom trenutku, u nevezanom razgovoru, upotrijebila, nenamjerno, ružan izraz za pripadnike jedne rase. Pristojan i civiliziran svijet već tada nije taj izraz koristio. Uopće nisam bila svjesna koliko sam pogriješila uz isprike mojim prijateljima da je to sve zbog mog lošeg engleskog. Za njih je to bila prilika da mi održe jedno predavanje o politički korektnom jeziku, jednakosti i različitostima - o čemu svaki čovjek mora voditi računa. Nikada nisam zaboravila osjećaj srama iz moje mladosti. E, da, tada nije bilo društvenih medija, pa je osuda bila komorna.
Danas, kad predajem studentima na predmetu Mediji i različitosti, svakako govorim i o politički korektnom jeziku kao ideji koju bismo trebali njegovati u svakodnevnom životu, bez obzira na to što ponekad dolazi do promjene korektnog nazivlja. Primjerice, ono što je bilo uobičajeno za osamdesete godine nije više u ispravnoj uporabi jer je prikladniji naziv predložila i prihvatila određena manjinska skupina. To onda treba poštovati i za mene je stvar jednostavna. Posve je nevažno kako se sami pripadnici unutar određene skupine nazivaju. Ako želimo njegovati jednakost i poštovanje jednih prema drugima, onda to i prihvaćamo. Krajnja korektnost bi značila da ja mogu pričati viceve o manjinskoj skupini kojoj sama pripadam, a ne o nekoj drugoj. Zamislite kako bi to izgledalo da se ljudi toga pridržavaju? I možemo li to nazvati političkom korektnošću ili je to forma koja i nema puno smisla. To je pretvaranje politički korektnog jezika u njegovu potpunu suprotnost.
No, kad govorimo o korektnoj javnoj komunikaciji, stvar je puno šira i složenija...?
- Ono što je za mene građansko pristojno komuniciranje ne znači da je putokaz za druge ljude koji su krajnje eksponirani u javnosti s obzirom na dužnosti koje obavljaju. Svaki dan se pomiču granice, u tom smislu. Bez obzira na to jesmo li ili nismo u društvenim medijima, tradicionalni mediji se pobrinu da to odmah pročitamo u njihovim online izdanjima. I svi smo odmah informirani. Je l' nas to uveseljava? Jesmo li sretni ili tužni kad to pročitamo? Reagiramo li i sami zlurado u svojoj privatnosti? Svaki čovjek će sam odgovoriti na ova pitanja… Društveni mediji su znatno pridonijeli ležernijem pristupu u korištenju izričaja koji se može katkada smatrati i neobičnim, i čudnim, i, konačno, građanski nepristojnim. Rekla bih da su, što se tiče ovakve razine komunikacije, probijene sve granice i da će u budućnosti biti još žešće. Zapravo, nema povratka na raniju pristojnost, makar i hinjenu! Možda to nije loše, ali pripadam krugu ljudi koji još uvijek drže da je u profesionalnom životu za prihvatljiv dijalog potreban argument i njegovanje snošljivosti. Mediji, profesionalni ili društveni, sve to pomno bilježe i prenose. Nekada se i čudimo što je to što je postalo vijest, a pravog događaja - nigdje. Samo riječi, riječi… Nerijetko i teške, na brzinu izgovorene i još brže napisane i najvećom mogućom brzinom poslane u javni optjecaj. Odavna se promijenila paradigma novinarstva.
Kad se radi o medijima, prije svega društvenim mrežama, svjedočimo sve više fenomenu tzv. cancel culture (kultura otkazivanja), koju mnogi navode kao trenutačno najjače oružje političke korektnosti. Vaš komentar?
- Moram priznati da nisam stručnjak za "kulturu otkazivanja" i sve što ona uključuje, ali sve ovo o čemu sam govorila o razumijevanju političke korektnosti na moj generacijski sporiji način i stvarni život dobiva u (digitalnom vremenu) na ubrzanju i žustrim napadima na stavove za koje se ocijeni da su politički nekorektni, neprimjereni ili neprihvatljivi. To su prave kampanje koje obiluju jakim riječima i brzim osudama. Nisam pobornik takvih postupaka, ali je činjenica da je prekomjerno korištenje različitih društvenih mreža i novih tehnologija donijelo nove načine na kojima se ogleda hitrost i žestina reagiranja. Moguće je da bi bolji pristup bio da ljudi koji dosta vremena provode na društvenim mrežama ne budu agresivni ni na koji način, nego da razborito, svojim znanjem i jasnim obrazloženjima pomognu u tumačenju ljudskih prava i promicanju politički korektnog izričaja. Mislim da to nedostaje i onda ne bismo dovodili u pitanje temeljno razumijevanje političke korektnosti.
Podržavam slobodu izražavanja jer bez tog preduvjeta nema ni demokracije, ali u slučajevima kad se širi i osnažuje govor mržnje i pritom poziva na netoleranciju i nasilje, to je neprihvatljivo i ni na koji način se ne može opravdati. Osim toga, to je i kažnjivo.
Što se RH tiče, čega je u Hrvatskoj više, političke korektnosti ili političke nekorektnosti?
- Budući da smo u predizbornoj kampanji za lokalne čelnike i župane, onda je sasvim jasno da će političke nekorektnosti biti u velikim količinama jednako kao i populističkih izjava i postupaka. Ali, kad izbori završe, možda nam se posreći!? (D.J.)