Vezani članci
INTERVJU: TOMISLAV PLETENAC, KULTURNI ANTROPOLOG
TEMA TJEDNA: POLITIČKA KOMUNIKACIJA (I)
Prije svega, smatram da je za retoričko-političku klimu dobro da osobe na visokim političkim funkcijama poput premijera i predsjednika budu politički gledano različite, ali retorički gledano slične. Naime, političar koji nema kvalitetnog oponenta može postati arogantan i pompozan, pomisliti da je "imun" na kritike te da može što god mu se prohtije jer ionako nema nikoga tko bi mu mogao "prigovoriti". A to može dovesti do autokratskog načina upravljanja, bilo Vladom, bilo strankom, bilo državom - kaže dr. sc. Gabrijela Kišiček, komunikacijska stručnjakinja s Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:
- Andrej Plenković je dolaskom na čelo HDZ-a pa i Vlade pokazao kako retorički vješto komunicirati, polemizirati, kako odgovarati na kritike i pitanja oporbe. I dugo, zapravo, nije imao pravog retoričkog konkurenta. Neki bi rekli da je to utjecalo i na promjenu njegova retoričkog imidža, pa je postao vrlo često arogantan, ironizirao je kritike i diskreditirao neistomišljenike.
Zoran Milanović apsolutno mu može konkurirati što se retoričkih vještina tiče. I u tome su vrlo slični. Ono po čemu se razlikuju je stil. Koji je, prema mom mišljenju, najlošija strana Milanovićeve retorike. Ne možemo reći da nije originalan u izboru figura, vrlo često iznenadi izborom riječi. No u posljednje vrijeme i šokira. Što se stila tiče, koristi rječnik neprimjeren funkciji predsjednika, a što se argumentacije tiče, isto tako u posljednje vrijeme nastoji diskreditirati sve koji mu se suprotstave i vrlo često vrlo uvredljivo.
I upravo zbog toga takve javne polemike koje predsjednik Milanović inicira i forsira nemaju smisao. Jer način na koji on kritizira postaje vijest, njegov stil i izražavanje dolaze u fokus, a sadržaj kritike postaje sekundaran, štoviše, nakon nekog vremena i marginalan. I sve se pretvara u neku predstavu, međusobna nadmudrivanja, natjecanje u retoričkom umijeću dvojice (nekad i više) političara. Vještina dobrog govornika jest znati dozirati, znati naći balans između oštrine i uljuđenosti, između žestokog i kultiviranog. To je ono što predsjednik Milanović često krivo procijeni.
ŽESTINA DIJALOGA
Uzimajući u obzir njihovu retoriku, koliko je Milanović primjer političke nekorektnosti, a koliko Plenković primjer političke korektnosti? Može li tu uopće doći do "pomirbe i suživota", normalne kohabitacije...?- Ne bih ja premijera i predsjednika stavila na suprotne retoričke polove. Obojica imaju dobre i loše strane političke retorike. Premijer Plenković koristi viši stil, izbjegava kolokvijalni, razgovorni rječnik, ali isto tako njegova komunikacija nerijetko stvara dojam obraćanja "svisoka". Predsjednik Milanović je češće u manje sofisticiranom, čak i uličnom stilu, svakako nedovoljno profinjenom za predsjednika. Suštinski nisu toliko različiti i zato bi kohabitacija zasigurno mogla ne samo postojati nego biti vrlo konstruktivna za državu. Prepreka u tome mogu biti taština i osobni animoziteti.
Burno je, vidimo i slušamo, i u Saboru, u kojem također ne manjka bučne retorike, političke nekorektnosti i vrijeđanja. Koliko su to sve domaće specifičnosti ili je i u drugim parlamentarnim demokracijama jednako žestoko između vladajućih i oporbenih aktera političke scene?
- Kod nas je još uvijek pogrešna percepcija da verbalnu pobjedu odnosi onaj koji je nekome "spustio", narugao se ili uvrijedio ga. Pa onda, prema modelu predsjednik/premijer, i u Saboru gledamo nadmudrivanje, spuštanje, svađe, oduzimanje riječi, a u najgorem slučaju izbacivanje iz sabornice. I tada to postaje vijest dana. Oni koji govore pametno, argumentirano i smireno, nisu medijski atraktivni. I onda je javna percepcija pogrešna, da su aktivni i da rade samo oni koji se "svađaju". Do promjene će doći kada se promijeni svijest javnosti o tome što znači konstruktivno raspravljati i kada se kultura dijaloga počne njegovati na svim razinama društvenog života. U tome se razlikuju naše političke rasprave od onih žustrih i žestokih rasprava u parlamentima drugih zemalja. Kada u retorički i politički razvijenim državama jedan političar drugoga uvrijedi (što se također nerijetko događa), tada ga se u najmanju ruku proziva, osuđuje i kritizira zbog načina komunikacije. Kod nas jedni druge tapšaju po ramenima i čestitaju si. Odgovorni mediji, pak, to vide kao devijaciju te općenito način političkog komuniciranja analiziraju, propituju, a katkada i osuđuju. Promjene u kulturi dijaloga idu usporedno s civilizacijskim i društvenim promjenama, civilizacijski razvoj uvjetuje komunikacijski razvoj. Da bi se stvari u hrvatskom društvu i Saboru promijenile, potrebna je sinergija obrazovanja, medijskog utjecaja i političkih promjena.
JAVNO I PRIVATNO
Kad se radi o političkoj korektnosti, može li se zaključiti da je tijekom godina od izvorno dobre ideje došlo do izokrenutog koncepta u kojem su mnogi slijeva i zdesna, napose populisti i demagozi (Trump, recimo), političku nekorektnost krivo shvatili kao neodgovornu slobodu govora, da se tako izrazim? Politička korektnost nije isto što i pristojna i uljuđena politička retorika i komunikacija...- Jedna od retoričkih karakteristika populista je da "oni govore ono što većina misli" pa sebi vrlo često dopuštaju neuljuđen način komunikacije. Spomenuli ste Trumpa koji je najbolji recentni primjer populističke retorike. Vrlo često se i hvalio time da govori ono što svi misle i znaju te da namjerno odbacuje uzuse takozvane kulturne komunikacije političkih elita. To je bila taktika kojom se želio prikazati kao jedan od "običnih" ljudi iz naroda. Međutim, javna komunikacija nije i ne smije biti žargonska, ulična i nepristojna. Političar u javnosti ne bi trebao govoriti kao jedan od birtaških polemičara, da se tako izrazim. To ne znači da neće izreći ono što misli, već samo da će promisliti o tome kako će to izreći, a da ne bude nekorektan, uvredljiv, bezobrazan i grub. Ako se žele približiti određenoj skupini ljudi, ako se žele prikazati kao "obični ljudi iz naroda", tada se to radi izborom tema i problema, isticanjem određenih društvenih vrijednosti. A način komunikacije, izbor riječi i cjelokupni stil trebali bi biti na višoj razini, korektni i neuvredljivi. Dakle, javni govor se razlikuje od privatnog, "birtaškog" ili uličnog govora jer na govornika/političara stavlja veću odgovornost za izgovorenu riječ. Vrlo često se govori o slobodi i pravima ljudi da kažu svoje mišljenje, ali svako pravo sa sobom nosi i odgovornost.
Uloga medija u kontekstu političke (ne)korektnosti? Vidimo da je na djelu i tzv. sindrom otkazivanja, primjerice Twitter diktira "slobodu izražavanja" pa otkazuje Trumpa!- Mediji su, svakako, u nezavidnom položaju. S jedne strane važna im je gledanost, čitanost i ‘klikanost‘. A, s druge strane, mediji bi trebali imati i korektivnu, pa čak i edukativnu funkciju u društvu. Tako da performansi političara, njihove svađe i vrijeđanja jamče čitanost, pa o tome iscrpno izvještavaju. Posljedično, političari dobivaju medijski prostor i pronalaze recept za dolazak na naslovnicu. Mislim da je važan balans. I tu je velika odgovornost novinara i urednika. Kada političara "kazniti" oduzimanjem medijskog prostora, a kada nekog s dobrim idejama, argumentiranim stavovima, kulturnom, razumnom i primjerenom komunikacijom "nagraditi" većom prisutnošću.
Društvene mreže su, pak, fenomen kojim političari preskaču urednike i novinare te iznose svoje stavove kad god požele i u kojem obliku to žele. Trump je jedan od rijetkih primjera političara kojem su vodeći ljudi društvenih mreža oduzeli glas procijenivši da su njegove objave štetne i opasne za društvo. No ni to nije rješenje jer se opet nekome daje pravo da ograničava slobodu izražavanja. A prema ne baš sasvim jasnim i transparentnim kriterijima. S druge strane, imate političare koji su upravo zahvaljujući društvenim mrežama došli do šire javnosti i glasova na izborima. Ne zaboravimo Mislava Kolakušića, koji danas sjedi u Europskom parlamentu upravo zahvaljujući svojoj komunikaciji s biračima preko društvenih mreža. I elektronički mediji i novi mediji imaju veliku moć da utječu na trendove komunikacije, da osuđuju neprimjeren način rasprava, a ističu vrijednost kulture dijaloga. Za početak, samo osvještavanje te problematike, tematiziranje političke retorike, ali i retorike općenito, dobar je početak prema promjenama.
NAPETA ATMOSFERA
Koliko napeto stanje u RH (pandemija, cijepljenje, obnova od potresa, koruptivne afere...), ali i napetost pred lokalne izbore dodatno pridonose stvaranju ozračja povišenih tonova u komunikaciji na javnoj sceni, što mediji koriste da bi naglasili ionako histeričnu stvarnost pod pandemijom, kriznim ograničenjima...?- Da, to ste dobro primijetili, čim su izbori pred vratima, rastu tenzije, zaoštrava se retorika. I to nije neobično u politici, kako kod nas, tako i u svijetu. I da je samo predizborna kampanja, to bismo preživjeli. Međutim, ovo što ste spomenuli, pandemija, afere, gospodarska kriza koja će uslijediti, egzistencijalna tjeskoba građana, sve to pridonosi rastu nezadovoljstva ljudi. A takva društvena atmosfera je plodno tlo za populiste, ekstremiste svih vrsta, demagoge i radikale koji žele iskoristiti teško stanje u društvu da bi politički profitirali. Nastaje plodno tlo na kojem retorika može postati manipulacija.
Zato je važno pisati i govoriti o komunikaciji, retorički se obrazovati, kako ne bismo postali žrtve manipulacije i demagogije. Jer koliko god (ne)stvaranju histerije pridonose mediji ili politički akteri ili aktivisti raznih vrsta, najvažniji je sam čovjek, primatelj informacija, onaj koji kritički sluša i kritički razmišlja, koji zna odvagnuti, detektirati i identificirati erističke taktike, preuveličavanje ili umanjivanje, banaliziranje ili hiperboliziranje problema. Uvijek se sve svodi na čovjeka koji prihvaća ili ne prihvaća postati žrtvom loše retorike.
(D.J.)
GORAN SUNAJKO
MIJENJAMO LI KONTEKST, IZVRŠIT ĆEMO REVIZIJU PROŠLOSTI
Politička je korektnost nekorektan pokušaj ispravljanja nekorektnosti. Ona je isključivo diskurzivni postupak, odnosno jezična politika koja semantički iz govora nastoji isključiti isključujuće i esencijalistički određene pojmove i riječi koje obilježavaju pojedince i skupine - kaže doc. dr. sc. Goran Sunajko s Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:
ZAMKE NOVOGOVORA
- U tom je smislu namjera političke korektnosti pozitivna jer nastoji iz govora, koji je također sredstvo dominacije, odstraniti sporne riječi i nazive koji bi pojedincima i skupinama određivali funkcijska mjesta u društvu. Zastupnici političke korektnosti smatraju da je, historijski gledano, esencijalizam (a to znači unaprijed određena bit) pospješio dominaciju nad ljudima, ne ostavljajući im dovoljno slobode izbora za samoodređenje.
Iako se znatnije počela razvijati u okviru nove ljevice, oslonjene na filozofiju kritičke teorije koja je nastojala favorizirati konstrukt nasuprot esencijalizmu prirode, javlja se i ranije. Primjerice u književnoj teoriji koju ćemo poslije nazvati postkolonijalnom kritikom. Francusko-karipski psihoanalitičar Frantz Fanon još je 1950-ih pisao o tome kako su kolonizirani narodi prihvatili kulturu i diskurs kolonizatora kao nešto dano te nad sobom izvršili svojevrsno "izbjeljivanje" crnačkoga identiteta, pa je potrebno otkriti vlastitu crnačku autentičnost (négritude).
Postupno se shvatilo da to nije dovoljno, već da se "nekorektnost" zapravo događa nesvjesno u jeziku, u politici imenovanja kada ljudima pridijevamo određenja koja su vezana uz njihovu prirodnost koja je određena mimo njihove volje (primjerice, biti ženom, muškarcem, crncem ili Romom), pa je potrebno upravo putem jezika (pojmova) izmijeniti esencijalizam. Foucault je upozorio da "riječi više ne označavaju stvari", što je povezano s postmodernom kulturom koja istinu više ne razumijeva tradicionalno, kao istovjetnost pojma i stvari, već da se ona kreira u pojmovnom samoodređenju pojedinca ili skupine. Tako se u posljednje vrijeme, osobito u Francuskoj, imenice nastoje određivati rodno neutralno.
Političku korektnost zato treba sagledavati i u duhu Aristotelove komutativne pravednosti kada očite nepravednosti koje su nusprodukt svakog društva treba ispraviti (poravnati). Nevolja se, međutim, nadaje u pitanju je li politička korektnost samo nova ideologija koja stupa na mjesto one protiv koje ustaje, i to na način da sada ona želi zagospodariti kako društvenim tako i znanstvenim diskursom, provodeći svojevrsno nasilje nad određenim tipom istine koji se ne može poništiti (da netko doista jest žena, crnac, Rom ili homoseksualac) i da to u razvijenim zemljama nije nikakav problem.
Možemo li govoriti o pozitivnoj i negativnoj ulozi medija u kontekstu političke korektnosti i nekorektnosti? Sve se više raspravlja i o fenomenu tzv. "cancel culture" (kultura otkazivanja)...- Mediji se nisu bitno promijenili u forsiranju aktualnih ideja jer njihova logika i jest aktualnost pa je jasno kako su mediji uvijek činili slično. Promijenilo se nešto drugo. Mediji su naime zaposjeli dosad neviđenu društvenu moć jer su dostupniji no ikad putem novih tehnologija. Usudio bih se reći da je moć medija nadjačala državnu moć jer politika imenovanja koju čine mediji daleko je zvučnija od svakog pokušaja da se opovrgne. Na isti se način neki mediji koriste političkom korektnošću, a taj postupak kao i mnogi drugi ima pozitivnu i negativnu stranu. Pozitivna je u prinosu odbacivanja jezičnoga nasilja, a negativna je u tome što ne shvaća da političkom korektnošću provodi novo nasilje jer više nije bitna provjerenost informacije koliko odluka nekog moćnog medija da se razračuna s nekom drugom moći i time podigne gledanost, slušanost ili čitanost. Tzv. cancel culture upravo svjedoči takvomu postupku jer ostaje neriješenim pitanje na temelju koje legitimnosti i kojega uporišta netko odlučuje što je "nekorektno", odnosno govor mržnje, i time spremno za otkazivanja ili ukidanje. Ne shvaća se dovoljno jasno da je i određivanje nečijega govora govorom mržnje također politički nekorektno, ako se ne može ustvrditi je li doista o tome riječ. Kao u svemu potrebna je mjera, no politička korektnost kao svojevrsni novogovor, bez jasnih je propisa, suviše prepuštena subjektivnim uvidima koji se nastoje poopćiti i učiniti društvenima, odnosno političkima.
Osvrnimo se samo na recentnu raspravu o Meštrovićevim Indijancima u Chicagu koji su nastali u sasvim drugom kontekstu pobune autohtonih plemena protiv zapadnog kolonizatora. Istodobno nikome ne upada u oči činjenica da su, nakon porobljenja i slanja u rezervate, američke vlasti gotovo polovicu saveznih država nazvali upravo po indijanskim plemenima (Utah, Nebraska, Wayoming, Iowa, Idaho, Dakota itd.) ili riječima autohtonih dijalekata. Mijenjamo li kontekst, izvršit ćemo reviziju prošlosti iz koje bismo trebali učiti, pa nove generacije više neće smjeti znati ni što se u povijesti događalo. Idemo li toliko daleko, netko bi mogao poželjeti revidirati i, primjerice, izvore kršćanstva, s apelom da Isusa treba skinuti sa svih raspela, budući da bolan i mučan prizor njegova raspeća može uvrijediti kršćane.
Smatram da je stvar još pogubnija u posve benignijim odnosima. Mogli smo nedavno čitati kako su izrađene nove, rodno ravnopravne i rasno inkluzivne igraće karte Queeng, navodno iz razloga što je tinejdžericu zabrinula činjenica da je kralj jača karta od kraljice. Istodobno, nije još ponuđena revizija, primjerice, šaha jer bi nekima moglo zasmetati da je, naprotiv, ondje kraljica najjača figura, značajnija i od kralja i to u igri jedne drevne, izrazito parohijalne, perzijske kulture, čiji je vladar upravo šah. Foucault je u Povijesti ludila pisao kako su sustavi kaznenih i medicinskih ustanova koje zatvaraju i liječe ljude nastali posljedicom nesposobnosti društvene svijesti da odvoji alegoriju od stvarnosti pa ja bitno, smatram, očuvati polja ljudskog života autonomna od politizirajuće svijesti.
ELITA I RADNICI
Uzimajući sve u obzir, što je prava istina o današnjoj političkoj korektnosti?- Povijest nas je mogla uvjeriti kako su se često pojavljivale "plemenite" grupacije koje su druge nastojale učiniti slobodnijima no što jesu, ukazujući im da oni sami nisu toga dovoljno svjesni te da su upravo oni tu da im u toj nemogućnosti samoosvještenja pomognu. Nevolja je političke korektnosti upravo u tome, jer mi se čini da dio njezinih pobornika konkretan pojedinac ili neka skupina zanimaju manje od njih samih i njihova "korektnog" programa i stoga je nevolja političke korektnosti da nju često zastupa sebeodređujuća i sebepozvana elita usmjerena više na sebe nego na druge. O ovom je pitanju Jacques Rancière znakovito napisao kako radnička klasa sama zna što je za nju najbolje, bez posredovanja neke teorijske elite ili mudrog vodstva.
Za kraj, politička korektnost ili politička nekorektnost, čega je u Hrvatskoj više?- Smatram da je u nas više nekorektnosti u govoru, no je li politička korektnost alternativa ostaje vidjeti jer svaka radikalna ideja brzo iscrpi svoju snagu nadjačana srednjom, umjerenom strujom koja uvijek traži mjeru. Držim da politička korektnost ne bi trebala biti supstitut za istinu, već da činjenica da je netko žena, crnac, Rom ili homoseksualac ne smije imati nikakvo značenje u pristupu pravima i slobodama jer netko možda želi kao svoj primarni identitet zadržati navedene kategorije bez posredovanja teorijske "elite" koja će ih izvesti na pravi emancipacijski put.
(D.J.)SEAD ALIĆ
HAMLETOV GOVOR GLUMCIMA (treći čin, drugi prizor)
Molim vas, stranački kolege, kada se obraćate javnosti, govorite onako kako sam vam ja pokazao: ne govorite iz dubine duše - riječi treba da vam klize s jezika. Jer ako budete vikali izbacujući iz sebe emocije, neku nepotrebnu i neumjerenu strast, svi će lako razotkriti da iza toga stoji neki vaš osobni interes, a ne predstava kao iluzija.
U svakoj želji da uvjerite javnost, u toj strasti koja vas može obuzeti pri pomisli što je sve u igri, morate pokazati mjeru koja će to ublažiti, morate se praviti boljim nego što jeste. Ne smije se u vama razigrati nesputana radost zbog privilegija u kojima svakodnevno uživate kao glumci, radost zbog onoga što ste do sada privatizirali i što još možete zaraditi. Vi ste glumci i to morate biti i u Saboru i izvan njega.
Ne vičite po Saboru ili pred građanima. Pustite to protivnicima. Njih je najlakše pobijediti njihovim uvjerenjem da su u pravu. Neka oni viču, neka oni surfaju po valovima strasti. Gledatelji takve odmah prepoznaju kao one koji nešto jako žele, a ako netko nešto jako želi, to je samo znak njegove slabosti.
Ne zaboravite nikada da ste vi glumci i da govorite tekst koji je za vas priređen. Vi govorite ono što je za vas napisano. Da sam htio dernjavu i viku, angažirao bih bubnjare pa bih ih kao nekada dobošare poslao u narod da prenose moje poruke. To radi glupa opozicija. Mi imamo svoje ljude u javnom servisu, a oni vam, sigurno se sjećate, uvijek sugeriraju da budete mirni u studiju. Nije to slučajno.
Tekst izgovarajte tako da svima izgleda da mislite dok ga govorite. Pravi glumac se i prepoznaje po tome što je tako naučio tekst da svima izgleda kako ga u tom trenutku smišlja. Možete u svoje govore ubaciti i poneku zgodnu lokalnu izreku, ali ne pretjerujte. Govorite onako kako je za vas napisano.
I ne mašite odviše rukama. U svakoj bujici, buri ili, da tako kažem, vihoru strasti morate pokazati mjeru koja će to ublažiti. Vi niste pravednici - vi glumite pravednike. Vi niste borci za istinu - vi eventualno možete glumiti borce za činjenice, dobrobit svih, domovinu, istinu. A sve to loše se odrađuje ako se maše rukama.
Mene vrijeđa do dna duše kad vidim nekog našeg glumca kako u dronjke kida neku strast. To je, stranački moji kolege - prejeftino. Puno su veće stvari u igri. Ta neobuzdana ponašanja ostavite opoziciji. Ona će nam pomoći da i najjeftinija publika dođe na svoje a nas ostavi da idemo putem koji je zacrtan programom.
No, naravno, ne mislim da trebate biti pitomi. Od vas tražim jako malo, a to je da izgledate razumno, odnosno da izgledate tako kao da razumijete stvari koje govorite. To ćete pak postići ako ne mašete previše rukama, ako vas ne navuku na ledinu strasnog dijaloga ili dijaloga ostrašćenih. Ne mašite dakle neuvjerljivo rukama jer će vas razotkriti. Govorite onako kako gestikulirate, a gestikulirajte tek toliko da se vidi da ste disciplinirani glumci. Vidjeli ste kako sam ja umjeren u svakom svom nastupu. Kad svi očekuju moj bijes, emocionalnu reakciju, neku strast, ja, sasvim suprotno, nastupim blago, umjereno i to ljudima naravno izgleda kao politički korektno sučeljavanje s neistomišljenicima. To što vi i ja znamo što iza svega stoji i što je sve u igri, to je druga stvar. Mi moramo igrati timski inače cijela predstava propada (što bi značilo da moramo vratiti pare publici). Naši pravi interesi ne smiju isplivati na površinu. Ne smiju doći do izražaja u igranjima naših uloga.
Vidjeli ste, kad su neki od naših izišli samo na trenutak iz svojih uloga i počeli se hvaliti nekretninama, nije im bilo spasa. Morali smo ih otpisati. Optuženi su i za ono što su učinili i za ono što nisu. I samo zahvaljujući vezama naše uprave s pravosuđem uspijevamo odugovlačiti s njihovim pritvaranjem, odnosno zatvorskim kaznama.
Cilj glume bio je uvijek, a i danas jest, da javnosti posluži kao ogledalo. Svaka predstava koja želi zabaviti svoju publiku simpatičnija je ako u njoj ima više kradljivaca, intrige, dramaturgije straha i sličnih fenomena nego vrline. Koga u predstavi interesiraju ljudi s vrlinama?
Drugo, mi moramo javnosti dati do znanja da ima i luđih, i pokvarenijih, i sebičnijih, i lažljivijih od te iste javnosti. Mi ludosti publike pružamo ogledalo da vidi koliko je jadna u uživanju u komadima kakav je naš. Ali ako ludost traži ludost, mi smo tu da joj pomognemo dobiti to što želi. Uostalom, tako piše u programu predstave.
Sjetite se da su kroz Sabor prolazili glumci koji su rigali vatru, glumci koji su glumili borce za istinu, traktoristi, bageristi, vozači i generali. I sjetite se, ako se nisu držali pravila predstave, morali su napustiti kazalište. Oni jesu možda i više od nas jamili, ali mi smo ostali u igri. Nema dakle smisla hvaliti se, rikati, bljuvati vatru. S njima se publika nije mogla identificirati. Umjesto da takvi budu zna se gdje, oni su takvi bili u predstavi. Neuvjerljivo iskreni i iskreno neuvjerljivi.
I na kraju, još jedno, ono najvažnije. Ne govorite više nego što je za vas napisano. To govorim zato što u našim redovima još uvijek ima mangupa koji bi sve dali za slavu, koji soliraju, uništavaju predstavu, a zna se jako dobro da je u svemu ovome najvažnija - iluzija koju kod publike stvara predstava.
Piše: Sead ALIĆ