Slijedeći svoju potrebu za putovanjem, svim pandemijama unatoč, odabrala sam ponovo Afriku, ovaj put Tanzaniju, konkretno Zanzibar, otok u Tanzaniji, na istočnoj strani Crnog kontinenta. Želja za neposrednim kontaktom i doživljajem ljepote Zanzibara bila je jača od straha prema koroni. U skupini od 15 istomišljenika idućih deset dana provela sam slušajući priče iz povijesti Zanzibara, šireći spoznaje, uživajući u tropskom okolišu, ukusnoj morskoj hrani i melodioznoj glazbi te u osmijesima stanovnika.

Nakon leta od 6300 km ugledala sam svjetla slikovitog Dar-es Salaama (arapski - Luka mira). Sa šest milijuna stanovnika to je najveći grad Tanzanije, smješten na obali Indijskog oceana. Grad je ekonomski i kulturni centar zemlje.

Već rano ujutro zrak je topao i vlažan. S trajektnog terminala plovimo na otok Zanzibar, raj u Indijskom oceanu, ostavljajući iza sebe Nacionalni park Serengeti, planinu Kilimanjaro s najvišim afričkim vrhom, netaknutu divljinu i rezervate divljači.

Trajekti su uvijek puni, pa valja kartu rezervirati dan ranije. Dolaskom do luke prošla sam imigracijsku proceduru, a potom se ukrcala na brod. Na brodu su tri klase s različitim cijenama. Za 35 dolara osigurala sam "zlatnu kartu" za brod. To mi je omogućilo nesmetan ukrcaj i iskrcaj te boravak u klimatiziranom prostoru, u udobnom sjedalu, uz sok i kolačić.

Nakon dva sata plovidbe stigla sam na bajkoviti otok. Zanzi bar - otok crnih, otok misterija, rajskih plaža, odlične afroglazbe, nasmijanih "hakuna matata" (bezbrižnih) mještana. Raj s mirisom limunske trave, cimeta, vanilije, đumbira… i mirisa sreće.

Tijekom prijepodneva obišla sam živahni stari grad Stone Town (na svahiliju - Stari grad). Otkad su se ovdje Portugalci prvi put usidrili, grad je postao centar svih zbivanja na ovom neobičnom otoku. Nakon Portugalaca došli su Omanci, a potom Britanci. Svi oni ostavili su svoj trag u ovom gradu koji se nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine. Lijep i živopisan kakav jest, grad s višestoljetnom poviješću daje izvanredan prikaz stare kolonijalne arhitekture.

Zatim sam obišla ceremonijalnu palaču trećeg sultana Zanzibara, sultana Baragaša, koja je prva u istočnoj Africi imala struju, vodu i lift. Palača je fascinantno mjesto koje prikazuje povijest regije od dana omanske okupacije.

Stari grad je uistinu pravi labirint. Uske ulice nisu imenovane, pa se lako može izgubiti, stoga je neprocjenjivo bilo imati vodiča Omara, koji je pokazivao znamenitosti i povijesne građevine. Bila je to nevjerojatna pješačka tura sa zaustavljanjem na mnogim povijesnim mjestima koja su imala različite kulturne utjecaje. Mješavina je to svahilijske, arapske, perzijske i hindu kulture, stopljena u jedinstvenu zanzibarsku tradiciju. Zadivljujući spoj kultura omogućio mi je šetnju u simbiozi mirisa i kultura, u Africi, usred Indijskog oceana, uz istovremeno snažan arapski osjećaj. Šetnju vijugavim ulicama punim nasmijane djece, ulaznih vrata od izrezbarenog drva, uz glasne pozive s minareta na molitvu. Često sam tražila predah u hladu jer nisam naviknula na takvu vrućinu, promatrajući svakodenevni život ljudi na ulicama grada.

S velikim zadovoljstvom zaputila sam se do tržnice, nezaobilaznog mjesta na svim mojim putovanjima. Tržnica Darajani krcata je zvucima, živim bojama, mirisima Afrike, a široki asortiman ponude proizvoda omogućio mi je da na tržnici osjetim dušu Zanzibara.

Inače Stone Town je grad povijesne tragedije ovdašnjih stanovnika povezan s trgovinom robovima. U blizini je prilično dobra i vrlo emotivna izložba u staroj zgradi tržnice robovima. Najviše robova dolazilo je iz Mozambika. Prodaja robova održavala se utorkom i petkom. Po 50 muškaraca zatvorili bi u izbe, bez hrane i pića, zavezane lancima. U takvim uvjetima umirali su, i to je bila prirodna selekcija. Djecu su smatrali beskorisnom te su ih ubijali ili poklanjali. Petkom je bila rasprodaja robova koji nisu prodani u utorak, i otuda naziv Black Friday.

Nakon zavodljivog Stone Towna, otišla sam brodićem do Prison Islanda, gdje je nekoć bila karantena za oboljele od ebole. Danas je to mirno mjesto, rezervat za kopnene kornjače, gdje sam uživala u druženju s golemim kornjačama, koje su prenesene na ovo mjesto u 19. stoljeću sa Sejšela. Neke od kornjača stare su više od 100 godina i sve su izuzetno raspoložene za druženje te sam imala priliku da ih i sama hranim.

Nakon tog iskustva, otišla sam na plažu Nakupenda. Zapravo je to dugački bijeli pješčani nasip usred tirkiznog oceana. Do njega se dolazi drvenim brodićem. Plaža je jedna od najneobičnijih na kojoj sam bila, zbog izražene plime i oseke. Nema restorana ni kafića, a pijesak i more posvuda. Domaćini su na četiri bambusova štapa u času postavili šatorsko krilo kako bi nam osigurali hlad, narezali ananas, lubenice, banane i kokos. To je bilo pravo voćno osvježenje i nezaboravan dan uz potpuno uživanje usred oceana.

U obilazak najveće plantaže začina na svijetu krenula sam u jutarnjim satima, na istočni Zanzibarski arhipelag. S obzirom na to da je klima savršena, upoznala sam se s raznovrsnim začinima od kojih neke koristim i u svojoj kuhinji. Od klinčića, muškatnog orašćića koji se upravo skuplja, vanilije, limunske trave. U društvu žena zamotanih od glave do pete u kange, šarene afričke tkanine kojima se muslimanske žene ovdje pokrivaju, degustrirala sam raznovrsno tropsko voće, a u šumi kokosovih palmi pila mlijeko iz svježe narezanih plodova te gledala kako se berači penju na 50-metarsko stablo.

I na kraju, zaključak se nametnuo sam po sebi. Zanzibar je savršeno odredište za sve ljubitelje sunca i osmijeha na licu. I naravno za sve koji na Afriku gledaju bez predrasuda. Ili kako to kaže jedna afrička izreka: Putovanje je druga strana učenja. U Tanzaniji bi rekli: Mudar čovjek uvijek će pronaći način! I još bi dodali: Tko danju puno luta, mnogo toga nauči.