U knjizi "Identitet. Zahtjev za dostojanstvom i politike zamjeranja" autor Francis Fukuyama referira se između ostalog i na kontekst političke korektnosti. Dr. sc. Vjeran Katunarić, sveučilišni profesor sociologije u mirovini iz Zadra, glede te knjige navodi kako "autor znalački opisuje neizbježan proces instrumentalizacije identiteta uz prateći populizam u gotovo svim političkim pokretima i režimima".

Kako zapravo oblikovati identitet u vremenu koje političku korektnost nameće kao jednu od temeljnih društvenih normi u liberalnoj demokraciji - pitali smo prof. Katunarića...?


- Jedna od glavnih zamisli uvođenja korektnosti bila je zaštititi dostojanstvo ljudi drukčijih kultura ili identiteta. Ali to nije lako ni teorijski obrazložiti, a kamoli primijeniti u praksi. Na primjer, jedan od klasika liberalizma smatrao je da je demokracija moguća samo u jednonacionalnoj državi, a da u suprotnom dolazi u pitanje lojalnost državi. Istina je da su multinacionalne federacije instalirale političku korektnost, kao i bivša Jugoslavija, ali to nije bilo dovoljno da se održi mir i ravnoteža u društvu. Politička instrumentalizacija nacionalnog identiteta bila je idući korak, što je logično jer nacije su velike skupine s puno potencijalnih glasača. Naravno, to ide na štetu liberalne demokracije i tjera vodu na drugi mlin, "demokraturu". To je rezultat tendencije stapanja političkog i nacionalnog identiteta. Kažem tendencije, jer u borbi za pridobivanje većine u svakoj skupini sudjeluju razne stranke s nacionalnim predznakom. Iako HDZ u Hrvatskoj i BiH ne predstavlja sav hrvatski narod, ima većinu. I ta se većina prešutno smatra, pars pro toto, dovoljnim dokazom o stapanju nacije i (jedne) stranke. Da bi to bilo i sentimentalno prihvaćeno, takve nacionalne većine se obilježavaju kao domoljubne, a manjine kao sumnjive.

Možda još jasniju sliku pruža političko oblikovanje potresa na Baniji (i eto odmah nove nekorektnosti, hrvatski je korektan naziv Banovina). Svega nekoliko dana nakon najvećih potresa, sjećate se, upala je ta razlika u nazivu kojom se opet povlači crta između ljudi dviju nacionalnosti stradalih u potresu. Srećom, Vlada se nije, koliko vidim, povela za tim označiteljem i podjednako pomaže Srbima i Hrvatima, a i država i crkva sa srpske strane pobrinula se da se održi ravnoteža. Problem je ostao s tim "ratobornim" nazivom dotičnog seizmičkog područja. Premda u upotrebi naziva s obje strane ima odstupanja, ali više izvan reprezentativnih ustanova kao što su Sabor ili javne televizije (na primjer, hrvatski portal Indeks.hr, koji je liberalnog usmjerenja, preferira naziv Banija), korektnost se sporazumno udvostručila, ali i polarizirala. Od "pravih Hrvata" očekuje se upotreba naziva Banovina. Dalje znate i sami, postoji još naziv Banija za Srbe i za "loše Hrvate" (osobno sam koristio naziv Banovina rijetko, i to za zgradu gradske uprave u Splitu, doduše nazvanu po Primorskoj Banovini).


Može se zaključiti da do stapanja nacionalnog i političkog identiteta - ovih dana slično se (ponovo) događa i u Sjevernoj Irskoj - u pravilu dolazi u kriznim ili konfliktnim situacijama. Njih proizvode razne sfere, i politika i ekonomija, eto i priroda. U mirnim i "normalnim" situacijama, koje prema svemu sudeći sve više nestaju, identiteti se također "normaliziraju", odnosno pluraliziraju. Na primjer, Hrvati ili Srbi mogu mirne duše biti pripadnici raznih političkih stranaka i da to ne izaziva polarizaciju. Međutim, izgleda kao da se konfliktne situacije (Giorgio Agambenovo izvanredno stanje; ) sve više proizvode, možda baš i u tu svrhu.



Koji je zapravo smisao političke korektnosti kakva se nameće posljednjih godina kao komunikacijska norma u liberalnoj demokraciji? Sam izraz je u početku rabila tzv. Nova ljevica u SAD 1970-ih, a poslije ga je preuzela i konzervativna desnica... Miljenko Jergović nedavno je kazao kako je smisao političke korektnosti da jednoga dana bude ukinuta...


- U starom režimu politički korektno izražavanje diktirala je Partija i njime ukalupila javni govor. Sada imamo višestranački sustav koji je pokušao napraviti svoj koktel korektnih fraza namijenjen tolerantnom obraćanju političkim protivnicima, ali se prošlih tjedana taj politički govor počeo raspadati i prešao na izravno etiketiranje baš među glavnim protagonistima. U tom smislu primjedba da korektnost teži samoukidanju stoji utoliko što odražava ne samo ovaj trenutak nego jedan povijesni proces koji sada zahvaća demokraciju, prije toga aristokraciju, što vrijedi bolje razmotriti. Tako Norbert Elias u djelu O procesu civilizacije opisuje bonton europske aristokracije, što se može smatrati pretečom korektnosti. Bonton počiva na suzdržavanju od jakih poriva ili iskušenja, od prejedanja hranom do pristojnog načina obraćanja ženama i inzistiranju na traženju mirnih rješenja u sporovima. Dakle, pravila su važila od ponašanja za stolom do jezične kulture. Međutim, iako Eskimi nisu jeli žlicom i vilicom, izgleda da su se samo oni dosljedno držali "civilizacijskih" standarda, uključujući korištenje eufemizama i indirektnog govora u neosjetljivim stvarima.


Slično se može zapaziti u komunikaciji s Japancima - prepuno je manira kojima se iskazuje poštovanje i uvažavanje sugovornika. Međutim, i u Europi i Japanu rasle su paralelne kulture s drukčijim pa i suprotnim orijentacijama. Mislim na militarizam i imperijalizam. Elias je pošao od Freudove teorije potiskivanja i sublimacije nagona, što je i danas instruktivno polazište, međutim njime se malo toga zapravo može objasniti, jer s vremenom Eros pada u drugi, a u prvi plan dolazi Tanatos. Usporedno s tankom demokratskom kulturom, divovski raste simboličko i fizičko nasilje. Korektnost podjednako nestaje među trgovcima, koji slijede okrutna pravila tržišne konkurencije, koja je kao i rat bezobzirna prema gubitnicima, nema tu takta ni milosti. Naravno, tu je i plemićko-ratnički stalež, koji prezire trubadure i njihove finese, koji obožava oružje. Upravo to čini najveću prepreku konsolidaciji države koja bi po definiciji trebala imati monopol nad upotrebom sile. SAD je, poznato je, pošao drugim putem i veći broj građana naoružan je do zuba. Tko doma ima oružje ili ga prikriva, zacijelo ne računa na djelotvornost sudstva.


Valja naglasiti da se slična opasnost nadvila i nad naše društvo i da su sve učestaliji samoinicijativni istjerivači pravde i da su jako popularni, ponajprije na društvenim mrežama iz kojih je jezik korektnosti strelovito nestao, a bogme i jezgra jezične kulture. Taj raskid s uglađenom komunikacijom ilustrira poznati scenografski detalj iz komedija Georgesa Feydeaua: čim se digne zastor i vidi se soba s puškom ovješenom na zidu, koja isprva izgleda kao ukras, zacijelo će i opaliti, najkasnije u posljednjem činu.


Vratimo se malo na medije, prije svega na društvene mreže. Svjedočimo naime sve više fenomenu tzv. cancelculture (kultura otkazivanja) koju mnogi navode kao trenutačno najjače oružje političke korektnosti (Twitter je "ukinuo" Trumpa, zabrane i ograničanja je sve više i na drugim mrežama, zbog širenja govora mržnje). Koliko sve to "nagriza" temelje demokracije, medijskih sloboda... Mathias Döpfner, izvršni direktor medijske grupe Axel Springer, izjavio je kako politička korektnost uništava medije...


- Imam drukčije iskustvo i ponešto drukčiji stav. Prije nekoliko desetljeća u Zagrebu je održana međunarodna stručna konferencija o novim društvenim mrežama. U jednoj diskusiji raspravljalo se o slobodi izražavanja u tim medijima. Tada su se kod nas zaredali incidenti izazvani ekstremističkim ispadima na mrežama. Neukusno mi je ovdje navoditi te izjave, radije bih ih zbog neartikuliranosti nazvao krikovima. To su bile polurečenice na teme izdajništva, četnikovanja i potrebe za čistkom u državi, i slično. U svojoj sam diskusiji naglasio da bi u svjetlu takvih pojava slobodu govora i izražavanja trebao preispitati (reconsider), jer očito dovode u pitanje slobodu i sigurnost drugih građana. Na to se javio jedan američki kolega i rezolutno izjavio da se u slobodu govora i izražavanja nipošto ne smije dirati. Nastao je muk u dvorani.


Naravno, izjava kolege poklapala se s prvim amandmanom američkog ustava. Danas se kontekst dosta promijenio. Činjenica je da je Trump pobijedio na izborima na krilima političke nekorektnosti, da su društvene mreže tu najviše pridonijele i očito se nova retorika svidjela velikom broju ljudi. I na kraju se na Capitolu dogodilo ono što se dogodilo. Mislim da je svaka sloboda određena skupom pravila kojih se valja držati kako se ne bi ugrozila sloboda drugih, ponajprije onih koji su pogođeni govorom mržnje i žive u strahu za svoj život. Mislim također da stara ustavnopravna izlika u SAD-u da Ku-Klux-Klan i slične hejterske organizacije mogu činiti sve osim fizičkog nasilja nad neistomišljenicima, i da huškački govori bivšeg predsjednika ništa ne znače - više ne drže vodu. S druge strane, slažem se da se čišćenjem govora od nekorektnosti može na mala vrata uvesti cenzura ili autocenzura. Tome smo također svjedočili u starom režimu s "ispeglanim" i monotonim rečenicama, obaveznim političkim referencama, eufemizmima poput "radnika na privremenom radu u inozemstvu", ili pozivanja na "bratstvo i jedinstvo" u situaciji kada su nacionalna rukovodstva bila već bila žestoko posvađena, itd.



Popularni australski glazbenik Nick Cave u svom nedavnom eseju piše: "Koliko ja vidim, kultura otkazivanja je antiteza milosrđu. Politička korektnost je prerasla u najnesretniju religiju na svijetu...". Hrvatski filozof Srećko Horvat piše pak da se "diskurs političke korektnosti preobrazio u svoju suprotnost i stvorio svojevrstan ‘novogovor‘ (orvelovski new speak) koji dovodi do tiranije same političke korektnosti". Tko je u pravu, što je prava istina o današnjoj političkoj korektnosti? Vaš komentar?


- Zapažam da se tiranija političke korektnosti najviše obara na kritički diskurs. Jedan je primjer kolege koji je bio profesor sociologije u Kanadi i poznat je po svojim anarhističkih nazorima. Potužio mi se, vjerovali ili ne, na etos multikulturalizma kojim se praktički uvode zabrane na sve strane. Konkretno, imao je problema kritički govoriti, na primjer, o bilo kojoj religijskoj doktrini i praksi, uključujući grozan odnos prema ženama u nekim islamskim zemljama. Na njega je pala optužba da vrijeđa religijska uvjerenja i da obezvređuje kulturnu tradiciju. To mi je zanimljivo bilo čuti jer sam u tome prepoznao manire našeg starog režima koji je često kritiku postojećih ustanova i praksi preko zloglasnog "verbalnog delikta" proglašavao napadom na državu i socijalizam. Kao da sve te jabuke padaju s istog stabla.


Drugi je primjer zazora od kritičkog diskursa u ime političke korektnosti u velikom dijelu javne jezične prakse, od medija do Sabora. Prema svemu sudeći, iz upotrebe je izbačen termin "kapitalizam", valjda kao ostatak marksizma (koji ga, da se razumijemo, nije izmislio, nego preuzeo iz drugih izvora). Na njegovo mjesto ustoličen je termin "tržišno gospodarstvo". I u ovom slučaju ideološki prizvuk nadmašuje znanstveni, ali je prvi, je li, korektan. Kada bismo analizirali podrijetlo zakona ponude i potražnje, vidjeli bismo da ga je Adam Smith formulirao prema uzoru na Newtonov zakon akcije i reakcije, što sugerira da se na kraju uspostavlja ravnoteža i svi su namireni. Upravo to je ideološka fikcija, jer toga nema nigdje u svijetu. Marx je vidio da se radi o pokušaju ovjekovječenja klasnih nejednakosti, pa je pozvao na centralno planiranje uz podršku "asocijacije proizvođača", iz čega je u realnom socijalizmu nastala "korektna" ideološka papazjanija. S duge strane, "tržišno gospodarstvo" produbljuje jaz između sve bogatijih i sve siromašnijih. Meni to izgleda kao restauracija feudalizma, možda i robovlasništva, ali to reći ispada nekorektno i nepoželjno.


Za kraj, politička korektnost ili politička nekorektnost, čega je u Hrvatskoj više, ili je podjednako svega, uz neizostavni populizam?


- Zbog produbljivanja krize u mnogim područjima, politika postaje nedjelotvorna i politička korektnost puca po šavovima pa se odnosi između pojedinih institucija sve više svode na osobni plan. Primjer je provala osobnih izrugivanja na relaciji Milanović - Plenković i ostali. Taj stil može se označiti psihološki, kao transfer, što je samoporažavajuće. Zapravo, nikad nismo vidjeli toliko stilskih bravura govornika, od ezopovskih do filmskih aluzija pa i psihodijagnoza. Međutim, to upozorava na nešto drugo, mnogo ozbiljnije, a to je da se očigledno sve više urušava politička sposobnost upravljanja krizom. Kada se ne može graditi bolje društvo, što je naravno teži put, onda se gura u lošije društvo, neka stvari idu svojim tokom, to je komotniji put za upravljače nedorasle situaciji. Kada nije moguće ili ne odmah riješiti teške probleme, jer je za neka rješenja malo i četverogodišnji mandat - poznato je da razvojni procesi zahtijevaju duže vrijeme i puno samoodricanja (bez traženja publiciteta za svaku stvar) - mijenjaju se teme ili zamjenjuju teze, ostavljaju "kosturi u ormaru" za iduću ekipu koja bi se krenula u razvojni zaokret. Politika se tako svodi na dramatis persone, podjelu uloga i grimasa, umjesto samozatajne podjele rada.

Hrvatsku vjerojatno čekaju teške godine, možda i gladne, dok se vodeći političari ponašaju kao manekeni koji reklamiraju modu za nastupajuću sezonu, neku borbenu, neki military look. Iz te perspektive može se zaključiti da je politička korektnost privremeni zamjenski govor i služi kao prijelaz na adrenalinski govor, izljeve sirovih strasti. Time se otvara novi ciklus političkih sukoba u kojem se više ne biraju riječi i koji je mnogo privlačniji ekstremistima nego demokratskim političarima. Prisjetimo se ponovo kako se srozavao stari režim, iz rata riječima ("knjigom na knjigu" - sublimna varijanta korektnosti) u oružani rat. Malo je vjerojatno da će se ta povijest ponoviti, ali može poslužiti kao ozbiljna opomena da napuštanje političke korektnosti - tada smo je nazivali "birokratskim govorom" - vodi u raznim smjerovima. Neki su jako opasni. (D.J.)