BELIŠĆE

Najčešći je rezime ovogodišnjih uskrsnih blagdana, koji još traju, da su kao i prošlogodišnji u znaku situacije s pandemijom koronavirusa, s nikad manje druženja i obilaženja rodbine i prijatelja i nikad više čestitanja preko društvenih mreža i bez fizičkog kontakta među čestitarima.

No razočaranje novonastalim (ne)prilikama kojima se cijeli svijet morao prilagoditi mladi povjesničar Mihael Sučić na svom blogu "Šegrtski zapisi" objašnjava svojevrsnim nastavkom stalnih mijena u načinima slavljenja blagdana i spomendana tijekom cijele godine. Neke od njih već je ranije zatrla globalizacija i običaji drugih naroda koje smo preuzeli i prihvatili kao svoje te potrošački mentalitet zbog kojih su stari višestoljetni običaji u načinima proslave blagdana postali prošlost i o njima se tek može čuti u pričama, pročitati u kronikama ili ih uz sve veći napor negdje i vidjeti. Isto se dogodilo i s uskrsnim običajima ovog dijela Hrvatske koji su i za mnoge njegove stanovnike prava nepoznanica i izazivaju čuđenje i nevjericu.

- Jedan od definitivno najljepših i najzanimljivijih naših uskrsnih običaja, a za koji mnogi ne znaju, jest da su na taj dan svekrve slale cvijeće svojim snahama - naglašava povjesničar Sučić, dodajući da je i u vrijeme korizme također nestalo starih običaja.

U korizmeno vrijeme u 19. i 20. stoljeću vjernici su strogo poštovali post i nemrs. Za vrijeme korizme postojao je i nepisani "dress code", prema kojem se uglavnom nosila crna ili tamnija odjeća, nije se nosio nakit, a žene su prilikom odlaska u crkvu prekrivale glavu. Tako je bivalo sve do Velike subote i Uskrsa, kada se odijevalo najsvečanije ruho.

Veliki tjedan bio je za vjernike jedno od najvažnijih razdoblja u godini u kojoj se pojačano molilo, a neke molitve poput Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, prema nekim zapisima molile su se i po sto puta na dan. Klečanje je bilo neizostavno, pogotovo pred Božjim grobom, koje je aktualno i u današnje vrijeme, kao i zabrana rada i obrađivanja zemlje na Veliki petak, a u nekim dijelovima i tijekom cijelog Trodnevlja. Bilo je to i razdoblje šutnje, kada se vrlo malo pričalo, a crkvena zvona su se zavezivala od Velikog četvrtka do Velike subote, što se zadržalo sve do danas. Isto kao i običaj paljenja Svetog ognja na Veliku subotu, do danas se očuvala tradicija blagoslova hrane na Veliku subotu ili uskrsno jutro, poslije kojeg je slijedilo svečani doručak.

- Dok se početkom 21. stoljeća sve više čuje za različite nove "svjetske dane" jela i drugih aspekata života koji su više ili manje vrijedni spomena, mnogi stari blagdani koji imaju svoju tradiciju ostali su izgurani i u sjeni. Uspoređujući kontekst, način života i navike ljudi prije i za vrijeme velikih mogućnosti društvenih mreža 21. stoljeća, moramo primijetiti da i bez pandemije stari običaji i tradicija jednostavno nestaju - zaključuje Sučić u "Šegrtskim zapisima".