Radna skupina Europske komisije za strukovno obrazovanje i osposobljavanje objavila je u srpnju 2019. godine dokument "Pregled centara strukovne izvrsnosti", institucija koje postaju sve važniji dio politike Europske unije (EU) u području strukovnog obrazovanja i osposobljavanja. Tri su ključna čimbenika uspjeha centara strukovne izvrsnosti. Prije svega, to su snažni i trajni odnosi između pružatelja usluga strukovnog obrazovanja i visokih učilišta i poduzeća. Drugo, čvrsta utemeljenost u okvirima regionalnog razvoja, inovacija i pametne specijalizacije, i treći ključni čimbenik je integracija aktivnosti centara posebice s istraživanjem.

Europska unija podupire razvoj centara financiranjem i koordinacijom aktivnosti koje su već u tijeku. Jedan od načina potpore je omogućavanje uzlazne konvergencije, tj. olakšavanje umrežavanja i razmjena dobre prakse na europskoj razini, okupljanjem partnera u okviru europskih platformi ili centara, te uvođenjem alata za samoprocjenu centara. Drugi način je omogućavanje izgradnje kapaciteta za rješavanje europskih prioriteta i uklanjanje nedostataka, primarno povezivanjem europskih platformi centara strukovne izvrsnosti sa sektorskim programima i udruženjima sektorskih vještina radi razvoja inovativnih metodologija za poučavanje i učenje, te uspostavom europskih platformi ili centara usmjerenih na aktualna društvena pitanja u Europi, kao što su migracije i rano napuštanje školovanja. Značajan element podrške centrima strukovne izvrsnosti je u području razvoja internacionalizacije strukovnog obrazovanja. Izvršna agencija za obrazovanje, audiovizualnu politiku i kulturu EACEA (Education, Audiovisual and Culture Executive Agency) u okviru programa Erasmus+, financira, između ostalog, i projekte međunarodne suradnje centara strukovne izvrsnosti i gospodarstva.

Uvažavajući aktualne značajne promjene društvenih, gospodarskih i tehnoloških okolnosti, te potrebu modernizacije postojećih i kreiranja novih programa, Republika Hrvatska provodi reformu strukovnog obrazovanja. U skladu s vizijom strukovnog obrazovanja ono bi trebalo biti usmjereno na kvalitetu i učinkovitost, postati privlačno, inovativno, relevantno i povezano s tržištem rada. Takvo strukovno obrazovanje omogućit će stjecanje kompetencija za osobni i profesionalni razvoj te nastavak obrazovanja i cjeloživotno učenje u okruženju brzih tehnoloških promjenai zahtjeva gospodarstva.

Jedna od značajnih mjera u programu razvoja sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja u Hrvatskoj je uspostavljanje regionalnih centara kompetentnosti. U tijeku je razvoj i opremanje 25 regionalnih centara kompetentnostite njihovo umrežavanje s relevantnim dionicima, posebice tvrtkama, visokim školstvom i istraživačkom zajednicom, zavodima za zapošljavanje, strukovnim udruženjima i drugim socijalnim partnerima u skladu sa zajedničkim europskim ciljem razvoja centara strukovne izvrsnosti (CSI) za gospodarstvo 21. stoljeća.

U Republici Hrvatskoj 306 srednjih škola provodi srednjoškolske strukovne programe. Program razvoja sustava strukovnog obrazovanja iosposobljavanja (2016.-2020.) Vlade RH daje, između ostalog, analizu stanja strukovnog obrazovanja i osposobljavanja, prema kojoj je u 2014. godini 70,7 % redovnih učenika srednjih škola, njih približno 140.000, bilo upisano u neki od 279 strukovnih nastavnih planova i programa. Od toga je 66,25 % učenika bilo upisano u četverogodišnje (i jedan petogodišnji) programe strukovnog obrazovanja, 32,17 % učenika u trogodišnje programe (za vezane obrte) i tzv. "klasičan model" obrazovanja za obrtništvo i industriju) te 1,58 % u dvogodišnje, jednogodišnje i programe obrazovanja za učenike s poteškoćama. Zbog negativnih demografskih kretanja, u cjelokupnom odgojno-obrazovnom sustavu vidljiv je pad broja učenika. Taj je trend najizraženiji kod upisa u trogodišnje programe, s obzirom da se broj učenika koji završavaju trogodišnje programe smanjio s 21.000 u 1998. godini na 11.710 u 2014. godini. Istovremeno je prisutan i trend prelaska većeg broja škola na klasičan model obrazovanja za obrtništvo i industriju u kojima se veći broj sati praktične nastave i vježbi izvodi u školama, što je rezultat složene gospodarske situacije, propadanja obrta i pravnih osoba, nemotiviranosti izvođača praktične nastave te slabog interesa poslodavaca za sklapanje ugovora o naukovanju. Dodatni otežavajući faktor je institucionalna fragmentiranost strukovnog školstva. Naime, 2014. godine RH je imala 299 ustanova za strukovno obrazovanje koje su prosječno imale 400 učenika u 10 različitih programa obrazovanja, što je iznimno zahtjevno u provedbenom smislu, kakou financijskom i kadrovskom tako i u organizacijskome.

Strukovno obrazovanje u Republici Hrvatskoj provodi se u ustanovama za strukovno obrazovanje i dijelom kod poslodavaca. Učenje temeljeno na radu (UTR) prisutno je u tri oblika: u strukovnim programima i kurikulumima, i to kao kombinirani programi ili naukovanje; u školi s razdobljima osposobljavanja kod poslodavca; te integrirano u programu strukovnog obrazovanja i osposobljavanja.

Temeljem Zakona o strukovnom obrazovanju, Ministarstvo znanosti i obrazovanja je u srpnju 2018. godine donijelo Nacionalni kurikulum za strukovno obrazovanje, kojim se određuju svrha, vrijednosti, ciljevi, načela te okvirni sadržaji, procesi učenja i poučavanja, organizacija i načini vrednovanja učeničkih postignuća, kompetencija i kvalifikacija u sustavu strukovnog obrazovanja u RH. Cilj Nacionalnoga kurikuluma je "kreiranje zajedničkog okvira strukovnog obrazovanja u Republici Hrvatskoj koji potiče stalni razvoj strukovnog obrazovanja u skladu s razvojnim ciljevima hrvatskoga gospodarstva".

Kurikulum omogućuje usklađivanje obrazovnih programa sa standardima kvalifikacija i preko njih standardima zanimanja te priznavanje prethodnog učenja stečenog radom, neformalnom izobrazbom i životnim iskustvom. Nadalje, određuje postotni odnos općeobrazovnog i strukovnog dijela kurikuluma, uzimajući u obzir mogućnosti horizontalne i vertikalne prohodnosti u sustavu. Kurikulum također specificira da se učenje i poučavanje u strukovnom obrazovanju obavlja u ustanovama za strukovno obrazovanje, koje mogu biti i regionalni centri kompetentnosti, te u svijetu rada. U skladu s metodologijom Hrvatskog kvalifikacijskog okvira (HKO) sadržaji učenja i poučavanja za stjecanje kvalifikacija svih razina utvrđuju se standardom zanimanja i standardom kvalifikacija upisanih u registar HKO-a.

Na temelju izrađenog standarda zanimanja i njime definiranih kompetencija, kojima se odražavaju potrebe svijeta rada, izrađuje se standard kvalifikacije koji povezuje iskazane kompetencije s ishodima učenja, njihovom razinom, obujmom i profilom. Kurikulum ustanove za strukovno obrazovanje izrađuje se na temelju sektorskoga kurikuluma i strukovnih kurikuluma u suradnji s dionicima strukovnog obrazovanja na lokalnoj i regionalnoj razini.

U sadašnjoj fazi reforme strukovnog obrazovanja, Ministarstvo znanosti i obrazovanja zajedno s Agencijom za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih (ASOO) koordinira izradu strukovnih kurikuluma, temeljenih na standardima zanimanja i standardima kvalifikacija, pri čemu je polazište skup kompetencija definiran u suradnji s poslodavcima. 25 regionalnih centara kompetentnostiu strukovnom obrazovanju (RCK) izrađuje 50 novih standarda zanimanja i modernizira postojeće, a ASOO upravlja projektom izrade prijedloga za 108 standarda zanimanja u 13 strukovnih sektora na razinama HKO-a od 2 do 5.

Kao dio reforme strukovnog obrazovanja, Ministarstvo znanosti i obrazovanja donijelo je 20.7.2018. godine Odluku o imenovanju 25 regionalnih centara kompetentnosti u strukovnom obrazovanju u skladu sa zajedničkim europskim ciljem razvoja centara strukovne izvrsnosti koji mogu odgovoriti na nove okolnosti i zahtjeve gospodarstva. Ukupno trećina svih srednjih škola u Hrvatskoj uključena je u projekt razvoja RCK-ova: 25 škola kao nositelji i 81 škola kao partneri, za koji je predviđen dosad najveći iznos investicija u strukovnom obrazovanju: potpisana su 52 ugovora ukupne vrijednosti 2 milijarde kuna s 25 srednjih strukovnih škola koje su imenovane regionalnim centrima kompetentnosti. Za uspostavu rada RCK-ova osigurano je više od 1,2 milijarde kuna bespovratnih sredstava iz Europskog socijalnog fonda, a za infrastrukturu centara 756 milijuna kuna bespovratnih sredstava iz Europskog fonda za regionalni razvoj. U prosjeku je za svaki RCK alocirano 50 milijuna kuna za uspostavu i 30 milijuna kuna za infrastrukturu.

25 škola imenovanih regionalnim centrima kompetentnosti djeluje u 5 prioritetnih (pod)sektora koje čine: turizam i ugostiteljstvo (6), elektrotehnika i računalstvo (6), strojarstvo (7), poljoprivreda (3) i zdravstvo (4). Tehnička škola Karlovac je RCK koji djeluje u 2 (pod)sektora: strojarstvo i elektrotehnika i računalstvo.

Ciljevi svih ustrojenih RCK-ova uključuju: uspostavu sustava osiguravanja kvalitete, jačanje učenja temeljenog na radu, nastavak rada na modernizaciji strukovnih kurikuluma, jačanje kapaciteta mentora kod poslodavca, promociju strukovnog obrazovanja kao poželjnog budućeg zanimanja, podizanje kvalitete rada i društvenoga ugleda nastavnika, unaprjeđenje razvojnog potencijala odgojno-obrazovnih ustanova te razvoj cjelovitog sustava potpore učenicima i školske infrastrukture.

Uz infrastrukturne projekte, velik značaj imaju projekti uspostave rada RCK-ova. Kako bi se postigli navedeni ciljevi, svaki projekt razvoja RCK-ova sadrži aktivnosti grupirane u sljedeće elemente projekta:

Element 1: Uspostava organizacije rada i razvoja regionalnog centra kompetentnosti uz definiranje strategije, vizije, misije, ciljeva, planova i sustava kvalitete RCK-a;

Element 2: Razvoj i/ili unaprjeđenje te provedba programa redovitoga strukovnog obrazovanja, uključujući unaprjeđenje srednjoškolskih programa (modernizacija postojećih programa, uvođenjenovih zanimanja) kao i formalnih i neformalnih programa za obrazovanje odraslih u RCK-ovima;

Element 3: Jačanje kompetencija odgojno-obrazovnih radnika i mentora zaposlenih kod poslodavaca vezanih za provedbu programa redovitoga strukovnog obrazovanja te formalnih i neformalnih programa za obrazovanje odraslih, kroz usavršavanje rukovoditelja, nastavnika i mentora;

Element 4: Promocija strukovnih zanimanja i rada RCK-ova, između ostalog kroz organizaciju učeničkih natjecanja, kreiranje programa inkluzije te nabave opreme za nove kabinete;

Element 5: Promidžba i vidljivost;

Element 6: Upravljanje projektom i administracija.

Škole nositelji ovih projekata imaju vrlo zahtjevne uvjete provedbe projekata. Između ostalog, izazov jefinancijska kompleksnost provedbe jer škole provode po dva projekta vrijednosti od 25 do 50 milijuna kuna u razdoblju kraćem od 4 godine. Drugi izazov je organizacija. Primjerice, na projektima je prosječno 12 projektnih partnera, istovremeno se provodi 6 grupa aktivnosti tj. elemenata; planiran je velik broj isporuka, a u provedbi se škole oslanjaju na velik broj vanjskih dobavljača usluga. Velik broj vanjskih usluga podrazumijeva i velik broj nabava, od kojih su mnoge vrlo kompleksne. Škole se nose i s velikim izazovima u upravljanju vremenom jer postoje razna kašnjenja koja su izvan utjecajaškola nositelja projekata.

Pored toga, izazovi u provedbi odnose se i na administrativne prepreke za zapošljavanje, financijsko upravljanje, upravljanje nabavom, a pored svega tu su i problemi koji se odnose na poslovanje u doba pandemije.

Jedan od ključnih elemenata organizacije rada centra je umrežavanje, te se očekuje uspostava suradnje radi doprinosa razvoju gospodarstva i obrazovanja s dionicima gospodarskoga sektora (obrtima, poduzećima, poduzetničkim potpornim institucijama, poduzetničkim te obrtničkim udruženjima, centrima kompetencija - CEKOM i dr.). To također uključuje suradnju s visokim obrazovanjem i znanstvenom zajednicom, suradnju s drugim ustanovama za strukovno obrazovanje i regionalnim centrima kompetentnosti te suradnju sa sličnim međunarodnim centrima i mrežama u području strukovnog obrazovanja.

Načini umrežavanja i upravljački modeli uspostavljenih vrsta suradnje tek trebaju biti definirani. U tijeku su strateška planiranja kojima će se analizirati potrebe ključnih dionika, te definirati strateški ciljevi i planovi rada RCK-ova. Prilikom odluka o modelima umrežavanja i upravljačkim modelima značajnu ulogu mogu imati primjeri dobre prakse centara izvrsnosti u drugim zemljama Europske unije.

Uz sve opisane izazove u uspostavi rada regionalnih centara kompetentnosti u Hrvatskoj, nameće se još i ključno pitanje koje će utjecati na uspješnost i održivost projekta razvoja RCK-ova, ali i na uspješnost cjelokupne reforme strukovnog obrazovanja u RH. Postavlja se pitanje na koji način je moguće, ekonomično, brzo i fleksibilno, uvesti i trajno uvoditi kurikulume te razviti znanja i vještine koje su već sada potrebne gospodarstvu čiji se zahtjevi sve brže mijenjaju, posebice uzevši u obzir digitalizaciju, zelenu transformaciju, klimatske i javno-zdravstvene izazove. Pri tom je vrlo važna suradnja i umrežavanje obrazovnih, znanstvenih, gospodarskih i socijalnih dionika, ne samo na unaprjeđenju strukovnog obrazovanja već i iznimno potrebnih drugih usluga koje treba uvesti i napraviti značajan iskorak tamo gdje već postoje, a to su usluge profesionalne orijentacije, obrazovanja odraslih i cjeloživotnog učenja.

Na kraju, sva ulaganja u regionalne centre kompetentnosti neće promijeniti gospodarstvo, ako se ne poveća interes za strukovna zanimanja i promijeni negativna percepcija kvalitete strukovnih škola. Uza svu modernizaciju, potrebno je intenzivno raditi na aktivnostima promjene percepcije vrijednosti strukovnih zanimanja u društvu. Osim škola RCK-ova, značajnu ulogu imat će obrazovne i gospodarske politike koje trebaju istaknuti značaj te stimulirati daljnji razvoj strukovnog obrazovanja i poduzetništva.