Dino Saluzzi (85) jedan je od simbola argentinske glazbe. Svojim novim albumom “Albores” (Zora) koji je odsvirao sam na bandoneonu vratio se korijenima, ne samo reminiscencijama na djetinjstvo provedeno u ruralnom kraju na sjeveroistoku zemlje, nego i solo sviranju.

Album sa 12 autorskih skladbi mu je objavila njemačka diskografska kuća ECM (Edition of Contemporary Music) s kojom surađuje gotovo četrdeset godina. Prvijenac za tu etiketu bio je album “Kultrum” iz 1982. na kome sam svira bandoneon, vrstu harmonike koja je vrlo popularna u Argentini i Paragvaju. Posljednji solo album objavio je 1988. pod naslovom “Andina”. Tako je simbolično zaokružio svoju karijeru. Svoj zadnji solilokvij na bandoneonu snimio je između veljače i lipnja 2019. u vlastitu studiju u Buenos Airesu. Glazba je to usporenog, gotovo uspavljujućeg ritma, ali iznimno tople emocije. Sada kada su glazbeni sadržaji dostupni na nekoj od digitalnih platformi poput Deezera ili Spotifyja svatko si može priuštiti odlazak na imaginarnu ekskurziju bespućima zaboravljene argentinske provincije. U njegovom sviranju ima elemenata jazza, a Dino Saluzzi na svom posljednjem albumu prilično improvizira na njemu poznate teme. Tu ćemo pronaći i puno folklornih citata. Iako nam je Saluzzi tijekom karijere bio poznatiji kao netko tko je svirao u vlastitim sastavima ili u duetu, ovdje se pojavljuje posve sam. No, to je sve samo ne monotono glazbeno putovanje.

Dino Saluzzi rođen je 1935. u gradiću Campo Santo u pokrajini Salta na sjeveroistoku Argentine. Mjesto je to koje je dalo brojne glazbenike, ali i preživjelo tri katastrofalna potresa. Jedan od sinova Campo Santa je i saksofonist Félix Saluzzi, Dinov brat. Njih dvojicu u društvu njemačke violončelistice Anje Lechner mogli smo čuti na još jednom antologijskom albumu “Navidad de los Andes” (ECM) iz 2011. o kojem smo već pisali na ovim stranicama.

Snažan utjecaj na Saluzzija izvršio je veliki argentinski skladatelj i glazbenik Astor Piazzolla. Upravo je on bandoneon uzvisio i učinio poznatim diljem svijeta. Još jedna važna ključna riječ kada govorimo o Saluzziju je tango, začuđujuća glazba i pripadajuća supkultura nastala na granici Argentine i Urugvaja koja je zaštitni znak ovih dviju zemalja, ali i način života. U mnogim europskim metropolama nije rijetkost u javnom prostoru, obično na trgovima, naići na posebna mjesta na kojima zaljubljenici u ovu glazbu plešu tango. Moglo bi se reći da je tango sastavni dio ne samo argentinske, nego i svjetske kulturne baštine.

Tijekom karijere Dino Saluzzi je nastupao s mnogim velikim imenima poput Charlieja Hadena, Tomasza Stanka, Charlieja Mariana, Pallea Danielssona, Enrica Rave, Georgea Gruntza i Ala Di Meole. Osnovao je i obiteljski sastav u kome su svirala dvojica njegove braće Félix i Celso te sin José María. Iz tog vremena pamtimo njihov album “Mojotoro” (1991.). Kako je zabilježio Ron Wynn u svojoj recenziji na All Music Guideu, na albumu možemo čuti tango s elementima bolivijske i urugvajske (folklorne) glazbe. Ta bliskost folklorizmu čini Dinu Saluzzija prilično egzotičnim. Ako bi uz njega i Astora Piazzollu tražili treće ime vezano za umijeće sviranja na harmonici to bi zacijelo bio Chango Spasiuk, Argentinac ukrajinskog podrijetla. No, umjesto tanga i milonge, koje poznajemo iz urbanog miljea, Spasiuk je nadahnuće pronašao u polki i chamaméu, koji također potječe s ruralnog sjeveroistoka.

Uvodna skladba na novom albumu Dine Saluzzija dirljiva je posveta gruzijskom kompozitoru Giji Kančeliju na čijem je albumu “Themes from the Songbook” iz 2010. gostovao. Kančeli je preminuo u listopadu 2019. samo nekoliko mjeseci nakon što je Saluzzi snimio svoj album. I to je bio još jedan neobični uradak nastao u radionici prvog čovjeka ECM-a Manfreda Eichera. Izvodeći Kančelijeve skladbe klasične glazbe, Dino Saluzzi svira bandoneon, glasoviti Gideon Kramer muzicira na violini, a Andrej Puškarjev na vibrafonu. To je još jedan album koji vrijedi poslušati. Ukrajinski vibrafonist svojim instrumentalnim intervencijama podsjeća nas na ulogu kakvu je odigrao Boško Petrović na albumu “Zvira voda/ Wellspring” (Jugoton) iz 1988. glazbujući zajedno sa sopranisticom Ružom Pospiš Baldani i pijanistom Nevenom Frangešom.