Hrvatski građani tuguju za djevojčicom preminulom od posljedica teškog zlostavljanja njezine majke. Proziva se sustav, okrivljuje šutnja društva i okoline, i tko zna koliko još "nevidljive" djece u ovom trenutku trpi nekakav oblik zlostavljanja, a netko od odraslih za to zna i šuti jer ga se "ne tiče".

Prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković, dr. med., specijalist psihijatrije, subspec. dječje i adolescentne psihijatrije, subspec. forenzičke psihijatrije, pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Osijek, koja se već 20 godina svakodnevno susreće s djecom koja trpe najteže posljedice zlostavljanja, kaže kako se u Hrvatskoj još uvijek smatra kako je bolje i loš roditelj nego da se djeca daju nekom drugom.

- Kod nas je roditeljstvo još uvijek "sveta krava", u koju se ne smije dirati. Beskrajno dugo se daje roditeljima da polažu popravni ispit. Roditeljstvo se ne dijeli na siromašne i bogate, nego na loše i dobre. Roditeljima naš sustav predugo daje pravo da ispravljaju pogreške. No to nisu male pogreške, nego ostavljaju trajne posljedice na djecu. To su takozvani neroditelji. Oni ne moraju biti psihički bolesni, nego postoje zlostavljači i oni koji nikada nisu ni trebali biti roditelji. Kada želite voziti, idete polagati vozački ispit i dobijete dozvolu, a za roditeljstvo, nažalost, ne postoji ispit. Ne znam do kada više tolerirati roditeljsku nebrigu - pita prim. Ćurković. Navodi kako svi zaboravljaju da zlostavljana djeca završe na dječjoj psihijatriji. Iako se najčešće govori o fizičkom zlostavljanju djece, postoji i emocionalno, psihički, ali je i sve više spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta.

- Kada u 21. stoljeću dijete ovako strada, to je nešto zbog čega se svi moramo ozbiljno zabrinuti. Doista me žalosti činjenica da više nisam ni iznenađena takvim slučajem, nego mislim da će ih biti sve više. Nažalost, sve je više djece u sustavu nezaštićeno, a i sve je više siromašne djece. Svi u struci, ako imamo neke naznake da se nešto događa u obitelji, ne mora se konkretno raditi o zlostavljanju već, možda obitelj treba pomoć, prijavljujemo to. Imamo pravilo da je bolje prijaviti pa da nema ništa nego ne prijaviti. Zlostavljano dijete prepoznaje se čim uđe u ordinaciju. Višegodišnje zlostavljano dijete lomi prste, napeto je, na svaki udarac bježi pod stolicu, boji se razgovarati. Nažalost, sve više djece trpi zlostavljanje, a pogotovo se to pogoršalo ovom online školom, jer sada uopće ne mogu izići iz kuće - kaže psihijatrica.

Kada je riječ o udomiteljskim obiteljima, kaže kako nije rijetkost da su djeca nastavila trpjeti zlostavljanje i u takvim obiteljima, a kada djecu koja su u udomiteljskoj obitelji treba primiti u bolnicu na primjer, mora se opet pitati za suglasnost roditelja, od kojih su oduzeti, jer su oni skrbnici.

- Ima jako kvalitetnih udomiteljskih obitelji, ali i onih koje nisu dobre. Na odjelu smo primijetili i zlouporabu da se djeca dovode k nama da bi im se dala kakva dijagnoza kako bi udomitelji dobili veću naknadu. Djeca koja su izmještena iz svojih obitelji zahtijevaju tretman i podršku stručnjaka, a nema nas dovoljno. Ima nas 40-ak, a trebalo bi nas biti 120. Svi se trudimo, ali ne ide to preko noći. Jako je tu puno problema. Najlakše je reći "sustav ne radi", od liječnika, do socijalnih radnika, najlakše je prozivati nekoga. Jako puno ljudi je požrtvovno na štetu svog privatnog života. Ako će ovaj slučaj riješiti sav problem s nekoliko otkaza - super. Neprimjereno je pozivati ljude na javni linč, a to rade osobe koje uopće ne znaju o čemu se radi. Ti ljudi trebaju doći volontirati na naš odjel i onda ćemo vidjeti što misle o stručnom radu. Često imam osjećaj da se vrtim u začaranom krugu. Pola domova za preodgoj ili odgoj djece se zatvorilo i nemamo ih gdje poslati. Sada su svi prepametni na Facebooku, a nikada se nisu pitali kamo ta djeca idu, što treba napraviti za tu djecu i gdje završavaju. Ista ta djeca iz siromašnih obitelji u razrede dolaze obično neuredna i zapuštena, a umjesto da im pomognemo, odmah se saziva roditeljski sastanak da se to dijete izdvoji iz razreda, te ga se dodatno traumatizira. Građane treba senzibilizirati na ovu temu jer živimo u vremenima gdje djeca sve više trpe. Nažalost, o ovome će se pričati pet ili deset dana i opet će biti sve po starom - zaključuje pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Osijek. Kako dodaje, pitanje je vremena do kada mali broj stručnjaka može izdržati.

- Sustav nije posložen. S djecom je užasno teško raditi, jer se popravljaju situacije koje su nastajale godinama, a traži se da se riješe u nekoliko dana ili tjedana. Pred nama je još dug put. Znamo mi u sustavu što treba, ali nitko nas ne pita. Hitno treba riješiti pitanje da se u kratkom roku mogu oduzeti djeca roditeljima zlostavljačima, bez "56.000 žalbi". Uz to djeca predugo čekaju posvojenje. Koji je smisao držati djecu u udomiteljskim obiteljima sedam ili osam godinama i dopustiti onda njihovim roditeljima da ih preuzmu? - pita se prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković.