Putovanje u Indiju predstavlja neobičnu avanturu prepunu kontrasta, tijekom kojeg se putnik susreće s brojnim religijama, jezicima i kulturama. Indija je po veličini sedma država na svijetu, a svojom je površinom kao 62 Hrvatske. Jedna od najmnogoljudnijih zemalja koja broji milijardu i stopedeset milijuna stanovnika, u kojoj se govori 1600 različitih jezika. Službeni jezici su hindu i engleski. Glavni grad je New Delhi. I još nešto, Indija je prema broju stanovnika najveća demokracija na svijetu!

U takvoj golemoj i prenapučenoj zemlji, šarenoj i bučnoj kao košnica, ništa nije nemoguće. Indija je oduvijek spektakularni mozaik dojmova, stvarnih i nestvarnih lica i događaja. No unatoč velikom siromaštvu, zapravo podjeli između ekstrabogatih i onih koji jedva preživljavaju, Indija je za naše zapadnjačke pojmove bila i ostala egzotična zemlja, pravi miks kultura, tradicije, religije i, dakako, ostataka i utjecaja britanskog kolonijalizma. Što se običnih ljudi tiče, Indijci su vrlo vedri, susretljivi, miroljubivi i uvijek dobri domaćini.

I još je po nečemu Indija posebna - po golemom tehnološkom i tehničkom napretku. Posebna je i obiteljska tradicija - tri velika događaja u obitelji koji se slave su rođenje, brak i smrt. Većina brakova dogovorena je unutar kasta. Ljubav je u Indiji preslaba osnovica za zasnivanje braka. Roditelji ponekad provedu čitavu godinu tražeći dobru "partiju" za sina ili kćer. Često je tu angažirana rodbina i prijatelji. Budući supružnici trebali bi si odgovarati u mnogim pojedinosti, kao što su kasta, zanimanje, izgled, vjera, karakter i sl.

Uglavnom, kaste u Indiji uvelike određuju čitav život. Važno je znati da u Indiji egzistiraju četiri kaste - kasta nedodirljivih (svećenstvo), ratnika, trgovaca, i kasta najsiromašnijih (koji rade prljave poslove i kojih je najviše).

Tijekom leta za New Delhi nastojala sam se opustiti slušajući indijsku glazbu. Sati u zrakoplovu činili su se dugima. Skrštenih ruku prelazila sam vremenske zone. Letjeli smo iznad Crnog mora, Kaspijskog jezera, Irana, Afganistana, Pakistana. Nad Pakistanom je već bila noć. Fascinirala su me bezbrojna svjetla većih i manjih gradova, međusobno gotovo spojena, što ukazuje na mnogoljudnost i veliku gustoću naseljenosti u ovom dijelu svijeta.

Za sedam i pol sati sletjeli smo na Delhijski aerodrom Indira Ghandi. Po izlazu s aerodroma dočekala nas je gusta tajanstvena noć s crnoputim licima krupnih očiju. Nastavila sam putovanje autobusom prema Jaipuru poznatom i kao "ružičasti grad". Jaipur je glavni grad Rajasthana koji je osnovan 1727. godine, a u njemu živi više od pet milijuna stanovnika. Poznat je po dobro očuvanim ružičastim građevinama. Grad je toliko impresivan da jedna poslovica kaže: "Što sam postigao u životu ako nisam vidio Jaipur?".

Impresivne tvrđave na brdima i okolna jezera čine Jaipur jednim od najpitoresknijih gradova Indije. Glavnom ulicom kreće se neprekidna masa ljudi koji se prelijevaju kao vodena bujica, tjerani potrebama i očajem, kao i svugdje u bilo kojem indijskom gradu. Bezbroj je uokolo trgovaca koji žele nešto prodati. Posvuda rasječeni i posoljeni krastavci u velikim posudama kojima se utažuje žeđ, narezani kokos, sjemenke... Na ulicama je mnogo malih kuhinja iz kojih se mirisi miješaju s raznim mirisima poput tamjana, ali i vonja kravljeg izmeta, devinog urina i ljudskog znoja. U gastronomskoj ponudi prevladava riža, piletina, riba, umaci s povrćem, začinjena variva, chapati, raznoliko voće. Naravno, treba biti oprezan s jelima, kao i s pitkom vodom.

Na zakrčenim ulicama rikše su najspretnije i najuzbudljivije prijevozno sredstvo. Nije rijetkost vidjeti devu koja vuče kola s voćem i povrćem, ili oslikane slonove koji nose šećernu trsku. U takvom kaosu hrabrost je nesmotreno se uključiti u tu gužvu.

Jaipur me očarao svojim kulturnim spomenicima i hramovima kao nijedan do tada viđeni grad. Sve je tako prirodno, toplo obojeno, kao da putniku iskazuje dobrodošlicu. U središtu grada nalazi se najčudesnija građevina - Hawa Mahal, ili kako je nazivaju "palača vjetrova", koju je dao sagraditi Maharaja Sawai Pratap Singh davne 1799. godine. Impresivno je to zdanje sa svojih pet piramidalno poredanih katova.

Ono što ovu palaču čini toliko privlačnom je "čipkasto" pročelje naglašeno "nježnim" rešetkama na prozorima, visećim zatvorenim balkonima, sve ružičasto obojeno. Nevjerojatan je to ručni rad iznimne finoće. Više od 900 malih prozora i prozorčića s lijepim rezbarijama, čudesno i očaravajuće! Nekad davno u palači su živjele maharadžine žene i kraljevske dame. Svakodnevne svečanosti i festivali koji su se slavili na ulici, žene su promatrale iza rešetkastih prozora, skrivene od pogleda običnih ljudi. Arhitektura palače dizajnirana je tako da ostaje prohladna čak i tijekom užarenog ljeta. Čudesno je kako vjetar lako putuje kroz sitne prozorčiće. Posvuda uokolo slobodno se kreću dobro nam znane svete krave te majmuni, čuvari grada. Usred grada smještena je i prepuna tržnica u kojoj se može kupiti vrlo dobra indijska odjeća i obuća.

Iz središta grada zaputila sam se do tvrđave Amber stare 1000 godina. No, do tvrđave nije lako doći, osobito za vrućega dana kakav je bio kad sam posjetila Jaipur. Tvrđava je udaljena oko 12 km od grada. Kako nema javnog prijevoza, vlasnik jednog slona ponudio mi je dobru opciju, jahanje slona, i obećao da će mi omogućiti nevjerojatan panoramski pogled. Nakon višeminutnog nagovaranja vlasnik me uvjerio da je slon izvrstan izbor. Pomogao mi je popeti se na slona koji je potom visoko podignuo glavu i kljove. Činio mi se sit i sretan, i mi smo krenuli na kratko putovanje.

Duž strme staze slon bi povremeno zamahao surlom ili repom, bacajući prašinu i urin na mene. Slon je to činio često, a ja nisam imala nikakvu zaštitu za glavu. Nakon pola sata jahanja bila sam znojna i mokra. Jednom kad krenete nema povratka. Putem vas salijeću fotografi koji pokušavaju pronaći mjesto za dobru sliku koju vam kasnije pokušavaju prodati. To kratko putovanje bilo je iscrpljujuće, a završilo je na slikovitom brežuljku ispred palače.

Palača Amber vrlo je lijepa, krem boje. Stoji na brdovitom terenu s malim jezerom u podnožju. Drevno je središte maharadžine države čiju arhitekturu prožima mogulska raskoš. Impozantna tvrđava čija se ljepota skriva unutar njenih zidina s prekrasno oslikanim minijaturama, dekoracijama od zrcala i bjelokosti. Nestvarno je zamisliti da su takve vještine postojale u 15. stoljeću.

Prema riječima vodiča u njoj je živio maharadža sa svojih 350 konkubina i 12 žena. Stoga se u palači nalazi i 12 glavnih vrata s dvorištima za svaku maharadžinu ženu. U jednoj od dvorana za goste posjetiteljima je omogućeno uživanje u indijskoj glazbi na tradicionalnim, nama gotovo nepoznatim glazbalima. Kao zaljubljenica u Indiju, tijekom mojih putovanja po ovoj raskošnoj zemlji vidjela sam mnogo sjajnih mogulskih spomenika, ali ova utvrda iz dinastije Rajput nadmašila je mnoge od njih.

Vraćajući se unajmljenim taksijem u Jaipur, zaustavila sam se više puta, svaki put nečim oduševljena. Dugo sam se zadržala na obali jezera u kojem stoji "vodena palača" okružena vrtovima šafrana. Reflektirane zrake sunca daju joj poseban kolorit. Fascinantno. Ili kako je to zapisao Swami Vivekananda: "Ovaj je život mučna zbilja. Smiono prokrčite svoj put kroz njega, iako to može biti vrlo teško. Nije važno! Duša je jača". Koroni i svim pandemijama unatoč...