Dr. sc. Pero Aračić, redoviti profesor u trajnom zvanju rođen je 1944. godine u selu Grk, općina Bosanski Brod. Tijekom 25 godina obnašao je čelne službe filozofsko-teološkog učilišta u Đakovu: prorektor (1989. - 1991.) pa potom rektor (1991. – 2003.) Visoke bogoslovne škole, predstojnik Teologije u Đakovu (2003. – 2005.), prodekan (2005. – 2007.), zatim v. d. dekana (2007. – 2008.) te dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu u sastavu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku (2008. – 2014.) koji je njegovim iznimnim doprinosom doživio razvoj i ustroj kakav imamo danas. Angažirao se oko osiguravanja pristupa teološkom studiju većem broju studentica i studenata laika što do tada nije bilo uobičajeno, zaslužan je i za izgradnju đakovačkog kampusa.

Nakon dovršenja doktorskoga studija u Rimu istaknuo se u nastavnoj djelatnosti, predavao na svim razinama studija, ustrojio sveučilišni poslijediplomski specijalistički studij Pastoralna teologija s trima smjerovima: Pastoral braka i obitelji, Pastoral kriznih situacija i Pastoral župne zajednice gdje je okupio vrhunske predavače iz cijele Hrvatske. Bio je inicijator reorganizacije dodiplomskoga filozofsko teološkog studija i usklađivanja s bolonjskim smjernicama u integrirani preddiplomski i diplomski filozofsko teološki studij.

Piše na njemačkom, hrvatskom i talijanskom jeziku, objavio je 21 knjigu i 137 znanstvenih i stručnih radova. Vodio je međunarodni projekt Aufbruch, nacionalni projekt Kršćanski identitet i kvaliteta bračnog i obiteljskog života te sudjelovao u nekoliko međunarodnih (Pastoralna teologija u postkomunističkim zemljama, European Values Study, Priester 2000) i nacionalnih projekata (Komparativna europska studija vrednota: Hrvatska i Europa). Bio je član mnogobrojnih organizacijskih odbora međunarodnih stručnih sastanaka i višednevnih simpozija u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj.

Profesor Aračić bio je i članom brojnih vijeća i komisija (Sabor, ministarstvâ, AZVO, Sveučilište u Osijeku, HBK, Nadbiskupija đakovačko-osječka) te dopredsjednik i dugogodišnji predsjednik međunarodne Udruge pastoralnih teologa srednje i istočne Europe, zatim član Matičnog odbora kao i povjerenstava za obranu i ocjenu doktorata te mentor završnih radova na svim razinama studija.

Odlikovan je čašću Kapelana Njegove Svetosti 1994. godine, Spomenicom domovinske zahvalnosti 1996. te nagrađen Godišnjom nagradom grada Đakova 2013. godine.
Upravitelj je Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Đakovu HAZU-a od 2016. godine.
Dr. sc. Pero Aračić, redoviti profesor u trajnom zvanju, umirovljen je 1. listopada 2014. godine. Zbog iznimnog znanstvenog i nastavnog doprinosa Fakultetsko vijeće Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu usvojilo je prijedlog, a Senat Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku 24. veljače 2021. donio Odluku o dodjeli počasnoga znanstveno-nastavnog zvanja professor emeritus prof. dr. sc. Peri Aračiću.

Poštovani profesore, prije svega čestitamo Vam na počasnom zvanju „professor emeritus“ Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. S obzirom na predani dugogodišnji rad u znanosti i visokom obrazovanju, ali i zasluge koje imate u rastu i izgradnji malog đakovačkog kampusa, što smatrate svojim najvećim uspjehom i koja Vas dosadašnja postignuća najviše raduju?

Ponajprije hvala na čestitci. Naravno da se prvo spominje ono vidljivo, a to su zgrade malog đakovačkog kampusa. Imali smo nekoliko ciljeva: stvaranje prostora za studij u novim vremenima, objedinjavanje crkvenih knjižnica i dostupnost istraživačima te smještaj studenata laika.
Bilo je i brojnih izazova – od vraćanja nacionalizirane imovine, raznoraznih prijedloga, ideja, renoviranja, preseljenja, zastoja u radovima, financiranju, no Središnja nadbiskupijska i fakultetska knjižnica svečano je otvorena 2005. g. Savjetovali smo se s mnogima i ovom zgodom posebno zahvaljujemo voditelju NSK-a, nedavno preminulom dr. sc. Josipu Stipanovu. Napokon, sagrađen je i Studentski dom dobrotom Sveučilišta u Osijeku i tadašnje rektorice prof. dr. sc. Gordane Kralik.
Cijeli mali kampus projektirao je i osmislio dipl. ing. Ivan Cvenić, a realizacija toga projekta ne bi bila moguća, i to posebno želim naglasiti, bez velikog povjerenja i financijskog praćenja pok. biskupa Ćirila Kosa te sudjelovanja tada pomoćnog biskupa dr. sc. Marina Srakića kao i mnogih donatora koje nije moguće sve nabrojiti pa ne spominjemo nikoga!
No istovremeno se razvijao i formirao studij filozofije i teologije i cjelokupno je učilište raslo do svoje punine: fakulteta u sastavu Sveučilišta u Osijeku!

Dugi ste niz godina bili u upravljačkim strukturama, postoji li možda nekakva ideja, želja, projekt koji niste uspjeli realizirati?

Od 35 godina rada, u čelnim sam službama današnjega KBF-a čak 25 godina. Činjenica te trajnosti i mene danas iznenađuje te kolegama koji su me birali ovom zgodom zahvaljujem na povjerenju s nadom da sam to povjerenje bar djelomice ostvario i opravdao.
Jedno vrijeme bio sam u Upravnom vijeću Zavoda HAZU-a u Osijeku kao i u Upravnom vijeću Sveučilišta koje tada još nije bilo strukturirano kao danas.

Bio sam član europske udruge Rad s odraslima (Erwachsenenbildung). Od ustanovljenja Udruge pastoralnih teologa srednje i istočne Europe u Pragu 2004. godine (PostNetzWerk sa sjedištem u Beču), bio sam njezin potpredsjednik do 2006. i zatim deset godina predsjednik (2006. – 2016.), a još uvijek sam redovan član.

Bogu hvala, inicijative su koje su zaživjele i održale se do danas:
već spomenuto uzdignuće Teologije u Đakovu (afilirane KBF-u Sveučilišta u Zagrebu). Posebno bih ovdje zahvalio na potpori u vrijeme rasta učilišta od Visoke bogoslovne škole do KBF-a u Đakovu dekanima prof. dr. sc. F. Šanjeku i T. Ivančiću, zatim kolegama prof. dr. sc. Josipu i Stjepanu Balobanu s kojima sam radio na međunarodnom projektu European Values Study (EVS) te prof. dr. sc. G. Črpiću i K. Nikodemu. Svi su se oni ugradili tih godina u naš sustav, poticali njegovo dozrijevanje
1993. pokretanje vlastitog znanstvenog časopisa – Diacovensia koji je danas a1 i znanstvenog niza biblioteka Diacovensia u kojem je objavljeno oko 40 svezaka
1995. izlazi prvi broj studentskog lista, kasnije nazvanog Teofil
2010. utemeljena je Zajednica prijatelja KBF-a u Đakovu.
Neostvarenih želja ima, reći ću samo kratko o prvoj i najvažnijoj. Naime, demografska je situacija u Hrvatskoj katastrofalna. Vlada je ukinula Ministarstvo za demografiju. Želja mi je da se u okviru KBF-a u Đakovu ponovno uspostavi Institut za brak i obitelj (Obiteljski institut od 1980.) i da se javnost svaki dan izvješćuje o demografskoj situaciji, da se organiziraju znanstveni skupovi i predlažu rješenja te da se formiraju potrebni djelatnici. O tome sam pisao više puta, ali nisam naišao na pozitivne reakcije i prihvaćanje. Nadam se da će naš KBF i Sveučilište u Osijeku imati dodatnog sluha i uspostaviti tu instituciju te odgovoriti na taj teški izazov u cilju predlaganja izlazâ iz te čudne bračno-obiteljske situacije hrvatskoga naroda.

Još jedna inicijativa koja je zaživjela Vašom upornošću i jasnoćom u prikazivanju važnosti biskupa Strossmayera, njegova grada te povezivanja teologije s drugim područjima i poljima znanosti jest osnivanje Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Đakovu HAZU-a čiji ste upravitelj. Možete li nam ukratko predstaviti Zavod?

Godine 2014. postao sam članom suradnikom HAZU-a čiji je osnivač, kako svi znamo, biskup Strossmayer. Od tuda i ta inicijativa, u osnivačevu gradu, i već ranije, i prije nego li negdje drugdje, Zavod je već trebao postojati. Godine 2016. uspjeli smo dogovoriti potporu županija Osječko-baranjske i Brodsko-posavske te gradova Đakova i Slavonskog Broda. U neposrednim pregovorima sudjelovali su bivši tajnik HAZU-a prof. dr. sc. Slobodan Kaštela i akademik Franjo Šanjek. Uz redovite aktivnosti organizirani su i simpoziji (o biskupu Sučiću, potom J. Stadleru (u Brodu i Sarajevu), o biskupu Ć. Kosu, o demografiji „Kamo ide istočna Hrvatska?“ te slikaru I. Tišovu) te objavljeni zbornici radova sa simpozija. Izdali smo i Radove br. 1 Zavoda HAZU-a. Prvog voditelja, pokojnog akad. F. Šanjeka naslijedio je akademik Josip Bratulić. Ja sam sada upravitelj u drugom mandatu.

Ovdje želim istaknuti jako dobru suradnju s KBF-om u čijim je prostorima i smješten Zavod te suradnju i potporu Nadbiskupije uz spomenute županije i gradove. Mislim da se jedino tako mogu pronositi dobre ideje – i one biskupa Strossmayera, ali i ove od danas.

Posebna zahvala za Zavod u Đakovu ide Upravi HAZU-a na čelu s ondašnjim predsjednikom akademikom Zvonkom Kusićem i Nadbiskupiji, odnosno nadbiskupu dr. sc. Đuri Hraniću.

Čitajući Vaš životopis mnogi će Vas, kao i većina koja Vas poznaje, okarakterizirati riječima idejni začetnik, motivator, organizator, praktičar… Gdje se može pronaći vrelo te Vaše životne energije i ideja?

Velika je i obilna povijest svakoga od nas. U ovo moje životno vrijeme jedna me misao zaokuplja: desetljeća života, školovanje, osobe na mom životnom putu koje su mi darovane i koje su dio sebe ugradile u mene, poklonjeno vrijeme i prostor koji sam zauzimao, je li taj Netko zadovoljan s onim što je stavio u mene, koliko sam to razvio i oplodio i jesam li sve to stavio u službu drugih, u službu općeg dobra? Neka mi bude dopušteno reći: Mislim da si svatko od nas treba dati odgovor na ta pitanja kako bi zadobio unutarnji mir. Očito je da život nije sebe radi, već drugih radi. Čim prije i čim češće treba se o tome pitati te promišljati.

Istina je da se uvijek moglo učiniti više, bolje, plemenitije i bez ikakve zloće. Tu su onda dodatna pitanja: Jesam li prema drugima koji su mi darovani na životnom hodu činio dobro, poticao na napredak i napredovanje ili sam ih kočio na bilo koji način? Mislim da nikada ne bi smjelo biti zavisti jer sve što nam je u zametku darovano valja razvijati i obogaćivati i tu smo jedni drugima na dobro, pomoć i trebamo se veseliti razvoju, napretku i svakom dobru drugoga koji nam je darovan.

Osobno se nadam da sam ispunio veći dio onoga što se od mene očekivalo. I mene je koji put iznenadilo. Ovdje želim naglasiti da sâm nitko od nas ne može učiniti mnogo. Zato sam neizmjerno zahvalan svima koje sam susreo, koji su me darivali sobom i oplemenjivali te sam i ja mogao bar nešto te plemenitosti prenijeti drugima. Ali to nije isključivo moje, već zajedničko.

Na kraju ovoga razgovora, postavljamo Vam pitanja što slijedi, kakvi su planovi, perspektive i što poručujete studentima i mladim znanstvenicima?

Osim redovitoga rada u Zavodu, uskoro bi trebala ugledati svjetlo dana i knjiga o specifičnom crkvenom radu s brakovima i obiteljima: Hrvatska, kamo ideš?, treća po redu u mojim umirovljeničkim danima nakon knjiga Radosna poruka krštenja (2016.) i Trauma rastave i razvoda braka i obitelji (2016. i 2019.).

Mladim znanstvenicima želim reći da se ne treba ispričavati da bi se opravdao neki nemar ili neuspjeh. To govorim ne da poučavam ili dijelim savjete. Slobodan sam ipak iz vlastitog iskustva reći da uz sve gradnje i organizacije rada uvijek je teološko-pastoralna znanost s istraživanjem bila prva. Zapuštanje znanosti nije se dogodilo! Treba raditi, naći sebi slične, podržavati se, ići uvijek naprijed s nadom da se sve nesuglasice mogu nadići i pobijediti. Isto vrijedi i za redoviti studij. Tražiti od sebe uvijek više i biti ambiciozan! A sve to zbog onoga darovanog i povjerenog što nosim u sebi, zbog činjenice da sam pozvan te onih kojima sam poslan. A to sve od Nekoga! Nešto se ipak radi i uvijek molim Boga za zdravlje uma da se može darovati drugima još što nosim u sebi, a nije kao spoznaja izišlo iz mene. Dobro je da uvijek iz nas izlazi dobro. I da uvijek zračimo optimizmom.

Stjepan Radić,Antonija Pranjković