Iako je 71. Berlinale završio prošloga petka proglašenjem pobjednika, on je zapravo tek počeo. Pandemijsko izdanje Berlinskog filmskog festivala od 1. do 5. ožujka održano je u digitalnoj formi za medije i filmske profesionalce, a od 9. do 20. lipnja berlinska publika sve filmove imat će priliku vidjeti u kinima i na open-air pozornicama, a tijekom tog Summer Special izdanja svoje Zlatne i Srebrne medvjede uživo će preuzeti i dobitnici.

Ove su godine izostale konferencije za novinare, glamur crvenih tepiha i svečanih premijera, slavne zvijezde i filmaši te redovi ispred kinodvorana. Hoteli, restorani, barovi i pubovi diljem Berlina ostali su bez uobičajenog festivalskog ekstraprofita, a berlinske noći bez bezbroj festivalskih zabava, domjenaka i večera.

Sve ono što jedan veliki filmski festival i čini velikim ove je godine izostalo, no čak i ovakvo skraćeno online izdanje ima svojih prednosti: teško je ne priznati da je - unatoč očiglednom minusu malog kompjutorskog ekrana i činjenici da su filmovi bili dostupni samo 24 sata - praćenje programa jednog od tri najznačajnija filmska festivala iz naslonjača poprilično luksuzan komfor kao i da bez ostalih festivalskih aktivnosti i uobičajene strke i stresa konzument može pogledati mnogo veći broj naslova.

S obzirom na to da i filmski svijet već godinu dana živi pandemijskim životom osakaćene produkcije, kaotičnih planova i neizvjesnih predviđanja, malo tko je od novih festivalskih šefova, umjetničkog direktora Carla Chatriana i izvršne direktorice Mariette Rissenbeek, koji su prošle godine preuzeli uzde Berlinala nakon 18-godišnje vladavine Dietera Kosslicka, očekivao da će uspjeti složiti program koji će biti vrijedan posebne pozornosti. Pokazalo se, pak, da je 71. Berlinale unatoč manjem broju naslova iznjedrilo mnogo bolji program u usporedbi s posljednjih više godina. Iako nismo vidjeli velike filmove, bilo je tu vrlo zanimljivih, kvalitetnih i intrigantnih ostvarenja, što posebno vrijedi za natjecateljski program u kojemu se (pre)često prikazuju naslovi koji se tu umjesto organsko-filmskih, pripovjedačkih, zanatskih, redateljskih ili autorskih nađu zbog političkih, interesnih, kompromisnih, a u novije političko korektno vrijeme, i inkluzivnih razloga.

Pobjednik 71. Berlinala je "Baksuzna ševa ili ludi pornić" koji potpisuje Radu Jude, što je ujedno i najveći uspjeh hrvatske kinematografije (nakon Matanićeva kanskog slavlja sa "Zvizdanom") jer je riječ i o hrvatskoj manjinskoj koprodukciji koju je odradila Ankica Jurić Tilić sa svojom Kinoramom. "Film je to koji posjeduje rijetku i važnu kvalitetu dugovječnog umjetničkog djela, koji je uhvatio samu srž, vrijednost i surovost naše sadašnjosti i filma koji je istovremeno i razrađen i divlji i pametan i djetinjast", dio je izjave žirija kojom objašnjava svoju odluku. Riječ je svakako o jednom od najboljih filmova u konkurenciji, konceptualnoj političko-društvenoj crnohumornoj drami, satiričnom triptihu koji narativnom lakoćom i zanatskom uvjerljivošću prelazi iz eksplicitnog pornića u uvodnom dijelu filma u vinjetsku kroniku tranzicijske Rumunjske (čitaj istočne Europe) dotaknuvši se i konzumerističke današnjice kao i niza društvenih tabua, kao što je felacio, da bi završio teatralnim ‘sudskim‘ apsurdističkim grand finalom s tri različita ishoda kojim oslikava sve licemjerje, malograđanštinu, frustracije i bijes suvremenog društva u kojemu se čovjek koprca poput ribe na suhom.

Osim Judea i mađarske glumice, treću nagradu istočnoeuropskoj kinematografiji donio je mađarski debitant Denes Nagy okitivši se Srebnim medvjedom za najbolju režiju za (anti)ratnu dramu “Prirodno svjetlo” smještenu na istočnoj fronti tijekom Drugog svjetskog rata, iako pomalo hladnu, no briljantno režiranu i poetski mračno uhvaćenu dubinu ljudskog ponora. Film koji zaslužuje gledanje na velikom platnu. Grand Prix dobio je japanski redatelj Ryusuke Hamaguchi za “Kolo sreće i fantazije”, vrlo dobru dramu o ljubavi, sudbini i životnim slučajnostima u tri čina. Nagradu žirija dobio je neodoljivi dokumentarac “Gospodin Bachmann i njegov razred”, koji unatoč 215-minutnom trajanju osvaja svojom humanošću i toplinom, a Srebrni medvjed za najbolji scenarij pripao je korejskom autoru Hong Sangsoou za dramu “Uvod”.