Đurđica se davno upotrebljavala kao lijek za padavicu uz primjenu neobičnih dodataka. Raste na krčevinama svijetlih bjelogoričnih šuma, šumama hrasta, šikarama, brdskim livadama i vrtovima.

Nije zanimljiva samo po svom opojnom mirisu, nego i po ljekovitosti koja je otkrivena još u 12. stoljeću. Zahvaljujući sadržaju kardiotoničnih heterozida, đurđica jača srčani mišić i pomaže kod angine pektoris. Bere se cijela biljka s korijenom u vrijeme cvatnje (bolje je brati prije same cvatnje, ali nikako ne nakon cvatnje), koju sušimo na toplom i prozračnom mjestu u sjeni. Osušenu biljku usitnimo i pohranimo u odgovarajuću hermetičku ambalažu. Može se brati i pojedinačno samo cvijet ili korijen u jesen, kao i list u proljeće.

Tinkturu od đurđice pripremamo od svježe biljke, i to cvjetova i listova, a može i od korijena. Berači moraju voditi računa da nakon berbe dobro operu ruke.

Konzumacija bobica i žvakanje listova ili cvjetova može izazvati mučninu, slabost, povraćanje, proljev, vrtoglavicu, ubrzan rad srca i nepravilan puls, nesvjesticu i smrt. Velike doze čaja mogu izazvati povraćanje i mučninu. Sadrži otrovne srčano aktivne glikozide (konvalamarin, konvalatoksin, konvalarin) koji pravilno dozirani povoljno djeluju na rad srca. Kao protuotrov preporučuje se piti mlijeko u kojem smo kuhali hrastovu koru, ili uzeti drveni ugljen te izazvati povraćanje, a ako je potrebno treba otići k liječniku.

Tinktura od đurđice najprikladniji je prirodni preparat za liječenje neuroze srca, ubrzani puls, jaku razdražljivost, moždani udar, za smirenje rada simpatičkog živčanog sustava srca, kod vodene bolesti, športskog proširenog srca, proširene aorte, živčane slabosti, za masažu kod gihta i reumatskih tegoba.

U srednjem vijeku rabi se prašak od cvjetova đurđice kao sredstvo koje je izazivalo kihanje, jer se tada vjerovalo da kihanje čisti mozak i osvježava um, a rabila se i kao lijek za jačanje razuma i pamćenja. Ako prašak uzimamo za unutarnju uporabu, tada djeluje kao jaki drastitik i purgativ. Kao dobar prirodni digitalis (djeluje na srce) ima svoje dobre ljekovite osobine, ne kumulira se u srčanom mišiću, za razliku od pustarike koja zahtijeva prestanak uzimanja radi štetnog djelovanja na srčani mišić nakon dužeg uzimanja, izraženog u prvom redu u regulaciji rada srca i jačanja srca, ali i manjkavosti u pogledu doziranja, tj. sigurne uporabe u liječenju. Naime, i manje prekoračenje doze izaziva otrovanje te se zbog toga i ne preporučuje za samostalno uzimanje, osim uz liječnički savjet i kontrolu. Đurđica u odnosu prema pustarici ili drugim digitalisima ne izaziva stezanje krvnih žila i pritom ne povisuje krvni tlak, nego se rabi kod povišenog krvnog tlaka s nepravilnim radom srca, a mogu je koristiti i trudnice, kao i žene u klimakteriju. Đurđica je biljka za starije osobe te se kaže da im snaži srce, mozak, i sve plemenite dijelove tijela, a naročito za one koji imaju tegoba sa srcem (i to naročito sa srčanim zaliskom - mitralne insuficijencije s dekompenzacijom, slabim ritmom srca, kod kroničnih bolesti srca koje su izražene nepravilnim radom srca i ubrzanim otkucajima, neuroze srca, srčane atonije, kod proširenog srca, kod ubrzanog rada, kod lupanja srca kao posljedica nesanice i gušenja, kod slabosti srca kao posljedica živčanih tegoba praćenih ubrzanim i nepravilnim radom srca, kod grčeva te kao srčani tonik za jačanje srca, dekompenzacije srca, pojave otoka nogu, a kod srčane astme uzimamo đurđicu i morski luk - Scilla maritima). Uzima se u obliku gotovih preparata koje možemo naći u ljekarni u obliku ekstrakta, praška, tinkture.

Ljekovito bilje s kojim se đurđica najviše miješa je valerijana (kod neuroze srca ili napetosti, kad je potrebno pojačano umirujuće djelovanje), glog (kod lupanja srca, poremećaja rada srca, za jačanje srčanog mišića), gorocvijet, stolisnik i hmelj.