Krajem prošle godine u Vinkovcima je otvorena izložba lutaka-instalacija, nastala pod vodstvom i mentorstvom doc. art. Dejana Durakovića i izv. prof. ArtD. Rije Trdin. Prof. Trdin prije nekoliko je mjeseci oblikovala i stalni Lutkarski salon na Akademiji za umjetnost i kulturu. Razgovor o tim i brojnim drugim temama pročitajte u nastavku.

Poštovana profesorice, iako je situacija oko koronavirusa bitno usporila događanja u umjetničkom, ali i akademskom svijetu, studenti Odsjeka za kreativne tehnologije vrlo su vrijedni i produktivni. Tako su nedavno imali zapaženu izložbu lutaka-instalacija u Vinkovcima. Možete li nam reći štogod o izložbi?

Izložba je bila zamišljena i dogovorena s Umjetničkom organizacijom Asser Savus koja producira Lutkarsko proljeće. Trebala je biti postavljena na otvorenju te manifestacije u proljeće 2020. no zbog pandemije manifestacija je otkazana kao i izložba. U dogovoru s divnim i poticajnim ljudima iz Asser Savusa, Samirom Raguž i Slavenom Nuhanovićem, odlučeno je da se naprave lutke-instalacije koje će se izložiti na otvorenom, javnom prostoru grada Vinkovaca kako bi što više ljudi, djece i prolaznika doživjelo tu lutkarsku manifestaciju i lutku samu. Kod nas je lutka getoizirana, egzistira u malom krugu publike, uglavnom u prostoru dječjeg odrastanja. Zadatak nam je da lutkarstvo iziđe iz tih okvira i postane popularno široj javnosti. Nekada je svako selo imalo svoju amatersku glumačku i lutkarsku družinu. Danas čak imate osnovnoškolsku djecu koja nikada nisu vidjela lutkarsku predstavu. Osim toga, kod nas je lutkarstvo za odraslu publiku gotovo nepoznanica, bar za širu publiku. Mali broj odraslih ljudi koji je uspio vidjeti lutkarske ispite za odrasle u okviru završnih i diplomskih ispita na našoj Akademiji (zbog skučenog prostora i nepostojanja profesionalne pozornice za naše studente nismo u mogućnosti pozvati građanstvo) bio je oduševljen mogućnostima koje pruža lutkarstvo i istinski su uživali u tom području umjetnosti.

S Asser Savusom tek smo započeli suradnju. Oni su jako zainteresirani za svaki oblik suradnje s našim odsjekom. U budućnosti planiramo, osim izložbi, razne radionice za djecu, učitelje, predavanja iz područja lutkarskog oblikovanja i sl. Financirali su izradu tih lutaka-instalacija i postolja za lutke koje je izradio naš profesor Dejan Duraković.

Izložene lutke-instalacije već na fotografijama izgledaju vrlo zanimljivo. Kako je došlo do njih? Koji je bio studentski zadatak?

Izrada je lutaka složen i dugotrajan posao. Imali smo samo pet dana da sve napravimo. Morala sam smisliti način kako da u tih pet dana napravimo lutke sa studentima koji su prvi put u ruke uzeli bušilicu i brusilicu. To su bili studenti prve i druge godine koji još nisu prošli kolegije tehnologije lutaka. Za njih je to bio ubrzani tečaj. Iz svojeg sam podruma donijela zanimljive ostatke drveta od starog namještaja, bačvi i slično, na reciklažnom dvorištu potražila sam kotače bicikala, metalne dijelove..., potom sam sa studentima obišla otpad građevinskog materijala i tamo smo pronašli još materijala za rad. Improvizirali smo na mjestu. Nije bilo nacrta ni skica. Zadatak koji sam im postavila jest da u samom materijalu, njegovu obliku, patini i trošnosti potraže inspiraciju te ga uz minimalne preinake kolažiraju u neki prepoznatljiv lik, antropomorfni, životinjski... Studenti su se jako dobro snašli s tim zadatkom kao i sa svladavanjem alata i njegovom uporabom.

Nismo upotrijebili mnogo flastera i zavoja, lutke smo radili od drveta i metala kako bi mogle biti izložene pod vedrim nebom i izdržati vremenske prilike i neprilike. Lutke su izradile i tri asistentice, Sheron Pimpi Steiner, Ivana Živković i Martina Livović. Svima je taj zadatak bio vrlo zanimljiv. Izišli smo iz okvira deskriptivnog, naturalističkog oblikovanja i poigrali se čistom likovnom metaforom. To je za studente bila i dobra poduka o tome što likovnost zapravo jest i kako se njome možemo koristiti u okviru oblikovanja scene.

Nedavno ste imali izložbu u Požegi. Možete li nam reći nešto više o njoj?

Na njoj su izloženi radovi iz nekoliko profesionalnih lutkarskih predstava kojima sam bila autorica. Lutke su za tu prigodu posuđene iz Dječjega kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, Kazališta Virovitica i Zagrebačkoga kazališta lutaka. Izložba je organizirana u okviru Noći kazališta i svečanog otkrivanja ploče o suradnji Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku i Gradskoga kazališta Požega. Lutke i dijelovi scenografija bili su izloženi u Galeriji Ciraki koja je i foaje požeškoga kazališta. Bila je lijepo prihvaćena i trajala je do sredine siječnja ove godine.

Vratimo se malo na Akademiju na kojoj je prije nekoliko mjeseci otvoren Lutkarski salon s vašim „potpisom“. Kako je došlo do njega?

Lutke koje nastaju u okviru nastave i projekata Akademije obično ostaju skrivene i zaboravljene po fundusima. Dekanica naše Akademije prepoznaje važnost lutkarstva, studija animacije i izrade (a sada i režije) koji je jedinstven u Hrvatskoj i prema kojem je naša Akademija prepoznatljiva. Predložila mi je da osmislim i uredim Salon u Tvrđi, u prostorima bivšeg studija Kulturologije, a danas Akademije, kako bi lutke izišle iz podruma i postale vidljive, zauzele dostojno mjesto te kreativno oblikovale prostor naše institucije. Kako su nam materijalna sredstva ograničena, financijski i prostorno, nismo se mogli upustiti u projekt Muzeja lutaka što taj naš kulturni prostor svakako zaslužuje i treba. Za sada smo organizirali Salon lutaka kao izložbeni prostor za radove studenata i profesora. Salon je zamišljen i da ugosti lutkarske izložbe drugih autora koji djeluju izvan okvira naše institucije te da bude ugodan prostor za različita predstavljanja primjerice knjiga i slično.

Dekanica Helena Sablić Tomić dala mi je maksimalnu potporu u tom projektu. Na raspolaganju sam imala sve što je Akademija u tom trenutku mogla osigurati. Posebno bih zahvalila našoj tehničkoj službi, s Nikolom Žužićem na čelu, koja je marljivo i prekovremeno radila kako bi Salon bio gotov na vrijeme. Zdušno su pomagali, davali kreativna tehnička rješenja i zbog toga je proces rada bio iznimno ugodan i produktivan. Također bih spomenula i našeg Damira Šafara koji je izradio i postavljao panele i kojem nijedan zadatak nije toliko zahtjevan i čudan da ga ne bi mogao realizirati.

Na koji ste način i s kojom idejom oblikovali Salon?

Oblikovanje tog izložbenog prostora nije bilo jednostavno. Lutke su strašno zahtjevne za postavljanje. Kad odlazimo s izložbama na gostovanja, jako se mučimo da ih na bilo koji način postavimo u prostor. One nisu skulpture koje mogu samostalno stajati niti su slike koje se mogu samo objesiti na zid. Bez animatora koji ih drži u ruci i udahnjuje im život, one su mrtva tijela. Likovno jako zanimljiva, ali mrtva. To vam je kao da mrtvaca pokušavate namjestiti u neku veselu pozu za fotografiranje. Dakle, dugo sam vremena pokušavala osmisliti način kako izraditi police na kojima bi se brzo i jednostavno mogle postaviti lutke različitih visina, širina, dužina, težina, tipova (zijevalice, javanke, marionete, manekini...), kako da se brzo i efikasno skinu te da se promijeni izložba, ugoste neke druge izložbe. Imam mnogo iskustva u postavljanju lutkarskih izložbi i to mi je pomoglo da donesem konačno rješenje. Napravili smo panele, okomito postavljene, koji imaju mnogo rupa u koje se mogu utaknuti lutke ili višefunkcionalni (a vrlo jednostavni) dodatci za panele koji pomažu pri postavljanu različitih tipova lutaka. Moram priznati da sam ponosna na to rješenje. Sad smo u procesu dogovaranja i izrade takvih prijenosnih panela koje bismo mogli po potrebi voziti sa sobom kada s izložbama lutaka gostujemo u tuđim prostorima. To bi nam uvelike olakšalo, a i vizualno obogatilo naše gostujuće izložbe lutaka.

Vratimo se malo studiju Kazališnog oblikovanja, danas Dizajna za kazalište, film i televiziju. Iza njega je već nekoliko naraštaja svršenih scenografa, kostimografa i lutkarskih oblikovatelja i tehnologa. Koje su jake strane tog studija, posebice u odnosu na druge studije u Hrvatskoj sličnog profila? Ima li kod nas, uopće, studija nalik tomu?

Koliko znam, studija tog profila u Hrvatskoj nema. I to ne samo u Hrvatskoj, nego i u ovom dijelu Europe. Naši studenti na preddiplomskoj razini istovremeno studiraju scenografiju, kostimografiju i lutkarstvo. Dakle, dobiju široku razinu znanja iz područja scenskog dizajna. Sposobni su istovremeno rješavati različite zadatke pa su praktični raznim profesionalnim kućama jer dobiju autora koji može jedan projekt ne samo oblikovati u cjelini, nego i praktično izraditi.

Igor TRETINJAK