Islamistički teroristi prošle godine su zavili Francusku u crno. U razmaku od samo dva tjedna dvoje Francuza, srednjoškolski profesor Samuel Paty i katolička vjernica Nadine Devillers koja je molila u crkvi, život su završili tako što su im dvojica muslimana u ime svoje vjere odsjekli glave. Zazvonila su sva zvona za uzbunu, a Pariz je odlučio donijeti zakon kojim se uvodi stroži nadzor vjerskih zajednica, kada je riječ o ekstremizmu i tzv. vjerskom separatizmu.

Kako funkcionira Francuska kada je riječ o vrijednostima i "važnosti" nečije smrti, najbolje svjedoči činjenica da je pogibija srednjoškolskog profesora iz pariškog predgrađa, koji je djeci pokazivao karikature muslimanskog proroka Muhameda, daleko više odjeknula nego sudbina tamo nekih "zatucanih" vjernika koji su duhovnu utjehu tražili u bazilici Naše Gospe u Nici. Profesor koji je školarce uvjeravao kako je vrijeđanje osjećaja višemilijunske muslimanske manjine u toj zemlji nešto što je apsolutno u skladu sa službenom ideologijom sekularizma praktički je poginuo na zadatku. Nesretni Paty je za svoj martirij postumno i odlikovan.

Odsijecanje glave danas u Francuskoj zvuči poprilično sirovo, primitivno i retrogradno, naročito kada se ono čini u ime Alaha. Zaboravlja se da je u vrijeme Francuske revolucije krv tekla potocima. Za pretpostaviti da je u ime uvaženih načela slobode, jednakosti, bratstva krajem 18. stoljeća odsijecanjem glave ubijeno puno više ljudi nego igdje drugdje na svijetu. Neke brojke govore da je na giljotini u ime Revolucije pogubljeno njih čak četrdeset tisuća. Tu treba ubrojati i masovna utapanja u Nantesu (noyades de Nantes) u izvedbi jakobinaca, koja su bila počinjena protiv katoličkih svećenika, redovnika i časnih sestara. Više od tisuće nedužnih klerika završilo je u moru, a njihovi samostani su pretvarani u zatvore novog režima. To su bili temelji na kojima je izgrađen današnji vladajući francuski sekularizam.

Očito trendovi se mijenjaju, a sljedbenici islama u Francuskoj i njihov način obračuna s neistomišljenicima i inovjercima nezgodan su podsjetnik na "nestašnu" povijest ove zemlje. Olako se zaboravlja da Francuska revolucija nije bila čisti laički projekt jer su jakobinci, u nakani da zgaze sve što je prije njih postojalo, odlučili promovirati svoju sekularističku religiju, tzv. kult razuma (Culte de la Raison) i njemu sličan kult vrhovnog bića (Culte de l‘Être suprême). Kako bi je nasilno nametnuli, odlučili su poubijati sve one za koje su mislili da im stoje na putu. Nitko ne može poreći da je Francuska revolucija donijela puno toga velikoga i važnoga za našu civilizaciju, ali se do tog cilja dolazilo nerijetko krajnje upitnim zločinačkim metodama. Povijest Francuske puna je krvavih vjerskih sukoba i ratova u kojima svesrdno sudjeluju i većinski katolici. Nestanak katara, albigenza i hugenota (Bartolomejska noć) dio je tog napora. Jakobinci su došli tek poslije. Sada se u tu priču uključuju i muslimani pridošlice koji s noževima ulaze u ispražnjene katoličke crkve, histerično vrišteći "Alahu ekber!"

Francuske vlasti novim zakonom žele uvesti nadzor nad financiranjem vjerskih zajednica, a od muslimanskih i drugih vjerskih čelnika traže prisezanje na vjernost. Otpada i mogućnost izdavanja liječničkih potvrda o nevinosti muslimanskim djevojkama, kako bi se mogle udati u skladu s vjerskim običajima, te školovanje djece kod kuće. Muslimanski aktivisti i predstavnici ljevice napali su ovaj zakon tvrdeći kako on ugrožava ljudska prava i građanske slobode. Muslimani u Francuskoj našli su se u svojevrsnoj klopki između gubitka povezanosti sa zemljama iz kojih su došli i nemogućnosti afirmacije u državi u kojoj će uvijek biti drugorazredni stranci. Život u besperspektivnim predgrađima dodatno podcrtava njihovu muku, a islam se čini jedinom idejom koja njihovom postojanju daje smisao. Iz te jedine točke identiteta koju posjeduju tek su korak ili dva u smjeru ekstremizma temeljenog na načelima političkog islama. Tome pridonose i islamski klerici koji se školuju u zemljama gdje je vahabizam državna ideologija. Francuska je država s najvećim postotkom muslimana na Zapadu. Procijenuje se da ih je čak devet posto. Izaberu li jednog dana političku borbu osnivanjem političke stranke, a odbace odsijecanje glava i "Alahu ekber!", tamošnji muslimani mogli bi postati važan čimbenik francuske, ali i europske politike.

Francuska ima dugu i vrlo zanimljivu povijest kada je riječ o islamu. Bilo je razdoblja kada je islam bio opasni neprijatelj, koji je jednom uspio ugroziti i sami Pariz (Bitka kod Poitiersa/Toursa 732.), ali i trenutaka kada je Francuska, sasvim uspješno, vojno i politički surađivala s Otomanskim Carstvom, na štetu kršćanske Europe, pa čak i gradova koji su danas u njezinu sastavu. Nevjerojatna je priča o zajedničkoj vojnoj opsadi Nice 1543., koja je u tom trenutku pripadala Savojskom Vojvodstvu! Francuski kralj Franjo I. omogućio je otomanskom admiralu Barbarossi i njegovom brodovlju da zimuje u Toulonu kako bi u proljeće 1544. mogao nastaviti s pljačkanjem Španjolske i Italije, a katedrala u tom gradu poslužila je kao džamija. Ključna veza između dvaju saveznika bio je hrvatski plemić kojega izvori nazivaju Jean Frangipani (Frankopan). Neke povijesne epizode je nemoguće probaviti.

Islamistički krugovi ni danas si ne mogu oprostiti što vojska Umajadskog Kalifata nije uspjela osvojiti Pariz. Jedan islamistički portal na bošnjačkom jeziku nedavno je podsjetio na Bitku kod Poitiersa/Toursa iz 732. Ondje smo mogli pročitati što je muslimanski vojskovođa Abdul Rahman Al Gafiki uoči bitke navodno rekao svojim vojnicima: “Nismo došli zbog ratnog plijena, nego smo došli izvesti ljude iz robovanja ljudima u robovanje Alahu. Došli smo da proširimo islam i da ljude upoznamo sa šehadetom (islamskim vjerovanjem, op. a.), da vjera bude samo u Alaha, da ljude izvedemo iz ropstva u slobodu i da izaberu ono što žele. Došli smo da im damo njihova prava!” Islamistički portal ne inzistira na ovoj priči bez razloga. Ideja da se u ime islama Europa pregazi milom ili silom nije nikada umrla. Islamizacija Francuske je daleko odmaknula. Šansa da se toliki došljaci barem politički i kulturno asimiliraju sve je manja. Zato nam se zakon koji je predložio Emmanuel Macron čini poput svete vodice (fran. eau bénite) ili, da budemo politički korektniji, poput kakve sekularističke vodice (eau laïque). Takvim kozmetičkim potezom bit će nemoguće ugasiti požar koji je zahvatio Francusku.