U knjizi "Putujuće kazalište" (V.B.Z., 2020.) Zoran Ferić pokušava što je moguće preciznije rekonstruirati vlastito obiteljsko stablo. Mislim da nije potrebno napomenuti kako su takvi pokušaji vrlo neizvjesni, jer povijest naših obitelji uglavnom se temelji na nepouzdanim usmenim predajama, rasutim sjećanjima, iskrivljenim percepcijama, naših bližih i daljih rođaka, čiji se interesi uvijek i ne podudaraju, na nekim požutjelim fotografijama, fotoalbumima u kojima najčešće nismo u stanju detektirati tko se sve na tim fotografijama nalazi, a još više nam izmiče kontekst nastanka pojedinih fotografija, kao što su nam i nepoznati odnosi unutar obitelji, a tu su i neki konfuzno vođeni dnevnici u kojima su se, u pravilu, bilježile pojedine, a ne sve životne epizode onih koji su pisali te dnevnike, pojedina dekontekstualizirana pisma…

Takva bilježenja ne mogu proći bez onih obveznih crnih rupa [1] u našim sjećanjima, koja najčešće žele pamtiti samo one "sretne epizode" naših trajanja, a sve ostalo skloni smo staviti pod tepih kako ne bismo doveli u pitanje tu našu idealiziranu percepciju prošlosti naših familija. Sve izvan toga prepušta se zaboravu ili onoj vrsti pamćenja koja se ne žele osloboditi onih negativnih emocija. A i te emocije pripadaju ljudima i treba ih pokušati razumjeti. I one su samo posljedica određenih obiteljskih odnosa, često i iracionalnih nesporazuma…

No, bez obzira na sve te objektivne teškoće s kojima se pisac svake obiteljske sage mora suočiti, Zoran Ferić zaslužuje svaku pohvalu što se uopće odlučio upustiti u avanturu rekonstruiranja vlastitog obiteljskog stabla. Naime, svaka literatura/autor koja drži do sebe mora se u jednom trenutku okušati i u tome zahtjevnom žanru [2]. I za taj žanr uopće nije nužno da su vam predci bili bankari, diplomati, političari, neki važni ljudi, jer povijest svake obitelji u sebi ima literarni potencijal. Roman "Putujuće kazalište" to na najbolji mogući način demonstrira, gdje i sudbina jedne medicinske sestre, Ivke, njezina teška bolest, nesretna ljubavna epizoda sa zagrebačkim liječnikom, ruskim Židovom, Benjaminom Bernsteinom, u nekom zgusnutom povijesnom trenutku, kao što su to ratovi, narodne revolucije, radikalne političke promjene..., postaje intrigantni predložak za pisanje dobre literature. Naime, autorova majka rezultat je te nesretne ljubavne epizode jednog hohštaplera, bonvivana, slikara, liječnika, apatrida, kojeg će Drugi svjetski rat dočekati u Zagrebu, ali taj rat, zbog opće poznatih razloga, neće preživjeti. Te traume zbog nevjerojatno pogrešnih političkih strategija još uvijek se, ni kao društvo, ali ni kao pojedinci, nismo uspjeli osloboditi. Te nikada do kraja prerađene traume i dalje postoje u našim životima. Nažalost, neka druga vremena, neki drugi režimi, osim tih trauma generirali su i neke druge, jednako teške i nepodnošljive, traume. Na ovim je prostorima pojam katarze nepoznat. Ona se jednostavno ne prakticira, pa onda uopće nije neobično što sve povijesne lekcije moramo nekoliko puta ponoviti. Mi smo nepodnošljivo loši i neodgovorni učenici. I ovaj posljednji rat, na koji će se autor djelomice referirati u svojem posljednjem poglavlju romana, nerazumljivo, nepotrebno, izvan svake vojne logike ubojstvo pedesetak civila hrvatske nacionalnosti u Baćinu. Neki od ubijenih bili su i bliski autorovi rođaci.

I bijeg od kuće obične seoske djevojke ima sve potrebne literarne elemente. I još kada ta "obična seoska djevojka" pokaže interes za kazalište, onda nam svima mora biti jasno da u toj obitelji nešto nije u redu: "(…) tom prilikom Mimica je bila fascinirana kazalištem više nego drugi. Uglavnom. Kad su sjeli u parter i dok se žamor postupno stišavao, a sve oči su bile uprte u zastor od crvenog muslina, provirila bi tu i tamo kroz prorez između zastora na trenutak nečija glava. Netko je od glumaca provjeravao je li dvorana puna. A uvijek kada bi se to dogodilo, publikom bi se prolomio kratak smijeh, kao da je i to dio predstave. Bilo je to kratka neformalna komedija prije velike nacionalne tragedije", piše Ferić na 184.-185. str. [3]. Možemo samo zamisliti kako su ljudi u Dubici komentirali taj bijeg, to više što je djevojka pobjegla iz jedne dobrostojeće obitelji, odnosno kako se ta obitelj nosila s tom "sramotom".

Naravno, nema smisla u detalje prepričavati sve što će se poslije u toj obitelji dogoditi, kako će se sudbine obitelji Pajić, Ćirić, Ferić spojiti, ispreplesti. Moram istaknuti da Z. Ferić umije pripovijedati i da potpuno vlada svim tim pričama, i onim važnijim, ali i nizom onih sporednih, usputnih, manje važnih… I bez obzira na velik broj likova njegova je kompozicija priče uvijek stabilna, on sve te priče/sudbine vješto drži na okupu, znalački ih kontrolira. Stoga je ovaj roman, bez obzira na sve digresije, na neizbježnu fragmentarnost pojedinih njegovih dijelova, itekako čitak. Zapravo, radi se o lako prohodnom tekstu.

Također, moram napomenuti da autor ovoga romana ne krije svoja ideološka uvjerenja. On ih u romanu eksplicite izriče. To je naravno posvema legitiman postupak u svakome, i literarnom i etičkom, smisli. No tu i tamo, prema mojem skromnom mišljenju, nepotrebna je Ferićeva sklonost da se u pojedinim pričama prepusti suvišnim "psihoanalitičkim" seansama, nakon kojih neke od njegovih vlastitih tajni, kao i sav onaj teret koji nose njegove obitelji, ne postaju ništa jasnije, ništa razumljivije. Nema nikakve dvojbe da ni Z. Ferić ne može učiniti onaj toliko potreban odmak od vladajuće, narcističke kulture [4] unutar koje smo svi, manje ili više, enkodirani. Posebice u onim pasusima, u poglavlju, "Aj, Carmela", u kojima potanko opisuje svoja erotska, ljubavna iskustva, koja svojim opisom, nažalost, uopće ne nadilaze okvire onih današnjih TV realityja!

Ovo ne treba shvatiti kao prigovor jednog liberalnog (sic!) puritanca, nego kao iskrenu nadu da se mogu pisati i takvi literarni tekstovi kojima romani norveškog pisca Karla Ovea Knausgarda neće biti jedini i obvezujući uzor. Nemam apsolutno ništa protiv njegove "Moje borbe"/"Mein Kampfa" [5], ali uz svako poštovanje prema takvoj literaturi držim da postoji i nešto povrh te vrste literature. Stoga smatram da nema neke prevelike potrebe takvu vrstu literature nekritički "uvoziti" u našu literaturu, što Zoran Ferić, tu i tamo, čini. Već su neki pasusi u romanu "Kalendar Maja" bili nepotrebni i nemotivirani literarni/seksualni ekshibicionizam infantilnog autora/pripovjedača, koji se i u ovome romanu ponavlja. Jedno je posjedovati svijest o legitimnom postojanju i takve vrste literature, ali nešto je posvema drugo inzistiranje i prakticiranje baš tog literarnog modela.

Na kraju, ponovit ću, nemam ništa protiv svih vrsta ogoljavanja u literaturi, i onih koja se odnose na intimne odnose, obiteljske, vlastite, kao i na one koji dekonstruiraju određene političke strategije, ideologije, ali onaj neponovljivi osjećaj za mjeru, taj toliko srednjoeuropski princip (pre)življavanja, koji je gotovo postao integralnim dijelom nekih od naših identiteta, uvijek bismo trebali ne samo sačuvati nego i njegovati.