Oslobođeni artističkog tereta (karakterističnog za grupu The Velvet Underground) i političkih uvjerenja (važnih tadašnjim sastavima tipa MC5), The Stooges su se krajem 60-ih godina prošloga stoljeća obrušili na hipijevsku rock-scenu garažnim rockom do točke frenetičnosti i brutalnosti, tako da “pristojnoj” društvenoj zajednici nije preostalo ništa drugo nego ignorirati ih. Ipak, uspjelo im je ostaviti znatan trag na sceni 70-ih učinivši presudan utjecaj na njujorške proto-punk sastave kao što su New York Dolls i Suicide, britanske punkere poput The Damned i Sex Pistolsa te poslije na hardcore grupe iz Los Angelesa kao što su Germs ili Black Flag, a njihovu su sirovu snagu početkom idućeg desetljeća iskoristili i grungeri.

James Newell Osterberg Jr. bio je inteligentan i socijalno uklopljen mladić, bar u usporedbi s prijateljima iz razreda u srednjoj školi, delinkventima Ronom i Scottom Asheton. Svirao je bubnjeve s nekolicinom garažnih bendova okupljenih oko koledža u Ann Arboru, među kojima su bili i The Iguanas, po kojima je dobio nadimak Iggy (Pop je preuzeo od odmetnika iz svoga kraja, poznatog po snifanju ljepila i ružnom licu). Čak se upisao na Sveučilište Michigan, s kojeg je ubrzo izbačen, nakon čega je otišao u Chicago, s idejom da nauči što više o jazzu i bluesu. Prekretnica se dogodila kad je 1967. otišao na koncert The Doorsa i shvatio da želi biti pjevač, nakon čega se vratio u Ann Arbor i okupio bend s braćom Asheton (Ron na gitari i Scott na bubnjevima) i basistom Daveom Alexanderom. The Stoogesi su debitirali na zabavi za Noć vještica 1967. u Detroitu. Već prvim nastupom šokirali su publiku - polugoli Iggy skakako je uokolo, pljuvao i provocirao publiku, bacao se po njoj, a mediji su bili zgroženi kad bi se do pasa gol valjao po krhotinama stakla i rezao po prsima.

Premda nisu pokazivali interes za bilo kakav politički pokret, povezali su se s grupom MC5, čiji su članovi predstavnicima svoje izdavačke kuće Elektra preporučili The Stoogese kao svoj “mali bratski bend”. Njihov istoimeni prvijenac, objavljen u kolovozu 1969., producirao je John Cale, a iako su jedva imali dovoljno pjesama da ispune album, “1969”, “I Wanna Be Your Dog” i “No Fun” poslije su doživjele brojne obrade i postale obvezna punk-rock lektira. Album se (očekivano) pokazao presirovim za ukus tadašnje srednje struje, no ono što je slijedilo na njegovu nasljedniku “Fun House”, iz srpnja sljedeće godine, bilo je još teži gitaristički napad, uz dodatak kreštavog free jazz saksofona (Steve MacKay). To se ostvarenje, s pjesmama poput “Down on the Street”, “T.V. Eye” i “L.A. Blues”, danas smatra jednim od najutjecajnijih u ukupnoj povijesti rocka, no u drukčijoj, blažoj, klimi ranih 70-ih grupa je bila osuđena na neuspjeh, pa joj je zbog novog tržišnog podbačaja Elektra otkazala suradnju. S namjerom pročišćivanja zvuka, The Stoogesi su potkraj 1970. otpustili Alexandera (umro je 1975.) i pozvali gitarista Jamesa Williamsona, a Ron Asheton prebacio se na bas. Međutim, većina je benda tada već bila ovisna o heroinu, što je dovelo do raspada.

Godine 1971. Iggy se sprijateljio s Davidom Bowiejem, mladom britanskom zvijezdom u usponu koja je obožavala The Stoogese. Bowie mu je ponudio pomoć oko revitalizacije posustale karijere ponudivši mu ugovor sa svojom diskografskom kućom, pa su Iggy i Williamson otišli u London i počeli rad na novom materijalu. U nemogućnosti da proizvedu željeni zvuk, u Englesku su pozvali i braću Asheton, tako da su The Stoogesi bili reformirani, no s Iggyjem izrazito u prvom planu postali su Iggy and the Stooges. Početkom 1973. grupa je snimila “Raw Power”, sjajnu ploču (uključuje rock-himnu “Search and Destroy”), koja je nazivom toliko vjerno odražavala svoj sadržaj da je kompanija CBS angažirala Bowieja da je “dotjera”. Više no ikada prije došli su do šire publike, ali ubrzo su se pojavili stari problemi s drogama, čime je okončan njihov kratkotrajni povratak na scenu. Ron Asheton preminuo je 2009., a Scott 2014. U međuvremenu su se The Stoogesi još jednom okupili, čak i objavili dva relativno nevažna studijska albuma, “The Weirdness” i “Ready to Die”.