SLADOJEVCI

Licitarski (medičarski) posao tradicija je obitelji Radmile i Dragutina Takača iz Sladojevaca, koji danas nastavlja njihova kći Slađana Petrošević. Dragutin Takač pohađao je u Slatini tadašnju Školu učenika u privredi za zanimanje voskar i medičar pa se još kao šegrt počeo baviti tim poslom kod svoga strica, virovitičkog licitara Ivana Takača.

Kao izučeni majstor medičar, godine 1964. otvorio je vlastitu licitarsku radnju u svojoj kući u središtu Sladojevaca. Oženio se Radmilom iz Kozica, koja je završila istu školu i stekla isto zanimanje, a praksu je obavljala kod medičara Vlade Živkovića u Novoj Bukovici. Tako su zajedno razvijali medičarski obrt.

Tim poslom bavili su se do 1972. Kako je to bilo vrijeme kad su im se rodile dvije kćeri, na proštenja se odlazilo zaprežnim kolima, a prihodi su postali nedostatni, Takačevi su prestali baviti se "licitarijom" i otvorili su cafe-bar. Ali kad su kćeri poodrasle, 1990. ponovno su se, uz kafić, počeli baviti i svojim poslom iz mladosti. Šest godina poslije, kad je Dragutin otišao u mirovinu, vođenje kafića prepustili su kćeri Slađani, a oni su se nastavili baviti licitarskim poslom.

– Tada smo ponovo krenuli ispočetka, a kad je suprug umro, 2005. godine, posao smo nastavile Slađana i ja. Poslije sam uzela muževu mirovinu pa sada Slađana vodi cijeli posao - priča nam Radmila Takač, jedina izučena medičarka na slatinskom području. Kaže da jedna obitelj samo od toga posla ne bi mogla živjeti, jer tek od Josipova u ožujku počinju kirvaji, koji su medičarima glavno tržište. Zato Slađanina obitelj spaja od njezinih roditelja naslijeđene poslove ugostiteljstva i medičarstva i prijevozništvo supruga Damira, pa nekako ide.

Od Slađane Petrošević, koja sada vodi obiteljski licitarski posao, doznajemo da uz majčinu pomoć proizvodi svu licitarsku robu: licitarske medenjake, licitarska srca, bebe, konjiće, potkovice, licitarske bombone, lizalice, i sve to na starinski način. Dok su nekad bake kupovale licitarske proizvode svojoj unučadi da ih razvesele, danas djeca kupuju licitarske bombone svojim bakama da ih sjete njihova djetinjstva. Nešto više prodaju se licitarska srca o Valentinovu.

– Za licitarske proizvode treba nam šećer, brašno, soda bikarbona, voda i jestive boje. Boje naručujemo u većim količinama jer su u maloprodaji skupe, a za ukrase koristimo snijeg od bjelanjaka i krumpirsko brašno. Licitarski proizvodi razlikuju se od domaćih kolača po tome što mi u svoje proizvode stavljamo licitarski kvasac (ledeni kvasac ili salakalij) kako bi mogli što duže trajati, premda se on u posljednje vrijeme stavlja i u domaće kolače. Naručuje se u ljekarnama, ali neko ga je vrijeme mogao naručiti samo licencirani medičar. Razne sličice i ogledalca lijepimo želatinom, kojom te proizvode i bojimo. Sve ukrašavamo ručno. Imamo starinske kalupe za oblikovanje i radimo upravo kao što se radilo i prije sto godina. Danas više nema školovanja za medičarske obrtnike, pa znanje i ljubav prema licitarskom poslu nastojim prenijeti svojim sinovima Adrianu i Danielu, možda jedan od njih nastavi obiteljsku tradiciju. Dobro je što se o starim zanatima poput ovoga govori u dječjim vrtićima i školama, pa djeca na našem štandu na kirvajima prepoznaju stvari koje su izrađivala u vrtiću ili školi – ispričala nam je nasljednica obiteljske licitarske tradicije Slađana Petrošević.

U transportu licitarskih proizvoda do sajmova u okolnim mjestima Slađani pomaže suprug Damir, koji je inače autoprijevoznik. Tako se duh starine može osjetiti na seoskim kirvajima, proštenjima ili crkvenim godovima u Bakiću, Donjim Meljanima, Josipovu, a odlaze i u Pitomaču, Voćin… Najradije posjećuju proštenja u mjestima kamo dolaze gosti iz drugih sredina. U Pitomači se, primjerice, tradicionalno kupuju licitarska srca o Valentinovu, strani gosti kupuju srca i bombone s orasima, a Voćin je poznato hodočasničko mjesto pa se u određene datume oko voćinske crkve okupe tisuće posjetitelja.

Zahvaljujući apliciranim projektima i dvjema nepovratnim potporama fondova Europske unije Slađana Petrošević uspjela je urediti svoj medičarski radionički i skladišni prostor, što je određeno jamstvo da će se i dalje baviti tim rijetkim poslom.