Magazin
NATO I HRVATSKA

Europska sigurnost u nesigurnom svijetu
Objavljeno 27. veljače, 2021.
Jubilarnih 12 godina: Hrvatska je 25. ožujka 2009. ratificirala protokol o pristupanju Sjevernoatlantskom savezu

Hrvatska će uskoro obilježiti 12. obljetnicu ulaska u NATO savez, organizaciju koja se prema mnogome već duže nalazi na prekretnici. A i što se Hrvatske tiče otvaraju se mnoga pitanja, poput onih kakav je odnos NATO saveza i Hrvatske, koja je uloga hrvatskih oružanih snaga u institucionalnoj strukturi i misijama NATO saveza, zašto su sve važne euroatlantske integracije..., itd.

O budućnosti NATO-a raspravljalo se i krajem siječnja na sastanku Vojnog odbora NATO saveza u Bruxellesu na kojem su sudjelovali i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH admiral Robert Hranj i vojni predstavnik RH pri NATO-u i EU-u kontraadmiral Predrag Stipanović. U formatu načelnika glavnih stožera zemalja članica, raspravljalo se o NATO operacijama, misijama i aktivnostima, strateškom vojnom konceptu NATO-a te iskustvima iz odgovora na pandemiju bolesti COVID-19. Tom prigodom glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg istaknuo je važnost daljnjeg jačanja savezničkih sposobnosti, modernizacije i podizanja spremnosti oružanih snaga država članica. "Naše demokracije, naše vrijednosti, pravni poredak, svakodnevno su izloženi prijetnjama. Stoga i ubuduće moramo spremni odgovarati na sve izazove pred nama", rekao je Stoltenberg, dodavši kako trenutačna situacija vezana uz pandemiju COVID-19 nije uklonila ostale prijetnje.

Što se RH tiče, i nakon 12 godina mnogo je onih koji i dalje postavljaju pitanje isplati li se Hrvatskoj članstvo u NATO-u. Doduše, "savez istih vrijednosti", "dugoročna stabilnost" i "pouzdano partnerstvo" ključni su pojmovi koji se u tom kontekstu još uvijek izdvajaju, ali je li baš tako, pitaju se poneki analitičari. Većina stručnjaka za obranu i sigurnost uglavnom ističe da bi sustav izdvajanja za obranu, pristup obrambenim pripremama i potencijalima danas bio drugačiji da Hrvatska nije članica Saveza.

PITANJE NOVCA
Sve bi bilo složenije i skuplje, a bili bismo znatno nesigurniji negoli smo sada. Ipak, ima i onih koji misle da se obećanja dana prije više od desetljeća nisu ispunila. Naime, govorilo se tada da će ulazak u Savez pokrenuti hrvatsku industriju i podignuti standard građana. Kako se navodi, u nekim su situacijama očekivanja bila nerealna. Neki proizvođači vjerovali su da je dovoljno ući u NATO i da su im vrata širom otvorena. Ali na široko tržište NATO-a možete se plasirati isključivo vrhunskom kvalitetom i dostizanjem visokih standarda, a to teško ide. No u pozitivu ulaze i službeni podaci Hrvatske gospodarske komore prema kojima naša obrambena industrija proizvodi godišnje 200 milijuna eura, od čega se 150 ostvaruje na stranim tržištima. Uz sve to, Hrvatska je postigla i određeni ugled među saveznicima, a naši su se ljudi jako dobro pozicionirali u svim NATO-ovim misijama. Pokazali su se vrlo učinkovitima, lojalnima, a to nije slučaj u velikom broju država članica, ističu stručnjaci.

Inače, članstvo u europskim integracijama, osim otrcanih fraza poput "Savez će nas braniti, Unija će nas hraniti‘, jest i pitanje novca, i pri tome se u slučaju NATO-a često miješaju članarina i ulaganje u obranu. "Jedini koji je u javnoj sferi tih 2 % BDP-a tumačio kao davanje Savezu bio je bivši američki predsjednik Donald Trump", za DW kazao je analitičar portala Obris.org Igor Tabak. Naime, Hrvatska je u prošloj godini za članstvo platila nešto više od 31 milijun kuna, dok se 2 % BDP-a odnosi na izdvajanja za vlastitu obranu. Riječ je o cilju koji su članice postavile 2014. godine u Cardiffu. Također je preporučeno da bi 20 % uloženoga trebalo odlaziti na modernizaciju. Koliko je onda zapravo ispravna Trumpova teza da sve članice, osim Sjedinjenih Država, od Saveza dobiju više no što ulože? Prema drugima sve ovisi o kutu gledanja. Mogla bi biti istina da NATO dobiva više od Sjedinjenih Država, nego obrnuto. Što se Hrvatske tiče, to nije tako. Hrvatska ima pristup kolektivnoj obrani, zapadnoj tehnologiji, mnogo toga smo već dobili od saveznika, dok i mi pružamo mnogo Savezu. Nije bilo gotovo nijedne misije u kojoj Hrvatska nije sudjelovala i pokazala se kao učinkovit partner. Drugim riječima RH je u NATO-u odradila sve kako je trebalo i kako se u danim okolnostima moralo.

Nadalje, i zajednička europsko-unijska vojska ili, za početak, koordinacija obrambenih sustava zemalja članica EU-a, na opreznu inicijativu njemačke kancelarke Angele Merkel, u posljednje vrijeme sve je češća međunarodna tema. Tako i u Hrvatskoj, gdje se već naveliko lome koplja oko (ne)naklonosti takvoj ideji. Poznato je da se RH priklanja inicijativi za osnaženje kontinentalnih zajedničkih oružanih snaga koju predvode Njemačka i Francuska. Riječ je dakako o reakciji na svojedobne rastuće Trumpove pritiske prema NATO članicama. Projekt europsko-unijske "trajne strukturirane suradnje" u području obrane, znan pod kraticom PESCO, stoga se nastavlja razvijati. "Hrvatska ga očito podržava sudjelovanjem u različitim EU postrojbama, doduše, zasad još s malenim brojem svojih vojnika", rekao je vanjskopolitički analitičar Božo Kovačević, i dodao: "Regiju bi ponajprije trebala stabilizirati kvaliteta daljnjih EU integracija. No tu postoje problemi. Jer, osim Amerike, vidljivi su i posthladnoratovski utjecaji Rusije i Turske. Dok su interesi Amerike pod Trumpom bili definirani tako da je bolje integrirana Europska unija, iz njihove trenutačne perspektive - nepoželjna". "Drugim riječima", kako je Kovačević zaključio, "ako su EU integracije preduvjet stabiliziranja regije, onda djelovanje Amerike nije usmjereno prema stabilizaciji". Jozo Radoš, bivši europarlamentarac i ministar obrane, navodi: "Zagovornik sam jedinstvene vanjske i sigurnosne, pa i vojne politike EU-a. Europa mora preuzeti odgovornost za vlastitu obranu, no pozivi na formiranje vojske koje čujemo tek su simbolička potvrda spremnosti na to". Prema njegovim riječima, put do zajedničke vojske u svakom je slučaju vrlo dug. Ne zato što nema ni približno jedinstvenog stava čitave Unije o tome, nego i zato što neki više povjerenja iskazuju prema NATO-u. "Uglavnom se radi o zemljama bivšeg Istočnog bloka", dodaje Radoš, "i o animozitetu prema Rusiji. Hrvatska bi, međutim, ipak trebala drukčije rezonirati, mada stoji činjenica da EU nema jedinstveno mišljenje ni o jugoistočnoj Europi".

NATO OPSTAJE
Kako bilo, NATO će očigledno krizu preživjeti, iako su se stvari duboko promijenile, a o čemu je bilo riječi prije dvije godine i na sastanku u Londonu u povodu 70. godišnjice osnutka NATO-a. Analitičar Đivo Đurović, koji je na Sveučilištu Columbia magistrirao međunarodne odnose, iznio je stav da je sastanak u Londonu bio podređen jednom cilju - uklanjanju prilika za sukob i glasne razlike u mišljenju. Kako je naveo, budući da Trump nije demonstrativno napustio sastanak, niti je objavio američko povlačenje iz Saveza, moglo bi se reći da je zadatak ispunjen. A Trumpovim gubitkom izbora i dolaskom Joea Bidena na čelo SAD-a, nestala je i najveća opasnost s kojom se NATO susreo u sedam desetljeća svoje burne, ali zapravo vrlo uspješne prošlosti - NATO se vraća "na staro", ali je spreman za svojevrsno "refreširanje"! Politička težina u kojoj trideset članica jamče jedna drugoj da će stati u obranu jedna druge, to je koncept koji ni danas nema premca u svijetu, ističe Đurović, dodavši: "No, ne treba se zanositi mišlju da će nakon Trumpa sve ponovno biti kao prije, jer već danas nije. Razdor koji je unio Trump već se pretvorio u niz raskola među drugim liderima i poluglasne sukobe među ostalim članicama. Uoči sastanka u Londonu, francuski predsjednik Emmanuel Macron konstatirao je da je NATO doživio "moždanu smrt" - neuvijeno ciljajući na Trumpa, koji je opasku proglasio "pokvarenom". Đurović navodi ključne probleme NATO-a danas, koji su vrlo ozbiljni te se uglavnom odnose na geostrateške, rekli bismo, tektonske poremećaje, aspiracije i utjecaje. Osim, naravno, Rusije i Amerike, tu se misli i na Kinu, Indiju, Tursku, ali i Francusku te Njemačku. No, kad se postavi pitanje ima li NATO i dalje smisIa, tu ima dobrih vijesti, što je pokazalo i nedavno istraživanje YouGova: javnost u članicama NATO-a temeljno prihvaća sedam desetljeća star koncept uzajamne obrane u Europi. Sa svim utezima koje članstvo u savezu poput NATO-a može nositi, ono je i dalje korisno iz perspektive malih nacija koje mu pristupe, navodi Đurović.

Za kraj, vratimo se Hrvatskoj. Zaključak je jednostavan - sigurnost nema cijenu, pa i članstvo u NATO savezu nema alternativu, jednako kao što alternativu nema ni članstvo u Europskoj uniji. Populistima, lijevima i desnima, politikantima, demagozima i nazovisuverenistima to možda nije jasno, ali to ostaje njihov problem.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Prijepori oko aviona i misija
U dnevno-političke svrhe u Hrvatskoj se najviše povlače teme o nabavi vojnih zrakoplova i sudjelovanja u mirovnim misijama. Naime, odluka o nabavi aviona već duže se odgađa, a u središtu je i pitanje od koga ih kupiti, od zemalja koje držimo pouzdanijim saveznicima, ili pak onima koje nude nižu cijenu i bolju kvalitetu. U međuvremenu je postalo razvidno da je Vladino povjerenstvo Plenkoviću odaslalo preporuku o izboru te da je poprilično sigurno riječ o dva zrakoplova. U kategoriji novih pobijedio je američki F-16 blok 70/72, a u kategoriji rabljenih francuski Rafale F3-R! Točka neslaganja su i mirovne misije i povlačenje Hrvatske. Ipak, Hrvatska je okončala svoje sudjelovanje u NATO-ovoj misiji u Afganistanu prije sedam mjeseci, ponajviše zbog računice da će ubrzo nakon našeg povlačenja uslijediti i povlačenje američkih i, lančano, svih drugih saveznika.
JENS STOLTENBERG: Naše demokracije, naše vrijednosti, pravni poredak, svakodnevno su izloženi prijetnjama. Stoga i ubuduće moramo spremni odgovarati na sve izazove...
Zajednička europsko-unijska vojska ili, za početak, koordinacija obrambenih sustava zemalja članica EU-a, također je sve češća međunarodna tema...

IZV. PROF. DR. SC.  PETAR KUREČIĆ ZNANSTVENI SAVJETNIK

Strah od sve većeg utjecaja Rusije u regiji

Hrvatska je 25. ožujka 2009. u Saboru ratificirala protokol o pristupanju NATO savezu, da bi dokument o pristupu u ime Republike Hrvatske 1. travnja 2009. u State Departmentu predala hrvatska veleposlanica u SAD-u Kolinda Grabar-Kitarović, čime je Hrvatska postala punopravna članica NATO-a.

POVRATAK SAD-a

Kako osjenjuje proteklih 12 godina Hrvatske u NATO-u, dobre i loše strane članstva, pitali smo izv. prof. dr. sc. Petra Kurečića, znanstvenog savjetnika sa Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilište Sjever?


- Dobra strana našeg članstva u NATO-u je veći osjećaj sigurnosti i sudjelovanje u zajedničkoj obrani, koje smanjuje troškove za obranu. Taj osjećaj sigurnosti trebao bi pomoći inozemna ulaganja. Međutim, naš kasniji ulazak u NATO nam je u dobroj mjeri oduzeo pozitivne ekonomske učinke ulaska jer se poklopio s početkom ekonomske recesije u Europi 2008. - 2009. godine. Postsocijalističke države koje su ušle prije nas, već s naznakama da će ući u NATO, doživjele su porast investicija i alociranje proizvodnih pogona iz ekonomske jezgre Europe, dok smo mi imali skromne rezultate kad su u pitanju inozemne izravne investicije, posebno one najvrjednije, greenfield. NATO nam svakako omogućuje da smo pod njegovim sigurnosnim kišobranom. Izlaskom iz NATO-a nužno bismo trebali mnogo više povećati troškove za obranu.

Činjenica da smo se povukli iz Afganistana nije loša. Ako najmoćniji vojni savez u povijesti nije gotovo 20 godina u stanju završiti rat i talibane maknuti sa scene, nego im u dobroj mjeri prepustiti teren, dovoljno govori o trenutnim mogućnostima i prioritetima u toj državi. Ako Afganistan ne postane opet glavna baza terorista, možda Zapad treba prihvatiti činjenicu da će u njemu riječi imati i talibani.

Nakon četiri godine Trumpa u Bijeloj kući, SAD s novim predsjednikom Bidenom nastavlja s punom podrškom Savezu i već su održani prvi sastanci. Uzimajući sve u obzir, koje promjene - reforme očekivati u NATO-u?

- Izbor predsjednika Bidena je za NATO veliki dobitak kao i za transatlantske odnose u cjelini. Povratak SAD-a u domenu multilateralizma dobitak je za međunarodne odnose općenito. SAD kao najveća vojna sila i najmoćnija članica Saveza ima odlučujuću ulogu, te bi i Savez bez SAD-a ili njihove aktivne uloge bio gotovo nepotreban. Svakako da funkcioniranje Saveza nije isto danas kad ima čak 30 članica, čiji se sigurnosni prioriteti uvelike mogu razlikovati. Dakako da percepcija ruske prijetnje i svijest o potrebi slanja trupa na ruske granice u članice NATO-a sigurno nisu jednake i jednako visoko na listi prioriteta u baltičkim državama i Poljskoj i npr. u Portugalu ili Sjevernoj Makedoniji. Razina solidarnosti koja je potrebna među 30 članica plus činjenica da SAD izdvaja više za obranu i u postotku i u ukupnom iznosu (nemjerljivo više) nego ostale članice NATO-a je problem koji postoji desetljećima, ali dosad nije bilo većih pomaka da bi se stvari značajnije promijenile. Trumpova retorika i upozorenja nisu doveli do američkog napuštanja NATO-a niti manjih izdvajanja za obranu, ali najava povlačenja trupa iz Njemačke izazvala je zabrinutost u Njemačkoj i među ostalim europskim članicama NATO-a, posebno onima iz srednje Europe.

Prije koju godinu Macron je izjavio da je Savez u "stanju moždane smrti", a počelo se govoriti i da bi Europskoj uniji trebala vlastita vojska. Kako to komentirate?

- Upravo je promjena u Bijeloj kući ovu izjavu predsjednika Macrona, vrlo otvorenu, izravnu, za državnički jezik, danu u vrijeme Trumpova predsjednikovanja i vjerojatno s namjerom da se izazove konstruktivna reakcija i "buđenje", bar za neko vrijeme učinila (očekivano) deplasiranom. Ako SAD u kontinuitetu bude više predan multilateralizmu, može se očekivati smanjivanje nastojanja EU-a za stvaranjem svoje vojske, neovisnije o NATO-u. EU jednostavno nema kapacitete izgraditi vojsku koja bi bila pandan ili takmac NATO-u niti je takvo nešto potrebno. Potpunim izlaskom iz europske sigurnosti SAD-a, europska sigurnost svakako bi izgubila, no to opet nakon hladnog rata mnogo ovisi o tome tko je u Bijeloj kući, a Europljani su se već jako opekli i razočarali u vrijeme unilateralizma Busha mlađeg i posebice u vrijeme Trumpa. U tome smislu Europa se želi više osigurati kako ne bi u kritičnim pitanjima sigurnosti i odvraćanja ovisila o tome hoće li Elektorski kolegij SAD-a, sudeći prema posthladnoratovskim američkim predsjednicima, izabrati demokrata naklonjenog multilateralizmu ili republikanca sklonog unilateralizmu i izlasku iz (pojedinih) međunarodnih sporazuma. Naravno, ova promjena ne znači da neće ostati problemi i neslaganja po pitanjima izdvajanja za obranu. Isto tako, može se i dalje očekivati da će SAD "očekivati" da članice kupuju njegovo sofisticirano oružje i obrambene tehnologije.

RUSKE PRIJETNJE

Premda je stari hladni rat u ropotarnici povijesti, napetosti između NATO-a i Rusije sve je više, a u tom kontekstu, napose ruske opasnosti, i kod nekih je neutralnih zemalja poput Švedske i Finske, porastao interes za suradnju sa Savezom. Što očekivati u budućnosti, uključujući i ulogu NATO-a u regiji Balkana, između ostalog...?

- Prema percepciji prijetnji i ciljevima, NATO u vrijeme hladnog rata i NATO danas čine se sličnijim međusobno nego NATO-u prije desetak godina. Razlog je prvenstveno situacija u Ukrajini i produbljenje tenzija NATO-a i Rusije, ali i Rusije i EU-a. Danas NATO opet ispunjava primarnu svrhu svojih osnivača - zaštitu od percipirane ruske prijetnje svojim članicama, posebno državama nekadašnjeg Varšavskog ugovora. Uz to, bavi se borbom protiv terorizma, cyber ratovanja i hibridnog ratovanja. Interes za suradnju i čvršće odnose je od 2014. porastao i među nekim državama koje nisu članice, posebice u Švedskoj i Finskoj (ima vrlo dugu granicu s Rusijom). NATO ima budućnost, ali mora se nastaviti transformirati i pratiti izazove.

Na zapadnom Balkanu se konkretno, zbog suvremenog utjecaja Rusije i unutarnjih problema regije, može očekivati trajnija potreba povećane prisutnosti, a ne samo na istočnim granicama NATO-a i na Baltiku. (D.J.)

DR. SC. VEDRAN OBUĆINA POLITOLOG I TEOLOG IZ RIJEKE

Vojne misije su pozitivna iskustva

 

Gledanje samo na aspekt misija, u kojima hrvatski vojnici sudjeluju, uski je pogled na vrlo fokusiran dio NATO saveza. Zapravo smo u dvanaest godina postigli i dobili mnogo. Umjesto da sami trošimo iz proračuna novac za obranu i održavanje tehnološke spremnosti, članstvom u NATO-u dobili smo visoke standarde opreme, tehnologije i obuke; priliku za izgradnju vrlo uspješne vojne industrije u Hrvatskoj; mogućnost visokog i kvalitetnog obrazovanja vojno-obrambenog kadra; sudjelovanje i primanje visoko kvalitetnog obavještajnog sustava; standardizaciju vojnih protokola; zaštitu kritične infrastrukture; zaštitu kopna, mora i zraka ne nužno iz džepa hrvatskih građana - kaže dr. sc. Vedran Obućina, politolog i teolog iz Rijeke, pročelnik Odjela za Tursku i Bliski istok na Institutu za europske i globalizacijske studije, te dodaje:

- U zajedničkoj obrani zemlje poput Hrvatske dobile su nezamislivo više i kvalitetnije elemente nacionalne sigurnosti nego što bismo mi sami mogli odraditi u istom razdoblju. Ne bih rekao ni da je sudjelovanje u stranim misijama nešto što je negativno, unatoč nekim takvim izjavama u javnosti. Prije svega, ne radi se o hrvatskim ročnicima, nego o profesionalnim vojnicima, specijalcima koji se sami prijavljuju za te misije. Uz to, hrvatsko iskustvo iz Domovinskog rata, prijenos tog iskustva na mlađe generacije, te kulturološka spremnost i priprema na upoznavanje naroda, jezika i običaja zemlje u koju se odlazi postali su vrlo značajnim prednostima Hrvatske u NATO-ovim misijama.

NATO je najavio reforme, a navodno se djelomično ukida pravo veta zbog veće učinkovitosti...?

- Ukidanje prava veta bilo bi vrlo pogubno za političko-vojni savez. On je nastao i razvijao se kroz svoju povijest kao tijelo koje odluke donosi konsenzusom. Uz to, za razliku od Europske unije, u NATO savezu ne postoji prijenos dijela suvereniteta, te o svakoj velikoj odluci moraju svoj pristanak dati nacionalni parlamenti. Reforme su nužne, ali je pitanje koliko postoji volje za time. Od 1990. naovamo, odnosno od završetka hladnog rata, NATO se nalazi u permanentnoj poziciji redefiniranja svoje uloge u Sjevernoj Americi i Europi. Ta redefinicija se nastavlja dalje, ali ovisi prije svega o političkoj volji njezinih članica. Opet napominjem da su NATO aktivnosti preko misija tek jedan aspekt njegova djelovanja, te da je NATO možda i važniji europskim državama u pitanju kolektivne sigurnosti u brojnim poljima: od klasičnih vojnih ugroza preko cijelog niza hibridnih i asimetričnih prijetnji kao što su cyber napadi, terorizam, organizirani kriminal, ugroze kritične infrastrukture i okoliša, pitanje nuklearnog naoružanja i cijelog niza drugih tema.

Koliko je realna opcija da EU dobije vlastite vojne snage? Bi li RH više odgovarala EU vojska nego NATO?

- To su političke razmirice među saveznicima. Kad god Sjedinjene Države traže nešto više od Europljana, počinje se govoriti o stvaranju europske vojske. Kad god Sjedinjene Države provode imperijalističku politiku u svijetu, pa traži Europljane da se pridruže, vidi se da europske države nisu u tome složne. Dobro je poznato da se saveznici u NATO-u međusobno špijuniraju, a istovremeno dijele obavještajne podatke. No, nisu sve države članice EU-a i članice NATO-a, pa dolazi do nerazrješivog problema kako podijeliti neke važne informacije koje nose pečat tajne. Zbog cijelog niza američke samodopadnosti i hegemonskog utjecaja na svijet, sve više europskih država doista podržava stvaranje europske vojske, iako su to ideje koje nisu poprimile nikakav konkretan oblik. Mislim da će mnoge postkomunističke zemlje biti protiv takvog rješenja, jer su one uobičajeno proamerički orijentirane, ponajviše zbog perenijalnog straha od Rusije i njezina utjecaja u Europi. Što se tiče Hrvatske, valja nam pratiti naše interese. Oni su većinom sumjerljivi s interesima drugih zemlja u našem okruženju. Hoće li te interese (npr. zaštita vanjskih granica, kontrola morskih puteva, infrastrukturna mreža, zaštita od cyber napada itd.) čuvati kolektivna NATO-ova organizacija ili neka buduća europska vojska, to je pitanje koje s jedne strane i nije toliko važno za sam naš interes, a s druge strane je politički čin svrstavanja uz jednu ili drugu opciju. Ako bi se stvorila europska vojska, a NATO ostavio kao relikt prošlosti, bio bi to pokazatelj da je EU spreman izboriti se za svoje mjesto kao multipolarne sile u svijetu.

Odnosi NATO - Rusija? Osim "hladnoratovskih" prepucavanja, koliko je izvjestan oružani sukob...?

- Radi se o krajnje neusuglašenim odnosima koji se pokušavaju popraviti ili pogoršati još od kraja hladnog rata. Odnos NATO-a i Rusije kao odnos "hladnih neprijatelja" zapravo godi i jednoj i drugoj strani. Vojna sposobnost jača, vojna industrija zarađuje, a u politikama sankcija uvijek postoje oni blizu svih središta moći koji debelo zarađuju. Ne vidim velikog razloga zašto bi moglo doći do nekog vojnog sukoba između dvije strane, ali zbog prethodno navedenog ne vidim također ni zašto bi došlo do poboljšanja tih odnosa. Pritom valja napomenuti da se NATO često izvlači na ugroženost srednjoistočnih europskih država (Poljska i baltičke zemlje prije svega), a tu se ponekad nađu i Švedska i Finska, od ruskog utjecaja i ruskih napada. S druge strane, Rusija se izvlači na svoju ideju o Rusiji okrenutoj susjedstvu, odnosno interesnoj sferi zemalja koje su nekoć činile Sovjetski Savez, a sada se nalaze u Euroazijskom gospodarskom savezu. Ovo je klasična geopolitička šahovska igra, u kojoj svi potezi vode nekom dobitku ili gubitku. U toj "zero-sum" igri postoje samo pobjednici i poraženi, kao što pokazuju primjeri Bjelorusije i Ukrajine. Mislim da to nije razina europske demokratske misli, ako ona uopće više i postoji, te da bi sve organizacije koje se diče idejom mira trebale taj mir doista i donositi prema načelu da odnosi imaju svoj "win-win" karakter za sve strane.

Uzimajući sve u obzir, ima li NATO savez budućnost?

- Zasada ima. Kako sam već spomenuo, radi se o sustavu kolektivne sigurnosti koji ne staje samo na vojnim prijetnjama, nego na cijelom nizu hibridnih prijetnji koje ugrožavaju sigurnost ne samo državnih struktura nego i samih građana. Nemamo drugi mehanizam koji na takvoj razini nudi sigurnost. Ako se razvije sličan mehanizam, ali isključivo u okvirima Europe, te ako će postojati jaka politička volja za takvim mehanizmom, to će biti istovremeno izazov, ali i prilika za europske države. (D.J.)

Možda ste propustili...

DR. SC. MIRJANA MATEŠIĆ RAVNATELJICA HRVATSKOG POSLOVNOG SAVJETA ZA ODRŽIVI RAZVOJ

Bitni su kriteriji dodjele sredstava koja će poticati održivi razvoj

PETAR VUŠKOVIĆ, NEOVISNI HRVATSKI EKONOMIST IZ ZAGREBA

Postavljen je jasan pokazatelj da znamo što želimo s novcem

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

NACIONALNI PLAN OPORAVKA I OTPORNOSTI (I)

Novac je na pladnju, pametno ga iskoristimo

2

PAKLENA OSOVINA

Njemačka učinila sve kako bi Ukrajinu izručila Putinu

3

PETAR VUŠKOVIĆ, NEOVISNI HRVATSKI EKONOMIST IZ ZAGREBA

Postavljen je jasan pokazatelj da znamo što želimo s novcem