DR. SC. SANJA VUJAČIĆ POLITOLOGINJA, ANALITIČARKA I DOPISNICA IZ PARIZA
Za "resetiranje" NATO-a potrebna je strukturalna reforma. Prvo bi bilo nužno definirati zajedničkog neprijatelja koji bi bio dovoljno opasan i destabilizirajući, te tako opravdao formiranje nove strateške zajednice. Nešto što je pokušao Donald Trump s Kinom; prije njega Obama s Rusijom; ili Bush s "lupeškim državama". Međutim, za Europljane ti navodni ili stvarni neprijatelji ne mogu se usporediti s nacističkom Njemačkom ili SSSR-om. Stoga je Washingtonu danas teško zazivati jedinstvenu frontu protiv neprijatelja koji više ne postoji, osim u neažuriranim planovima Pentagona - piše dr. sc. Sanja Vujačić, politologinja, analitičarka i dopisnica iz Pariza, te u nastavku dodaje:
- Drugi uvjet za "resetiranje" su nove zajedničke vrijednosti. Novi kamen temeljac bloka, poput Marshallova plana nakon Drugog svjetskog rata, čija uloga nije bila samo spašavanje europskih ekonomija, nego i promidžba ekonomskog liberalizma i tržišnog gospodarstva protiv komunističkog bloka. Dakle, NATO - odnosno transatlantski odnos kakav se razvio nakon pada nacističke Njemačke, jest prošlost, htjeli mi to ili ne.
GLOBALIZACIJA 4.0
- Nakon Trumpova America first, predsjednik Macron je, u svojstvu lidera europskih progresista, pozdravio Bidenov America is back, dakle povratak na uljuđeniji transatlantski odnos. Međutim, to ne mijenja anamnezu. Unija nije iskoristila priliku koju joj je pružilo Trumpovo otvoreno neprijateljstvo i reformirala svoje neučinkovite obrambene i diplomatske strukture, kako je predlagala Francuska. Njemačka i 20-ak država oko nje vjerovale su da su svrhovitiji izrazi vjernosti prekoatlantskom zaštitniku. Kupnjom američkog naoružanja stimulirale su američku vojnu industriju, a penalizirale europsku. Što Bruxelles nije spriječilo da Europljane ubrzano uvede u Globalizaciju 4.0 (razvoj infrastrukture 5G i tehnologije 4. industrijske revolucije: umjetna inteligencija, 3D ispis, virtualna stvarnost, blockchain itd.), bez zajedničke vojne industrije i vojske. Dakle, EU se zatekao bez inkubatora za nove tehnologije i usred utrke u naoružanju umjetnom inteligencijom kojoj su se odale SAD-a i Kina, a o čijem ishodu ovisi koji će od dva takmaca uspostaviti tehnohegemoniju i vladati svijetom. Štoviše, nakon što je Europu uvukao u digitalnu i energetsku tranziciju pod pretekstom smanjivanja ovisnost o nafti, Bruxelles je Europljane učinio ovisnicima o rijetkim metalima - sirovini na kojoj Globalizacija 4.0 počiva. Isto iako, Zapad prethodno nije ostvario kontrolu nad tim resursima. Za razliku od Kineza koji kontroliraju 95 % proizvodnje. Dodatno, inzistiranjem na Green New Dealu, Bruxelles priječi svaku relokalizaciju proizvodnje u Europu. Ni jedna industrija za Europu nije dovoljno "čista", da ne govorimo o rudnicima čije je ponovno otvaranje nezamislivo. Stoga je ključno pitanje - što će ubuduće Europljani uopće moći raditi? S jedne strane, kada iziđu iz izvanrednog stanja izazvanog COVID krizom, kojom se - prvi put u povijesti - upravlja zatvaranjem zdrave većine kako bi se zaštitila životno ugrožena manjina, njihove prezadužene države suočiti će se s teškom ekonomskom krizom i rizikom od socijalnih nemira. S druge strane, u uvjetima u kojima nije ostvaren ni minimum europske strateške autonomije, Unija nije akter međunarodnih odnosa kojeg se nešto pita. Nema učinkovite odgovore na bilo koju vanjsku ugrozu. Tako ga nije imala ni na ovu pandemijsku. Nije bila u stanju samostalno niti kreirati, niti proizvesti, pa čak niti nabaviti i distribuirati zadovoljavajuće količine cjepiva, čime je samo produbila ekonomsku i sigurnosnu katastrofu, jasno vidljivu na Obzoru 2025.
VOJSKA UNIJE
- EU vojske nema. Kako je to istražila francuska parlamentarna komisija, europske vladajuće klase nisu zainteresirane za stvaranje neovisne europske vojske. Stoga se francuska propozicija koncentrirala na minimum autonomne strategije unutar NATO-a. Evidentno je da je za Hrvatsku, koja je na prvoj liniji fronte eventualnog sukoba Istok - Zapad, EU vojska najbolje rješenje. Kao što je to najbolja opcija i za Grčku. U sukobu Grčka - Turska nisu intervenirali Amerikanci. Intervenirala je Francuska, u skladu sa svojom doktrinom prema kojoj, štiteći granice Unije, štiti i vlastite interese. Dakle, hrvatski je vitalni interes tu i takve doktrine podržati na EU i NATO razini. Pogotovo što je ona u skladu sa službenim ciljevima NATO-a i američkim zahtjevima za većim ulaganjem Europljana u vlastitu obranu. S prvom bitnom razlikom što bi autonomna obrambena strategija EU-a unutar NATO-a omogućila ulaganja u rast i razvoj zajedničke EU vojne industrije i obranu zajedničkih granica vlastitim sredstvima. Omogućila bi Hrvatskoj da se na taj način uključi u Globalizaciju 4.0 i uposli svoju visokokvalificiranu radnu snagu. Naime, već je prijelaz iz financijskog u digitalni kapitalizam zahtjevan, pa bi se prijelaz iz u Hrvatskoj specifičnog rođačkog kapitalizma u digitalni mogao pokazati kao nemoguća misija. Druga bitna prednost strateški autonomnog EU-a bila bi mogućnost samostalne koordinacije bilateralnih i multilateralnih odnosa s drugim državama kao generatora dinamike ekonomskog razvoja, te posljedično geopolitičkog i geoekonomskog utjecaja Europe na događaje u svijetu.
RUSIJA, BALKAN...
- Kao u Sovjetskoj zoni na ulasku u neoliberalni globalizacijski ciklus (1990. - 2020.), danas - na ulasku u globalizacijski ciklus 4.0 (2020. - 2050.) u Zapadnoj zoni vlada nered zbog ideološkog jednoumlja. Dakle, prema prirodnim zakonitostima, i njoj prijeti implozija iznutra. Stoga su razumljive strepnje skandinavskih država i "prebjega" iz Istočne zone od ruskog revanšizma. Naprotiv, nije razumno njihovo očekivanje bezrezervne anglo-američke zaštite (one koja je izostala u nekim drugim delikatnim povijesnim situacijama) i odbojnost prema ideji EU autonomije i vojske. Hrvatska je zadnji priključeni vagon europskog vlaka. Dakle, trebala bi se približiti "lokomotivi" EU-a. Prvo u vlastitom, a onda u interesu balkanskih država koje se žele integrirati u EU. Aktivnim radom na reformi organizacija kojih je sastavnica, na europskoj strateškoj autonomiji i obrani, više bi doprinijela sklanjanju pod "EU i NATO kišobran" država iz regije koje to čekaju, nego inzistiranjem na proširenju EU-a i NATO-a kojemu se vesele SAD, a protive "stare" EU članice. Pogrešna su tumačenja prema kojima države koje se protive proširenju državama kandidatima poručuju da više nema mjesta ispod "kišobrana". One samo upozoravaju da kišobran prokišnjava i da ga prvo treba popraviti.
Mobiliziranje EU saveznika za neprijateljsko djelovanje prema Rusiji izraz je bojazni da bi Rusi mogli iskoristiti činjenicu da europski prostor više nije u središtu angloameričkog interesa i u njemu širiti svoj utjecaj. Naime, indopacifički prostor famozni je pivot prema Aziji, u kojemu se preklapaju američki i kineski interesi i koji predstavlja 40 % svjetske ekonomije - već bio središnja preokupacija Obamine geopolitike. Trump je geopolitičku orijentaciju prethodnika potvrdio svojom Free and Open Indo-Pacifique strategijom za Istočnu Aziju, koju će Biden nastaviti nadograđivati. Dakle, problem nije u Amerikancima i Rusima, nego u nespremnosti europske vladajuće klase na neovisno djelovanje i organizaciju.
Piše: Sanja VUJAČIĆ
PROF. DR. SC. LJUBO RUNJIĆ DEKAN VELEUČILIŠTA U ŠIBENIKU
Ozbiljnije reforme teško je očekivati
Članstvom u najjačem vojno-političkom savezu današnjice Hrvatska je definitivno ostvarila svoj strateški cilj - dugoročno osiguranje mira, sigurnosti i stabilnosti. Za to je prije svega zaslužan NATO-ov sustav kolektivne sigurnosti, u kojem participira i Hrvatska - kaže prof. dr. sc. Ljubo Runjić, dekan Veleučilišta u Šibeniku, te dodaje:
- Naime, sukladno s člankom 5. Sjevernoatlantskog ugovora, oružani napad na bilo koju državu članicu, pa tako i na Hrvatsku, smatra se napadom na sve ostale članice NATO-a te aktivira pravo kolektivne samoobrane sa strane svih ostalih članica. Podsjetio bih pri tome da se upravo Hrvatska nalazi na osjetljivom geostrateškom prostoru, koji se s razlogom zove bačva baruta. Štoviše, neke od država s kojima graničimo, prije svega Srbija, posljednjih se godina intenzivno naoružavaju, tako da je bespredmetno raspravljati o tome isplati li se Hrvatskoj članstvo u NATO-u, jer u ovom trenutku ono nema alternativu. Osim toga, članstvo u NATO-u približilo je hrvatske oružane snage zapadnim standardima, a našem je gospodarstvu, u prvom redu vojnoj industriji, otvorilo brojna vrata i nova tržišta. Čak i naše sudjelovanje u NATO-ovim misijima, koje je otpočetka bilo najkritiziraniji aspekt našeg članstva u Savezu, nije rezultiralo znatnijim ljudskim gubitcima s obzirom na to da je u borbenim djelovanjima poginuo samo jedan vojnik od kada sudjelujemo u misijama. Ipak, članstvo još uvijek nije donijelo toliko potrebnu modernizaciju naših oružanih snaga, pa tako danas imamo muzejske primjerke ratnih zrakoplova, koji su veća opasnost za sebe nego za neprijatelje, tenkove je vrijeme isto pregazilo te ih nema dovoljno za neki iole ozbiljniji sukob, a i ratni brodovi su zabrinjavajuće starosti i bez veće autonomije djelovanja na moru, dok smo od podmornica odustali, što je neshvatljivo za jednu pomorsku zemlju.
ZANEMARENA ULAGANJA
Što se samog NATO saveza tiče, koliko su uopće moguće neke značajnije reforme...?
- Glede ozbiljnijih reformi, pa tako i načina odlučivanja u vrhovnom organu Saveza - Sjevernoatlantskom vijeću, gdje se sve odluke donose konsenzusom, smatram da je to teško očekivati, to više što je za bilo kakve znatnije promjene potreban pristanak svih država članica. Dovoljan je primjer Ujedinjenih naroda, koji već 30 godina bez uspjeha pokušavaju provesti reformu odlučivanja u Vijeću sigurnosti. Glavni protivnici reforme su pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, koje odbijaju bilo kakve razgovore oko ukidanja ili smanjivanja svojeg prava veta. Zanimljivo je da su tri od pet članica Vijeća sigurnosti - Francuska, SAD i Ujedinjena Kraljevina, ujedno i članice NATO-a, pa je stoga lako pretpostaviti ishod reforme odlučivanja u NATO-u.
Kako objasniti kritike Macrona na NATO savez, ali i izjave Angele Merkel o potrebi formiranja vojnih snaga Europske unije...? Bi li Hrvatskoj više odgovarala EU vojska nego NATO?
- Francuzi su već jednom izišli iz zapovjednih struktura NATO-a, 1966. (De Gaulle), pa je takav diskurs od njih i očekivan. O formiranju tzv. europske vojske priča se praktički od početka europskih integracija, ali od toga u bližoj budućnosti neće biti ništa jer su europske ekonomije pod udarom pandemije koronavirusa, a europsku vojsku netko treba i financirati. Osim toga, rat na području bivše Jugoslavije, još uvijek aktualna migrantska kriza, pa sad i odgovor Europske unije na pandemiju koronavirusa, pri čemu su njezine države članice spašavale prije svega vlastitu kožu, razotkrili su sve mane europskog integracijskog procesa. Upitno je stoga ima li EU, koji je prije svega ekonomsko-politička organizacija, uopće kapaciteta za izgradnju vojske koja bi trebala djelovati trenutno i učinkovito na prijetnje miru i sigurnosti. Naposljetku, ne treba zaboraviti da je članstvo Europske unije napustila Ujedinjena Kraljevina, uz Francusku najrespektabilnija vojna sila u Europi, koja usto posjeduje i nuklearno oružje. Što se tiče same Hrvatske, koncepcijski bi nam više odgovarala zajednička europska vojska, ali oportunije se ipak vezati uz najmoćniju silu današnjice - SAD.
POTENCIJALNI SUKOBI
NATO i Rusija, što u tim "odnosima" očekivati u sadašnjim, ali i budućim, okolnostima?
- Rusija je tradicionalni suparnik NATO-a, štoviše posljednjih godina svjedoci smo buđenja Rusije, stoga je za očekivati da će u budućnosti fokus NATO-a ponovno biti usmjeren prema krajnjem sjeveru i istoku Europe, to više što se već sad nazire nekoliko žarišnih točaka za potencijalni sukob poput, primjerice, područja Arktika, Baltika i Crnog mora (Ukrajina). S obzirom na to da brojne simulacije govore kako bi NATO-ove snage pretrpjele poraz u srazu s ruskim vojnim snagama na kontinentalnom dijelu Europe i na Arktiku, evidentno je da će NATO morati poraditi na jačanju svojih konvencionalnih snaga u Europi.
Ima li NATO savez budućnost, prije svega na tlu Europe, napose EU-a, ali i šire, u regiji Balkana?
- Kao što sam uvodno rekao, NATO trenutačno nema alternativu glede kolektivne obrane svojih država članica. To se pogotovo odnosi na Hrvatsku, ali i druge države članice NATO-a koje su se nekada nalazile iza željezne zavjese. Naime, radi se o području gdje Rusija želi obnoviti svoj nekadašnji dominantni utjecaj. Za područje Balkana, gdje smo svjedočili krvavim ratovima 90-ih, nazočnost NATO-a je još i važnije jer jedino Savez u ovom trentuku može biti jamac mira i sigurnosti. (D.J.)