Nestankom Sovjetskog Saveza 1991. godine stvoren je niz nezavisnih država, a među njima su i tzv. Baltičke države: Litva, Letonija i Estonija. Međusobno se razlikuju po jeziku, etničkom sastavu, vjerskom opredjeljenju. Jedna od njih, o kojoj je ovom prigodom riječ, Republika Litva, smještena je na istočnoj obali Baltičkog mora. Procjenjuje sa da je ukupna populacija u toj zemlji 2,8 milijuna stanovnika, i najvećim su dijelom rimokatolici. Govore litvanski, premda se na ulicama čuju poljski, ruski i bjeloruski jezik. Etničke skupine čine Litavci, kojih je najviše (86 %), i u manjem broju Poljaci, Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci i drugi. Ono, pak, što ih povezuje, osim povijesnih i zemljovidnih odrednica, svakako je jedan upadljivi vizualni identitet - lijepa arhitektura s izraženim ruskim, skandinavskim i njemačkim utjecajima.

S padom komunizma sve tri Baltičke zemlje okrenule su se same sebi i, dakako, Zapadu te krenule prema europskoj integraciji u čemu su i uspjele, s obzirom na to da su sve tri istovremeno 2004. godine ušle u Europsku uniju i postale članice NATO-a.

Među njima Litva je najveća zemlja na sjeveru Europe, a ujedno je i jedna od najstarijih država.

Što se mojih sjećanja tiče, da budem iskrena, otišla sam na Baltičku turneju u danima davno prije korone, jer je to bilo jeftino putovanje. Nisam imala nikakva očekivanja. Sve što sam učinila bilo je uplatiti putovanje u agenciji i krenuti tijekom ljetnih praznika na Sveučilištu, na godišnji odmor s malom grupom od deset putnika iz Hrvatske.

Bilo kako god, dobro sam se pripremila na to dugo putovanje od devet dana. No, prije Litve, moje je putovanje počelo u najsjevernijoj svjetskoj metropoli - ruskom Sankt Peterburgu, a završilo u Vilniusu. Nakon Talina i Rige, dva lijepa bisera u jednom potezu baltičkih država, mislila sam da sam iskoristila sve superlative kako bih opisala lijepe stare gradove. No, kada sam stigla autobusom iz Rige u Vilnius, glavni grad Litve, sredinom dana, sjedeći na prednjem sjedalu autobusa bilo je pravo iznenađenje vidjeti kako je Vilnius lijep i živahan grad. Divan i pun duše. Posvuda je vidljivo da je arhitektura prilično stara, ali restaurirana, stoga izgleda vrlo svježe, privlačno i skladno. Povijesni centar prijestolnice Litve nalazi se pod zaštitom UNESCO-a i nasljeđe je od iznimne vrijednosti, s više od 1200 srednjovjekovnih zgrada i 48 crkava. Sam grad je "prošaran" brojnim zvonicima pravoslavnih i katoličkih crkava, malim popločanim ulicama, kaldrmama, povijesnim zgradama koje impresioniraju raznolikošću arhitektonskih stilova. U bilo kojem smjeru, gdjegod da sam pogledala, vidjela bih neki crkveni toranj. Njihove lijepe slikovite crkve izgledaju kao umjetnička djela. Također i lijepi primjeri povijesnih zgrada u raznim stilovima. Raznim stilovima kažem, jer ne treba zaboraviti da se Vilnius razvijao tijekom mnogih stoljeća i doživio je mnogo različitih utjecaja, od gotičkog, baroknog i renesansnog stila. Tako primjerice, od 12. stoljeću Vilnius je bio dom istočno-pravoslavnih kršćana, Rusina, tako da ima dosta pravoslavnih crkava. Od 17. stoljeća do Drugog svjetskog rata mnogi židovski znanstvenici, rabini živjeli su i radili ovdje, pa je Vilnius i središte židovske duhovnosti te stoga ima neka njihova arhitektonska obilježja. Inače je zadivljujuće vidjeti da svi ti arhitektonski stilovi Vilniusa djeluju vrlo kompaktno i skladno, bez obzira na njihovu veličinu i raznolikost.

Iz ranijih putovanja zaključila sam da je najbolje razgledati grad ujutro, jer tada ga se može imati samo za sebe. Stoga smo se ja i moji suputnici, nakon doručka u hotelu, zaputili pješke u obilazak starog grada. Gradom je lako šetati. Sve je vrlo dobro označeno na lokalnom i engleskom jeziku. Grad je ispunjen zanimljivim povijesnim kućama i zgradama duž vijugavih uskih ljupkih popločanih uličica. Moje "pametne cipele" (ravnog đona) bile su dobar odabir. U starom gradu mnoge lijepe zgrade krase košare šarenog cvijeća i viseći bršljani, što pojačava vizualni događaj.

Zanimljivo je bilo šetati gradom uz uličnu glazbu i tako istraživati uvijek nešto zanimljivo iza svakog ugla. Na gotovo svakoj ulici vidjela sam neko lijepo pročelje zgrade, neku crkvu, neka divno ukrašena vrata, ugodne male galerije, male spomenike... Brojne crkve različitih kultura: bazilika, crkva, sinagoga. Mnogo je tih malih sporednih ulica s dojmljivom arhitekturom. Šetnja satima činila me zadivljenom. A kako nisam bila u žurbi (ovdje sam provela tri dana), nisam željela propustiti ništa, stoga sam sebi uzela vremena kako bih "uronula" u ugodan ambijent grada. Uistinu, pravo je zadovoljstvo bilo hodati tim ljupkim uličicama, gotovo da možete osjetiti korake prošlih stoljeća.

Prilikom razgledavanja odabrala sam četiri polazne točke za istraživanje. Katedralin trg na sjeveru, Vrata zore na jugu s lijepom kapelom i ikonom Djevice Marije. Sljedeći dan odabrala sam više umjetnički Vilnius, mali okrug Uzupisa na istoku - jedinstvena država u državi, živopisni otok više kao boemska četvrt, odvojen od grada uz rijeku Vilnele i Vokiečiu ulicu na zapadu, najstariju ulicu s trokatnim kamenim kućama u kojoj su do Drugog svjetskog rata živjeli njemački trgovci i obrtnici.

Idući dugačkom ulicom Pilies, koja je glavna među ulicama, prolazi se pokraj glavnih atrakcija, povijesnih i arhitektonskih spomenika iz 16. i 18. stoljeća te smo tako stigli na njezin kraj i našli se na trgu s katedralom iz 18. stoljeća i gradskom vijećnicom. Putem je mnogo mjesta za sjedenje i opuštanje. Sjela sam u jedan restoran na otvorenom kako bih zadržala malo energije za daljnje istraživanje. Kušala sam čašu lokalnog crnog piva, s knedlom od krumpira punjenom mljevenim mesom i prelivenom kiselim vrhnjem, tzv. cepelini, i poznate hrskave litvanske palačinke od krumpira, poslužene također s kiselim vrhnjem. Uživala sam u pogledu na "svijet" koji je prolazio kroz stari dio grada. Ono što sam primijetila dok sam sjedila je da su Litvanci vrlo ljubazni ljudi, angažiraniji i interaktivniji negoli su to njihovi baltički susjedi.

Nakon predaha uskočila sam ponovno u crvene cipele koje sam netom prije izula, i zakrivljenom ulicom nastavila usponom na brdo Gentiminia, drvenim stepenicama, sve do tornja. Nakon napornog penjanja na vrhu me dočekao truda vrijedan pogled. Spektakularno! A potom sam se spustila na područje Sveučilišta u Vilniusu koje zaslužuje posebnu pozornost kao najstarije na Baltiku, osnovano 1579. godine.

Sve u svemu, moja devetodnevna turneja pružila mi je izvrsnu priliku da upoznam baltičke prijestolnice. Prijestolnice koje odišu nekom posebnom ljupkošću i šarmom. U omiljenom kutku Litve, u Vilniusu, oduševio me svaki detalj znamenitosti i zvukova starog grada. Nije ga bez razloga Napoleon nazvao "Jeruzalem sjevera", dok su mu drugi često pripisivali i naziv "Baltički Rim". Vilnius je postao mojom omiljenom baltičkom prijestolnicom.